Tema Tema

Milost vladara ili tango

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini osnovan je prije 30 godina, 15. srpnja 1990. godine, na Osnivačkoj skupštini u Subotici. U ovom broju našeg tjednika nastavljamo razgovor s prvim predsjednikom DSHV-a Belom Tonkovićem o radu stranke, postignućima DSHV-a za vrijeme njegovog predsjednikovanja, kao i o »olovnim« 90-im godinama prošloga stoljeća.

»Humano preseljenje«

»Godine 1995. bila je vojno-redarstvena akcija Oluja i organizirano kolektivno iseljenje pobunjenih Srba iz Hrvatske. U Srbiji se to iseljenje zove drukčije, ali u svjetlu raspoloživih dokumenata danas se vidi da je to bila brižno pripremana i uvježbana akcija. Naime, ovo prvi put iznosim u javnost, na proslavi 100 dana Vlade Milana Panića u studenom 1992., imao sam priliku razgovarati s Dobricom Ćosićem, predsjednkom SRJ. Razgovoru su bili nazočni: msgr. nadbiskup Gabriel Montalvo, papinski nuncij u Beogradu, Antun Skenderović, narodni zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije i Svetozar Stojanović, savjetnik predsjednika SRJ. Tom prigodom sam pitao gospodina predsjednika Ćosića za autentično tumačenje sadržaja sporazuma o 'humanom preseljenju' i on je odgovorio da se tim sporazumom regulira mogućnost povratka saveznih dužnosnika u matične republike, kao i drugih, koji to žele.

Ubrzo poslije tog razgovora s Ćosićem imao sam priliku pitati isto i dr. Matu Granića, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. On mi je potvrdio što je rekao Ćosić, s posebno naglašenom napomenom 'bez prisile'. Kasnije vijesti o pripremama 'evakuacije' civilnog stanovništva s okupiranih područja Hrvatske u Srbiju davale su naslutiti o čemu se radi.

U ozračju svakodnevnog propagandnog sotoniziranja svega što je hrvatsko, gubitka radnih mjesta, šikaniranja djece u školi, napada na imovinu, nesigurnosti života i potpunog izostanka bilo kakve zaštite od strane države čiji smo građani, Hrvati su se počeli iseljavati iz Vojvodine. Prema mojim podacima, u razdoblju 1990. – 1995. iselilo se oko 45.000 ljudi. Nemam informacija je li se netko vratio. Ta iseljenja najčešće nisu bila dobrovoljna, već pod prijetnjom sile, zato ih nazivamo progonom.

Konačna potvrda riječi Ćosića 'koji to žele' je i odluka Milana Martića od 4. kolovoza 1995., o 'planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva'. Točku na 'i' stavio je Borisav Jović svojom izjavom da se 'povlačenje' stanovništva s teritorija pod kontrolom Srba moralo učiniti 'da bi se sačuvalo demografsko jezgro'«, kaže Tonković i tvrdi kako je to bilo unaprijed planirano i uvježbano.

»Nas je zapljusnuo ogroman val razočaranih i izgubljenih ljudi, među kojima su glavnu riječ vodili organizirani vrlo agresivni ljudi. Čim su došli na teritorij Vojvodine, odmah je počeo progon Hrvata iz kuća i nasilno useljavanje u hrvatske kuće, te pljačka imanja, opće bezvlašće, nered i kaos. Policija Republike Srbije nije ništa poduzimala protiv toga, dapače u nekim mjestima je ona izbacivala Hrvate iz kuća i nasilno useljavala pridošlice, nerijetko i protiv njihove volje. Predsjedništvo DSHV-a je odmah reagiralo osnivanjem radne grupe za praćenje događaja i ovlastilo predsjednika DSHV-a da zatraži od vlade Republike Hrvatske zadržavanje zarobljenih pripadnika paravojnih formacija: dok SRJ ne da 100% garancije da će zaštititi Hrvate u SRJ i dopustiti slobodan i djelotvoran međunarodni nadzor te zaštite, dok SRJ ne vrati svojim kućama sve prognane Hrvate, državljane SRJ koji to žele.

