Intervju

Izlaz je u stimuliranju domaće proizvodnje

Stanko Krstin rođen je u Odžacima, u obitelji šokačkih Hrvata, podrijetlom iz Sonte. Po izobrazbi je ekonomist. U Odžacima je radio u Hipolu, a u Novom Sadu u Hicoopu, na poslovima vanjske trgovine. Od 1996. godine vodi privatnu tvrtku. Bio je predsjednik Unije poslodavaca Vojvodine u dva mandata, danas je član Predsjedništva te organizacije. Vlasnik je tiskarskog poduzeća, osnovanog 1996. u Odžacima, deset godina kasnije preseljenog u Novi Sad. Krstinova tvrtka postala je jedan od najvažnijih opskrbitelja flekso tiskara fotopolimernim pločama i pratećim materijalom na prostorima jugoistočne Europe.

Uspješan ste gospodarstvenik i korektan poslodavac. Kako ste uspostavili takav sklad?

Nisam izmišljao toplu vodu, neke obiteljske vrijednosti sam prenio i na svoju tvrtku. Moji roditelji bi uvijek prvo podmirili sve svoje dugove, dalje bi raspolagali ostatkom. Nikada nikome nisu ostali dužni. Tako i moja tvrtka. Mnogi kupci nama duguju, ali ni ja osobno, ni moja tvrtka, nikom. Redovito izmirujemo sve poreze, doprinose i ostala davanja kojima smo opterećeni, kako prema državi, tako i prema dobavljačima i uposlenicima. Ukoliko bi netko želio raditi u mojoj tvrtki, mora vladati određenim znanjima. Na tržištu rada nema gotovih ljudi. Svi uposlenici dugo su kod mene, neki od samog početka rada tvrtke. Cijenim njihov rad i oni su potrebni meni, a njima je potrebno radno mjesto. Sve poreze i doprinose na zarade im redovito uplaćujemo, prvog radnog dana u mjesecu isplaćuje im se cijela plaća za protekli, imaju ovjerene zdravstvene knjižice, mirovinsko im je uplaćeno, imaju čak i jedan dio dragovoljnog osiguranja. Osiguran im je i topli obrok i ostali uvjeti za nesmetan rad. Sve ovo uposlenici tvrtki vraćaju punim angažmanom na radnom mjestu i tu smo u cijelosti usklađeni.

U prethodna dva mandata obnašali ste dužnost predsjednika UPV. Koliko je to iziskivalo napora i čime je rezultiralo?

Osam godina sam bio na čelu tima koji je radio na istoj zadaći. Najviše napora smo uložili u jačanje kapaciteta Unije poslodavaca Vojvodine, ali i cijele Srbije, jer sam istodobno bio i još uvijek sam i član Predsjedništva Unije poslodavaca Srbije. Radili smo na razvijanju svijesti poslodavaca o potrebi udruživanja, jačanja svoje poslodavačke organizacije, na razvijanju socijalnog dijaloga, na razgovorima i pregovorima sa sindikatima, ali i vlastima. Brojčano, iskustveno i na druge načine, Unija poslodavaca Vojvodine je znatno ojačala. Ojačala je i pregovaračka pozicija poslodavaca, na lokalnoj, pokrajinskoj i državnoj razini. Na početku mandata ni plaće uposlenima u uredu Unije nisu bile redovite ili su bile minimalne. Sve je to prevladano, skupa sa svojim timom ojačao sam temelje organizacije i trasirao put za bolje sutra. Zadovoljan sam i svojim nasljednikom. Mlađi je, pun entuzijazma i mislim da će nastaviti istim putem. Na mjestu predsjednika UPV nisam imao nikakve financijske benefite, naprotiv, sva putovanja, čak i u inozemstvo, financirali smo ja i moja tvrtka. I novi predsjednik će, osim sebe i svojeg vremena, morati uložiti i dosta svojih financijskih sredstava. Moja tvrtka je dosta trpjela. Bio sam često odsutan, a sada sam riješio 100 posto svojeg vremena ponovno uložiti u tvrtku.

Mnogi vas znaju i kao donatora. Što vas je u tom segmentu motiviralo, a očito vas motivira i danas?

Na ovom svijetu, po mojem mišljenju globalno, ali lokalno prilično nepravednom, ima puno onih kojima je pomoć potrebna. Na drugoj strani ima i ljudi koji mogu pomoći drugima. Drago mi je što sam među onima koji mogu pomagati. Mislim i da je to neka ljudska obveza, ali mene to prije svega ispunjava i čini me zadovoljnim. Pomagao sam, pomažem i dokle god mogu, pomagat ću.

Kako su zbivanja u okviru državnih mjera borbe protiv Covida-19 utjecala na rad vaše tvrtke?

