Širom Vojvodine

Tajne plodne ravnice

Zahvaljujući geološkim karakteristikama, plodnoj zemlji, šumama, rijekama, jezerima i barama, koji osiguravaju povoljne uvjete za život čovjeku i domaćim životinjama koje gaji, kao i divljači i ribama koje lovi za prehranu, prostor sjeverne Bačke oduvijek je bio pogodan za naseljavanje. Dokaz za to brojni su napisi, bilješke i crtice nekadašnjih istraživača, ljubitelja starina, kao i ovdašnjih školovanih arheologa, koji su potaknuli uposlenike Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Subotica da »zasuču rukave« i pokretanjem projekta Arheološka mapa sjeverne Bačke, saznaju što se krije pod njenom plodnom ravnicom. Započet je 2017. godine, a na područjima općina Kanjiža, Senta i Ada, koje je do sada obuhvatio, otkriveno je preko 500 arheoloških lokaliteta. Za Suboticu, koja još nije došla na red, očekuje se da će biti prepuna ovakvim nalazištima.

No, prije podataka o samom projektu, vratit ćemo se u malo dalju prošlost i upoznati njegove zaljubljenike s poviješću arheoloških iskopina i s razdobljem kada su otkriveni prvi arheološki lokaliteti.

Historijat istraživanja Subotice i okolice

Rijeka Tisa, uz koju leži cijelo ovo područje, prijesudna je za višestoljetni i pogodan život ljudi na ovim prostorima. Ona je svojedobno bila široka i uglavnom je prolazila kroz mekano nizinsko tlo. Zbog toga je meandrirala i vrlo često se izlijevala, pa je u XIX. stoljeću kanalisana i njen tok je smanjen s 1.419 na današnjih 966 km. Saznali smo ovo od arheologinje-konzervatorice Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Subotici (MZZSK) dr. Nede Mirković-Marić, koja ističe da je nekadašnji vrsni poznavatelj arheologije sjevernih predjela Bačke László Szekeres prve nalaze zabilježio iz razdoblja paleolita, te kako »kasnije, od starijeg neolita (6. – 7. milenija p.n.e.) imamo podatke da su na ovim prostorima živjeli prvi zemljoradnici kojima je bilo bitno da u neposrednoj blizini svojih naselja imaju vodu i plodno zemljište. Bilo je i dovoljno gline i drveta za pravljenje posuda, a od kosti su pravili razne alatke«.

Ona nam navodi informacije i o prvim arheološkim lokalitetima na ovom području, dodajući kako one današnjim arheolozima predstavljaju korisne izvore o podacima koji više ne postoje.

»Prvi arheološki nalaz na ovim prostorima spominje se 1697. godine kada je grof Marsilji, general austrijske vojske, arhitekt, istraživač, pisac i znanstvenik, obišao Suboticu i zabilježio da se u jednom zidu tadašnje subotičke tvrđave nalazi ugrađen rimski kamen s natpisom (ni tvrđava ni kameni spomenik nisu sačuvani).«

Osamdesetih godina XIX. stoljeća opet se javlja veće zanimanje za arheologiju, a u to vrijeme Subotici najbliži muzej je bio u Segedinu, u kojem se nalazi većina nalaza s ovog teritorija. Koncem XX. stoljeća na ovim se prostorima pojavljuju istraživači, ljubitelji starina (neškolovani arheolozi), koji su tadašnjom metodologijom iskopavali neke lokalitete i zapisivali to što su našli. Tako je primjerice Gyula Dudás, rodom iz Sente, bilježio podatke iz svog kraja pa se tako zna o nekim crkvicama, nekropolama, grobljima, humkama.

Muzeji u Subotici i Senti, navodi dalje Mirković-Marić, osnivaju se poslije II. svjetskog rata kada se javljaju prvi školovani arheolozi i kada već postoji jedna muzeološka mreža.

