Tema

Red izbora, red demonstracija

Donošenjem novog Ustava 28. rujna 1990. godine Srbija je postala parlamentarna demokracija s višestranačkim izbornim sustavom. Prvi višestranački izbori za Narodnu skupštinu (nakon Drugog svjetskog rata) održani su 9. i 23. prosinca 1990. godine. Do tog vremena već su formirane (ili obnovljene) političke stranke – Demokratska stranka, Srpski pokret obnove i Socijalistička partija Srbije kao stranka slijednica Saveza komunista. Ove su stranke (i stranke koje su iz njih nastale) bile i ostale glavni akteri političkog života tijekom tri decenija. Lideri koji su obilježili ova tri decenija bili su predsjednici ovih stranaka Slobodan Milošević, Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Vojislav Šešelj, Vojislav Koštunica i Aleksandar Vučić.

Izgradnja demokracije je proces koji politolozi dijele na tri faze – fazu liberalizacije na samom početku kada autoritarna elita popušta pritisak i dopušta oporbi da se organizira, u fazi tranzicije stari se režim raspada, novi se dogovara i održavaju se konstitutivni izbori, a u trećoj (teorijski završnoj) fazi konsolidacije svi najvažniji akteri se navikavaju na novu demokraciju i prihvaćaju je kao »jedinu igru u gradu« (Przeworski, 1991.). Međutim, kako ističu politolozi, iako su postupne reforme možda jedina održiva strategija demokratizacije, postoji potencijalna opasnost da će tranzicija skrenuti na sporedni kolosijek poludemokracije. Na kojem je kolosijeku danas Srbija, tri decenija od uvođenja višestranačja?

Portal N1 je objavio opsežan prikaz svih izbora u protekla tri decenija uz sve aktere i kontekst u kojima su se odvijali izborni ciklusi – do danas održano je ukupno 12 izbora za Narodnu skupštinu, većinom izvanrednih. U ovom kratkom pregledu podsjetit ćemo se na izbore koji su određivali put kojim je Srbija išla ovih 30 godina.

Prvi decenij – dominacija socijalista i radikala

Prvi izbori koncem 1990. godine održani su po većinskom, dvokružnom sustavu u 250 izbornih jedinica. Do tog vremena formirane su prve stranke DS, SPO, dok je SPS postala partija slijednica ujedinjenjem Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije. Izborni sustav nametnut Ustavom koji je donijela jednostranačka skupština favorizirao je velike partije pa su manje stranke nakon raspisivanja izbora proglasile bojkot zbog nezadovoljavajućih izbornih uvjeta i negativnog tretmana u medijima. Održavane su demonstracije, mitinzi i kontramitinzi, Milošević je pristao ispuniti dio zahtjeva te je oporba pozvala birače da ipak iziđu na izbore. SPS je vodio pozitivnu programsku kampanju, a oporba je vodila kampanju suprotstavljanja režimu.

Izišlo je 71,49 % od 7.036.303 birača koji su glasali za 44 liste. Prvi višestranački parlament je izabran 11. siječnja. Pobijedio je SPS i od 250 mjesta je imao 194 zastupnika. Osim socijalista zastupnike su imali SPO (19), DS (7), Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (8), Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (1), Partija za demokratsko delovanje (1), Stranka Jugoslovena (1), Demokratska reformska stranka Muslimana (1) i grupe građana (8). Oporba je pokušala osporiti legitimitet izbora ukazujući na izborne nepravilnosti, ali su međunarodni promatrači dali prijelaznu ocjenu. SPS je formirao jednostranačku vladu s premijerom Dragutinom Zelenovićem.

Već 9. ožujka 1991. održane su prve oporbene masovne demonstracije, povod je bio izvještavanje državne televizije i optužbe na račun SPO koji je nazvan produženom rukom ustaškog hrvatskog režima. U sukobima između demonstranata i policije poginuo je jedan učenik i jedan policajac. Tenkovi su izišli na ulice, uhićen je Vuk Drašković.