Covid-19 izazvao je ogromne probleme na globalnoj razini, a koliko velike će do kraja biti, mislim da još uvijek nitko u svijetu ne zna. Tako smo se i mi, kao mala tvrtka s deset uposlenika, našli u problemima i tražili načine kako umanjiti štetu. Na jednoj strani, kako su naši kupci ambalaže proizvođači koji su na početku krize čak imali više posla, naši problemi izazvani Covidom-19 bili su manji. Mi ćemo krizu osjetiti u kasnijem razdoblju, vjerojatno manje, jer veliki dio ambalaže proizvodimo za subjekte u prehrambenoj industriji, koja ipak nije doživjela krizu poput drugih djelatnosti. Mi smo se kao i svi ostali orijentirali na zaštitu uposlenih kroz primjenu svih mjera propisanih od države, čak smo primjenjivali i mjere koje nisu bile obvezatne, a bile su efikasne u smislu zdravstvene zaštite. Neki uposleni su radili od kuće, home office, čime su njihovi kontakti s vanjskim svijetom bili svedeni na ništicu. Jednom uposlenom, starom 64 godine, dao sam plaćeno odsustvo. Njegov posao nije bilo moguće raditi kroz home office, ali smo se tako rasporedili da kupci i tvrtka ne trpe štetu. Supruga jednog zaposlenog vratila se iz Italije i bila u kućnoj izolaciji. I njemu sam dao plaćeni dopust dok mjera kućne izolacije ne prestane. Naravno, svi uposleni su svo vrijeme dobivali pune plaće. Uposleni koji su dolazili u tvrtku sjedili su u manjem broju u uredima i na većoj udaljenosti jedni od drugih. Osim te tjelesne distance, bile su osigurane maske, rukavice, dezinfekcijska i sva ostala zaštitna sredstva. Primopredaja pošte i robe vršila se u dvorištu, bez izravnog kontakta. Primopredajnice nisu potpisivane. Svu ulaznu robu smo dezinficirali. Putovanja u inozemstvo su zaustavljena, realizirao sam samo jedno u Hrvatsku. Čak i poslovna putovanja unutar Srbije bila su svedena na minimum.

Država je u ožujku uvela izvanredno stanje i skoro hermetički zatvorila granice. Koliko su, s vaše pozicije, te mjere bile svrsishodne?

Zatvaranje granica je bilo, ali nažalost još uvijek jeste, veliki problem ne samo za sve građane, nego i za gospodarstvo. Uvođenje policijskog sata kao najdrastičnije, možda i nepotrebne mjere, stvaralo nam je velike probleme u životu i radu. Nadamo se da ta mjera više neće biti uvođena. Dobro je što je na svjetskoj razini nastavljeno s transportom robe. Iako je bio znatno otežan, ipak je funkcionirao, a vozači i posade transportnih sredstava bili su pod posebnim režimom izolacije. Mislim da su u cijeloj priči najveći problemi u Srbiji bili panika i strah, stvarani među građanstvom upravo od strane najviših državnih tijela.

I ranijih godina ukazivali ste na fiskalno preopterećenje privatnog sektora, odnosno na prevelika zahvatanja od strane države. Pojasnite to našim čitateljima.

Na fiskalna, ali i parafiskalna opterećenja gospodarstva ukazujemo u kontinuitetu i moramo priznati da se na tom planu ne krećemo u dobrom pravcu. Predlagali smo i još uvijek predlažemo, manju, efikasniju i jeftiniju državnu administraciju. U današnje doba to je posve moguće. Velika administracija/birokracija je i veliki trošak za tvrtke. Davanja na zarade bi trebalo smanjiti do ispod 40 posto na neto plaću, lokalne takse i porezi su previsoki. Porez na imovinu, firmarina, komunalne usluge i mnogi drugi troškovi veći su nego u bogatim državama. Obvezni smo plaćati ogromne članarine u Privrednoj komori Srbije, a većina tvrtki osim plaćanja članarine, nema nikakvih dodira s njima. Država se plaši da bi smanjivanjem zahvatanja od gospodarstva ostala bez potrebnih sredstava u proračunu. Mi ukazujemo da bi efekti bili upravo suprotni. Gospodarstvo bi, rasterećeno nepotrebnih davanja, stvaralo veću novu vrijednost i time povećalo bruto društveni proizvod, povećale bi se i uplate u proračun, povećao bi se i broj radnih mjesta. Država sve želi riješiti administrativno i zabranama. Gospodarstvu je potrebna sloboda, ali i jasna i dugoročna pravila igre, znači potrebno je osloboditi poduzetnički duh po jasnim, unaprijed poznatim i dugoročnim pravilima rada. Mi poduzetnici/poslodavci ćemo samoinicijativno razvijati svoje tvrtke, time i cijeli gospodarski sustav. Smanjivanjem zahvatanja od gospodarstva, država bi stvarala povoljan gospodarski ambijent u koji bi investirali mnogi strani, ali prije svega domaći gospodarstvenici. Tako bi došlo do rasta BDP-a, broja radnih mjesta, boljitka uvjeta za poslodavce i za uposlene, a i za cijelu državu.