»Svakako treba spomenuti osobu koja je najznačajnija u ovom području i koja je ostavila najviše traga u arheologiji sjeverne Bačke. To je László Szekeres koji je istražio, mapirao, rekognoscirao, bilježio lokalitete, a potom o njima pisao i napisano publicirao. Zahvaljujući njemu imamo mnogo podataka o arheologiji koje često koristimo i mi u Međuopćinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, a i kolege u Gradskom muzeju Subotica. On je, skupa s drugim arheolozima Muzeja i Zavoda (koji danas pokriva devet općina sjeverne Bačke i sjevernog Banata), te zahvaljujući svojim projektima i suradnji sa svjetskim stručnjacima, do 80-ih godina obavljao mahom zaštitna iskopavanja. Gradski muzej Subotica (osnovan 1892., a reosnovan 1948.) uz MZZSK (1980.), na ovom teritoriju skupa iskopavaju brojne lokalitete. Uglavnom se radilo o zaštitnim iskopavanjima (kada je neki lokalitet bio ugrožen), potom su u okviru nekih građevinskih radova (auto-ceste) iskopani brojni lokaliteti u Horgošu, Kanjiži, Subotici, Senti, a bilo je i sistematskih iskopavanja kakvo je primjerice bilo na lokalitetu Kaponja u Tavankutu«, kaže Neda Mirković-Marić.

Uz saznanja o ovim brojnim podacima te nedostatak podataka o nekim razdobljima koja bi trebalo rasvijetliti, došlo je do potrebe da se oni sistematiziraju i digitaliziraju i tako je Zavod pokrenuo projekt sistematskog mapiranja arheoloških nalazišta Arheološka mapa sjeverne Bačke.

O projektu

Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica je s realizacijom ovog kompleksnog projekta, koji prije svega obuhvaća reviziju i dokumentaciju, započeo 2017. godine.

»Polazna točka je bila da vidimo što imamo do sada, koji su lokaliteti zabilježeni, kao i da se iz drugih izvora, prije samog terenskog rada, izvrši priprema i otkriju potencijalne lokacije arheoloških nalazišta. To se vrši istraživanjem povijesnih mapa iz različitih premjera, analizom toponima koji mogu ukazati gdje se nalaze neki lokaliteti. Također se na google earth snimkama mogu identificirati stari vodotoci gdje se pretpostavlja da su bila naselja. Služimo se i geološkim i pedološkim mapama koje nam ukazuju koja su zemljišta pogodna za život ljudi (naseljavali su se na ili u blizini crnice (černozema), a trebalo im je i slano zemljište (solonček) zbog ispaše). Sve su nam to bili indikatori gdje možemo tražiti arheološka nalazišta. Potom se uglavnom u svakom mjestu razgovara s mještanima, ljubiteljima arheologije i starina koji znaju gdje je i kad što nađeno. Pregledamo publiciranu literaturu i potom se izlazi na teren gdje se radi njegova površinska prospekcija (rekognosciranje). Podijeli se arheološka ekipa i po područjima gdje smatramo da mogu postojati arheološki lokaliteti istražuje ima li na njima površinskih nalaza«, objašnjava korake istraživanja Mirković-Marić.

Najčešći površinski nalazi su, kako kaže, žbuka, opeka, ljudske kosti i keramika, a do njih se dolazi na sljedeći način:

»Nakon što prikupimo određenu količinu podataka, znamo granice gdje se prostire određeni arheološki materijal, a na temelju analogije iz literature odnosno uz saznanje kojem je razdoblju taj lokalitet pripadao (neolitu, kamenom dobu, brončanom dobu, Sarmatima ili srednjem vijeku). U ovisnosti o nalazima, dolazimo do podataka da je na određenom mjestu bilo naselje ili neka građevina, najčešće crkva, običnu uz nju ide i nekropola, a pomoću pronađene keramike možemo zaključiti iz kog je stoljeća. Na svih do sada otkrivenih preko 500 lokaliteta na području općina Kanjiža, Senta i Ada, obuhvaćenih ovim projektom, našli smo neke površinske materijale.«

Projektom Arheološka mapa sjeverne Bačke 2017. godine pokriven je teritorij Općine Kanjiža, u 2018. završene su općine Kanjiža i Senta, a u 2019. radilo se u Općini Ada. Do Subotice, kako dodaje Neda Mirković-Marić, još nisu stigli (u njoj do sada, zahvaljujući prostornim planovima i drugoj dokumentaciji, ima 30-ak zabilježenih lokaliteta), ali se očekuje da će biti prepuna arheoloških lokaliteta, posebice obala Ludoša. Svake godine, ističe ona, Zavod konkurira kod Ministarstva kulture i informiranja RS i do sada su uvijek bili podržani. Podržavaju ih i lokalne samouprave, dobru suradnju su imali s Općinom Ada, a ove godine su konkurirali i dobili sredstva za rekognosciranje Općine Mali Iđoš koja također sufinancira ovaj projekt.