SPO je sredinom 1992. godine inicirao formiranje koalicije DEPOS (Demokratski pokret Srbije). Iz DS-a se izdvojila frakcija na čelu s Vojislavom Koštunicom i formirana je Demokratska stranka Srbije. DEPOS organizira demonstracije, također i studenti, zahtijevajući ostavku Miloševića, raspuštanje skupštine, izmjenu izbornih pravila, slobodu medija. Na kraju je vladajuća stranka prihvatila proporcionalni izborni sustav, a Srbija je podijeljena na 9 izbornih jedinica.

Prvi prijevremeni izbori su održani 20. prosinca 1992. godine, a izišlo je 69,72 % od 6.774.995 upisanih birača. SPS je osvojio 101 mandat, Srpska radikalna stranka koja se izdvojila iz SPO-a 73 mandata, DEPOS 50 mandata, DS je osvojio 6, DZVM 9, Seljačka stranka Srbije 3, Demokratska stranka i Reformska demokratska stranka Vojvodine 2, Arkan 5 (na Kosovu, gdje su Albanci bojkotirali izbore) i Demokratska reformska stranka Muslimana je osvojila 1 mandat. Formirana je prva manjinska vlada SPS-a, a većinu je osigurao SRS. Za premijera je izabran Nikola Šainović.

Kada je SRS uskratio podršku manjinskoj SPS-ovoj Vladi ponovno su održani prijevremeni izbori 19. prosinca 1993. godine. Izišlo je 61,34 % od 7.010.389 birača. Socijalisti su osvojili 123 mandata, DEPOS 45, SRS 39, DS 29, DSS 7, DZVM 5, Partija za demokratsko delovanje i Demokratske partije Albanaca 2. Nova demokratija dala je SPS-u podršku za formiranje vlade čiji je premijer bio Mirko Marjanović.

Ponovno su koncem 1996. godine izbile masovne demonstracije zbog izborne krađe na lokalnim izborima kao i Studentski protest. Demonstracije su nastavljene i 1997. godine.

Četvrti parlamentarni izbori održani su po novim izbornim pravilima, umjesto 9 ponovno se Srbija dijeli na 29 izbornih jedinica. Dvanaest oporbenih stranaka (među njima DS, DSS, Građanski savez Srbije...) nezadovoljne izbornim uvjetima donijele su odluku o bojkotu izbora 21. rujna.

Bojkot nije uspio, na izbore je izišlo 4,1 milijun birača, za 200.000 manje nego na prethodne. SPS, JUL i Nova demokratija osvojili su 110 mandata, SRS 82, SPO 45 mandata, Koalicija Vojvodina 4, SVM 4, Lista za Sandžak 3, Demokratska alternativa, Seljačka stranka Srbije, Penzionerska partija Srbije 1, Demokratska koalicija Preševo-Bujanovac 1. Nova Vlada koju su formirali (crveno-crna) koalicija SPS, JUL i SRS formirana je 24. ožujka 1998., a za premijera je ponovno izabran Mirko Marjanović.

Drugi decenij – promjene na vrhu i ubojstvo premijera

Godine 1998. oporbene stranke su formirale Savez za promjene i osnovan je studentski pokret Otpor koji su 1999. pokrenuli demonstracije protiv Miloševićevog režima. Na Vuka Draškovića je dva puta pokušan atentat. Na inicijativu SPO-a 10. siječnja 2000. godine osnovan je DOS (Demokratska opozicija Srbije) koju je sačinjavalo 19 stranaka među njima i DSS. Lideri oporbenih stranaka su zatražili raspisivanje izbora na svim nivoima.

Na predsjedničkim izborima održanim 24. rujna predsjednički kandidat Vojislav Koštunica je pobijedio Slobodana Miloševića koji je priznao svoj poraz nakon višednevnih demonstracija i prosvjeda održanog 5. listopada.