Gledano u svjetlu sadašnjeg stanja, koliko su navedeni problemi izmijenjeni?

Kriza izazvana Covidom-19 je potpuno nova i potpuna nepoznanica za svijet. Ne znamo koliko će trajati i na što će sve utjecati. Dio ekonomista ovu krizu uspoređuju s Velikom depresijom 30-ih godina prošloga stoljeća, neki misle da aktualna kriza može biti i veća. Da bi itko mogao sagledati dubinu i veličinu ukupne krize, prvo bi trebala prestati zdravstvena, kako bi medicinska struka riješila ovaj problem i stavila ga pod kontrolu. Tek nakon toga ćemo vidjeti gdje smo s gospodarstvom. Svi mi, kako građani, tako i tvrtke, moramo shvatiti da problem postoji i svatko mora poći od sebe. Ne izlažimo se nepotrebnim kontaktima, zaštitimo prvo sebe, time i svoju okolicu, primijenimo sve propisane mjere! U ovoj krizi koja je zahvatila svijet, vidimo da su se države postavile na različite načine. Neke su uspješnije u borbi protiv virusa, neke su manje uspješne. Uvjeti za rad tvrtki, ali i za običan život građana, znatno su izmijenjeni. Svi se prilagođavamo, neki uspješnije, neki manje uspješno. Sigurno je da se promet u tvrtkama smanjio, kod nekih nažalost skroz prestao. Koliko će tvrtki i kako opstati, vidjet ćemo u bliskoj budućnosti.

Država je poduzela mjere pomoći poslodavcima, a građanima isplatila po 100 eura. Kako i koliko su te mjere pomogle gospodarstvu?

Isplatu 100 eura građanima, kao mjeru za pomoć gospodarstvu, ne mogu ni komentirati. Ova pomoć se zasniva na teoriji nekih ekonomista koji misle da se povećavanjem potrošnje izravno može potaknuti domaća proizvodnja. Nisam baš pristalica takvih ekonomskih teorija. Unija je predložila stimuliranje domaće proizvodnje, ali država to nije usvojila. Tri minimalca je moja tvrtka iskoristila i 100 posto ih prenijela uposlenima. Naravno, moji uposlenici su, pored tog minimalca, dobili i redovitu plaću. Poreze i doprinose na zarade platile su tvrtke. Najavljuje se i dodatna državna pomoć u iznosu od 60 posto minimalca, za naredna dva mjeseca. Neke tvrtke ovu pomoć države nisu koristile, jer nisu mogle jamčiti da neće otpustiti više od 10 posto uposlenih do 31. listopada. Pomoć u vidu odgode plaćanja poreza i doprinosa nisam koristio, kao i mnoge tvrtke, jer ne znamo kakva će biti situacija iduće godine, kad bi ta plaćanja dospjela. Od svih tvrtki očekuje se i u ovim uvjetima krize redovito ispunjavanje obveza plaćanja – svih računa javnim, komunalnim poduzećima, zakupa, raznih fiskalnih i parafiskalnih nameta, tj. taksi, ali nažalost to je za veliki broj tvrtki teško ostvarivo. Tu imamo primjer Grada Novog Sada, koji je napravio ustupke za zakup poslovnog prostora i takva mjera će sigurno pomoći gospodarstvenicima koji su u takvom zakupu, ali svi ostali računi su ostali. Svi bismo željeli biti u mogućnosti ispuniti obveze, ali trenutačno je to moguće jedino ukoliko u tvrtkama postoje financijske pričuve. Nažalost, takvih je malo. U ovim kriznim vremenima sigurno je svaka pomoć dobrodošla. Neke države s bogatijim proračunom pomažu svoje tvrtke s većim iznosima. Najavljena pomoć je vjerojatno mjera ovisna o mogućnostima naše države. Osim toga, nude nam se odgode nekih plaćanja, što po meni predstavlja dvosjekli mač. Ukoliko bi znali kada će kriza točno prestati, mogli bismo odrediti i kada se ta odgođena plaćanja mogu izvršiti. Ovako je lako moguće da ćemo u isto vrijeme morati plaćati tekuće obveze i ove zaostale, što može dovesti do novih problema. Država je osigurala i mogućnost povoljnijeg kreditiranja, ali krediti za investicije se uzimaju u vrijeme konjukture, kada su investicije najpotrebnije. Ne poznajem, primjerice, niti jednog ugostitelja koji bi kredite za investicije uzimao sada.