Projekt prate i edukativne aktivnosti po školama, koje su do sada provođene u Subotici i Senti, a nastavit će se i sljedećih godina. Uz prikupljen arheološki materijal i arhivsku građu slijedi publiciranje nalaza, a dalja istraživanja, prema riječima arheologinje MZZSK-a, ovise prije svega o odobrenim financijskim sredstvima.

Njegovi ciljevi su: mapiranje lokaliteta sjeverne Bačke kao doprinos budućoj arheološkoj karti Vojvodine i Srbije i digitalnoj arheološkoj karti Srbije; evaluacija stanja postojećih lokaliteta, a time i poduzimanje daljih koraka ka proglašenju i pravnoj zaštiti arheoloških nalazišta u sjevernoj Bačkoj; znanstvena obrada i dobivanje novih saznanja o oblicima naseljavanja i životu ljudi u različitim periodima prošlosti; promocija arheologije i podizanje svijesti o potrebi da se ovo nasljeđe čuva, kao i uključivanje lokalne zajednice na čuvanju i održavanju arheoloških nalazišta ovog područja.

Lokaliteti

U Općini Senta posebno je interesantna dolina Kaloče, koja je, kao i Čik, jedna od pritoka Tise i koja je prepuna arheoloških nalazišta iz različitih razdoblja – od prapovijesti do srednjeg vijeka. Jedno od takvih lokaliteta je Crkveno brdo koje se nalazi u Gornjem brijegu. Zabilježen je i u ranijim izvorima, a prošle godine su za potrebe plinovoda izvršena prva njegova iskopavanja. Na njemu se nalazi brežuljak na čijoj se površini nalaze ostaci žbuke, opeke i ljudskih kostiju. Ovdje se nalazila crkva, oko nje groblje, a pronađeni su i brojni fragmenti keramike iz srednjeg vijeka kao i iz ranijih razdoblja (od XI. do XVI. stoljeća).

Jedan od lokaliteta u Općini Kanjiža je Szent Péteri čarda, koji je ugrožen današnjom eksploatacijom pijeska. »Nadam se da ćemo uskoro organizirati zaštitna iskopavanja na ovom lokalitetu i radi se elaborat na njegovom proglašenju kao zaštitnom dobru. Na njemu također postoje ostaci iz razdoblja srednjeg vijeka, vjerojatno je i tu postojala crkvica, pa tako i naselje, ali ima ostataka i iz drugih razdoblja. Posebno je zanimljivo da ima izuzetnih nalaza kereške kulture odnosno starijeg neolita o kojem inače imamo malo saznanja«, kaže Neda Mirković-Marić.

Suradnja s Hrvatskom

Između Međupćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Subotica i istih odnosno sličnih institucija u Hrvatskoj ne postoji službena suradnja, ali bi se na njoj, prema riječima Mirković-Marić, trebalo poraditi. »Ne postoji službena suradnja, ali svatko od nas ima neke profesionalne kontakte. Što se tiče same arheologije, u prošlim vremenima, kada nije bilo država u današnjim granicama, bile su to neke kulture, poput vinčanske, koje ima i u Hrvatskoj. Isto je i s drugim kulturama, a dijelimo i zajedničku prošlost, od prahistorije do srednjeg vijeka. Razmjenjujemo brojna profesionalna iskustva, susrećemo se, a spomenula bih profesora Marsela Burića koji predaje na Sveučilištu u Zagrebu, čije publikacije iz tog razdoblja koristimo u našim istraživanjima i koji je često naš gost. Smatram da bi trebalo poraditi na tome da imamo i neku službenu suradnju u području arheologije.«

I. Petrekanić Sič