Raspisani su prijevremeni parlamentarni izbori za 23. prosinca po novim izbornim pravilima, po kojima se zastupnici biraju u Srbiji kao jednoj izbornoj jedinici, po proporcionalnom sustavu uz cenzus od 5 posto. Na izborima je sudjelovalo 8 lista, sedam stranaka je nastupilo samostalno, a jedina koalicija je bio DOS koju su predvodile DS (Zoran Đinđić) i DSS (Vojislav Koštunica).

Od 6,5 milijuna glasača izišlo je 57,72 %. DOS je osvojio 176 mandata, SPS 37, SRS 23, Stranka srpskog jedinstva 14, a SPO, Demokratska socijalistička partija, Srpska socijal-demokratska partija i JUL nisu prešle cenzus. Nova Vlada, koju je činilo18 stranaka, izabrana je 25. siječnja 2001. godine s premijerom Zoranom Đinđićem.

Atentat na Zorana Đinđića doveo je do uvođenja izvanrednog stanja od 12. ožujka do 22. travnja. Nakon što je Vlada Zorana Živkovića izgubila skupštinsku većinu raspisani su izbori za 28. prosinca 2003. godine. Na izbore su izišli SRS, SPS i JUL i DOS u 11 kolona plus G17+ i Otpor. Od upisanih 6.511.450 birača izišlo je 58,75 %, SRS je osvojio 82 mandata, DSS 53, DS 37, G17+ 34, SPO-NS 22 i SPS 22 mandata.

Nisu prešli cenzus koalicija manjinskih stranaka Zajedno za toleranciju (osvojili su 4,22 %), Demokratska alternativa, SSJ-NSS, Otpor i DHSS. Sredinom veljače koalicijski sporazum su formirali DSS, G17+, NS i SPO uz potporu SPS-a i 3. ožujka je na dužnost stupila manjinska Vlada s premijerom Vojislavom Koštunicom.

Izvanredni parlamentarni izbori su ponovno raspisani za 21. siječnja 2007. godine. To su bili sedmi parlamentarni izbori i prvi nakon što je Državna zajednica Srbija i Crna Gora prestala postojati, a Srbija dobila »Koštuničin« Ustav usvojen 28. i 29. listopada 2006. godine.

I na ovim izborima su važili isti izborni uvjeti kao i na prethodnim dok je za stranke nacionalnih manjina uveden »prirodni prag« ili osvojenih 0,4 % posto glasova koliko je vrijedio jedan zastupnički mandat. Od upisanih 6.653.851 birača izišlo je 60,62 %. SRS je osvojio 81 mandat, DS 64, DSS 47, g17+19, SPS 16, LDP 15, SVM 3, Koalicija lista za Sandžak 2, Unija Roma Srbije 1, Koalicija Albanaca Preševske doline 1 i Romska partija 1. SPO, PUPS-SDP i Karićev PSS nisu prešle cenzus.

Pregovori o novoj vladi između DS-a i DSS-a trajali su skoro četiri mjeseca i nova vlada koju su činili DS, DSS, NS i G17+ je izabrana pola sata prije isteka zakonskog roka 15. svibnja u 23 i 30. Za premijera je drugi put izabran Vojislav Koštunica. Ova koalicijska Vlada je trajala svega 10 mjeseci, tadašnji predsjednik Boris Tadić raspisao je izbore za 11. svibnja 2008. nakon što je Vojislav Koštunica »vratio mandat narodu«.

Od upisanih 6.749.688 birača izišlo je 61,35 %. Lista pod nazivom »Za europsku Srbiju - Boris Tadić« (ZES) osvojila je 102 mandata, SRS 78 mandata, DSS 30 mandata, SPS 20, LDP 13, Mađarska koalicija 4, Bošnjačka lista 2 i Koalicija Albanaca 1. Vlada Srbije je izabrana 7. srpnja 2008. godine s premijerom Mirkom Cvetkovićem iz DS-a uz sudjelovanje SPS-a čiji je predsjednik Ivica Dačić postao prvi potpredsjednik Vlade.

Priredila: Jasminka Dulić