Sve grane gospodarstva nisu podjednako pogođene. Koje su najviše stradale?

Prvo su stradali ugostitelji i sve djelatnosti vezane izravno za pružanje usluga ljudima: turizam, prijevoz putnika, marketinške agencije, frizeri, kozmetičari... itd. Njima je odmah i posve zabranjen rad. Onda dolazi u problem i cijeli lanac, svi dobavljači prethodno pobrojanih, potom tržni centri, koji su isto tako zatvoreni. Udar je bio jak, još ne znamo sve posljedice. Mi koji se bavimo ambalažom i ambalažerima, osobito vezanim za prehranu, manje smo pogođeni u tom prvom udaru, jer i u kriznim vremenima ljudi moraju jesti. Danas imamo čak i goru zdravstvenu situaciju nego u ožujku i travnju, ali država se ne usuđuje ponovo uvesti iste ili slične, drastične mjere, jer je iskustvo prethodnih ogromno smanjenje uplata u proračun, tako da se sada pokušava na neke druge načine riješiti zdravstvena kriza, bez toliko radikalne redukcije rada gospodarstva.

U nekoliko javnih istupa argumentirano ste naveli koje bi mjere bile od najveće pomoći gospodarstvenicima. Pojasnite to i našim čitateljima.

Možemo navesti dvije vrste mjera, koje bi pomogle stavljanju gospodarstva na noge. Prvo, dugoročna i stalna mjera bila bi stvaranje povoljnog gospodarstvenog ambijenta. Dugoročno predvidiv i stabilan gospodarstveni ambijent, stvaranje pravne države, borba protiv korupcije, reforma pravosudnog sustava, smanjivanje svih vrsta birokracije i nepotrebnog administriranja, smanjivanje opterećenja gospodarstva. U dobrom gospodarskom ambijentu samo gospodarstvo će stvarati novu vrijednost, profit, a putem jake pravne i socijalne države, stvorena vrijednost se može dijeliti na odgovoran način. Ovdje mislim na odgovornost prema svima: poslodavcima, zaposlenima i socijano ugroženim grupama građana. Drugo, mjere za prevladavanje sadašnje Covid-19 krize. Neke od mjera su već primijenjene, s nekima se mi poslodavci nismo složili, neke su nam djelomice odgovarale. Pored svega ovoga mi, poslodavci, predlažemo i: umanjenje PDV-a na 10 posto za ugostiteljstvo i turizam, koji su najviše stradali; obvezu plaćanja PDV-a od strane tvrtki izvršiti tek nakon naplate fakture; ukinuti obvezu dokumentiranja neoporezivih naknada za troškove prijevoza, te dolaska i odlaska uposlenih na posao i s posla; umanjenje iznosa lokalnih komunalnih taksi; odgoda obveze plaćanja eko-takse. Odgovorno tvrdimo da bi ove mjere, uz već primijenjene, bar djelomice pomogle gospodarstvu.

Kako će, po Vama, izgledati gospodarstvo Srbije nakon završetka priče o Covidu-19?

Mislim da na ovo pitanje danas nitko nema odgovor i to ne samo za Srbiju, već za cijeli svijet. Nisam pristalica katastrofičnih predviđanja i mislim da će čovječanstvo nastaviti svoj razvoj, vjerojatno na neke druge načine, da će se prilagoditi i ovom i drugim problemima. Glede Srbije, mislim da se mjere i način rada moraju prilagoditi našim uvjetima. Mi ne možemo prepisati recept iz Njemačke ili Austrije, jer polazni uvjeti, veličina proračuna, stanje gospodarstva, tradicija, mentalitet, nisu isti. Gospodarstvo je jedno u cijelom svijetu, pitanje je tko će i kada to prepoznati. Oni koji su to već prepoznali, u velikoj su prednosti i uspješni su. Oni koji to nisu prepoznali i zatvoreni su samo u svoje dvorište, ne razvijaju se sukladno napretku cijelog gospodarstva, stagniraju i zaostaju. Međutim, i u ovoj situaciji vidimo kako će se, primjerice Hrvatska, kao članica EU, snalaziti i rješavati nastale probleme, odnosno vidimo koliku financijsku pomoć će Hrvatska dobiti od EU. Možda bi to trebalo i nama u Srbiji biti poticaj ili možda nauk, da se što prije, ali ovoga puta ozbiljno, primimo poslova vezanih za učlanjenje u Europsku uniju i započnemo potrebne reforme. Već sada vidimo koliko bi nam bilo bolje da smo članica EU, a mislim i da će razlike u budućnosti biti puno veće. Možda bi ovo bio i moj zaključak, želim da Srbija što prije započne reforme koje će nas približiti EU, a potom i omogućiti da postanemo punopravna članica.

Razgovor vodio: Ivan Andrašić