Vlada Republike Hrvatske je na prijedlog Nikice Valentića odmah donijela odluku o zaustavljanju otpuštanja zarobljenika dok Srbija ne zaštiti Hrvate u Vojvodini i to je objavila. U roku od nekoliko sati tijela MUP-a RS zaustavili su najteži teror i postupno, vrlo sporo, situacija se donekle smirila.

Za vrijeme te krize DSHV je svakodnevno izdavao Bilten kriznih dana kojim je obavještavao domaću i svjetsku javnost o događajima u Vojvodini. O svemu tome su redovito i na vrijeme obavještavana nadležna tijela Republike Srbije, ali bez rezultata. Za 13 godina, koliko sam bio predsjednik DSHV, država Srbija nikada nije htjela razgovarati s nama, niti se osvrtala na naše pritužbe i zahtjeve«, kaže Tonković.

Postignuća DSHV-a

Postignuća DSHV-a za vrijeme njegovog predsjednikovanja, Tonković je podijelio na tri područja: na rezultate unutar zajednice, one na unutarnje-političkom i one na vanjsko-političkom planu.

»Odmah nakon osnutka DSHV je pokrenuo osnivanje i drugih, novih institucija i fondova.

Svjesni da bez inteligencije narodu nema opstanka, predsjedništvo DSHV-a je na proširenoj sjednici 25. travnja 1991., u Novom Slankamenu donijelo odluku o osnivanju fonda za potporu učenika i studenata Antun Gustav Matoš. Bez potpore ove zaklade vrlo bi malo studenata u to vrijeme moglo studirati i dobiti mjesto u domovima u Hrvatskoj. To je bila kapitalna investicija dobročinitelja u budućnost našeg naroda. Mnoga kulturna društva vratila su 'hrvatski' u svoj naziv. Pokrenuli smo ponovno osnivanje Bunjevačke matice i izdavanje časopisa Klasje naših ravni. Bunjevačka matica je brzo postala ogranak Matice Hrvatske. Za ublažavanje vrlo teških društvenih i socijalnih uvjeta života DSHV je pokrenuo osnivanje Dobrotvornog društva Amor vincit. Kroz desetak najtežih godina ovo društvo je samostalno skupljalo i dijelilo socijalnu pomoć ugroženima u Vojvodini i na Kosovu. I kad smo konačno kadrovski malo ojačali osnovali smo izdavačko poduzeće HRID Hrvatsko izdavačko društvo, koje se brinulo o redovitom izlaženju glasila DSHV-a Glas ravnice i bilo nakladnik mnogih vrijednih knjiga.

U političkom radu treba ukazati na uspjeh DSHV-a na prvim slobodnim izborima 1990. godine. DSHV je tada bio u koaliciji s DZVH i od šest kandidata jedan, Antun Skenderović, je bio izabran za narodnog zastupnika u republičkoj Skupštini. Ostalima je nedostajao vrlo mali broj glasova i uvelike se sumnjalo na izborne manipulacije«, kaže Tonković i posebno ističe suradnju s demokratski usmjerenim političkim strankama u Republici Srbiji.

»Vrhunac te suradnje je možda bilo sudjelovanje u pisanju prvog Zakona o pravima i slobodama nacionalnih manjina u SR Jugoslaviji. U taj zakon su bili ugrađeni i svi naši zahtjevi. Na razini AP Vojvodine posebno je bilo plodno razdoblje 2000. – 2004. U to vrijeme je na inicijativu DSHV-a vraćen hrvatski jezik u službenu uporabu u Vojvodini i osnovana je nakladnička kuća Hrvatska riječ.

Na razini lokalne samouprave na prijedlog DSHV-a je 4. studenog 1993. hrvatski jezik opet postao službenim jezikom u Općini Subotica. Na području parlamentarnog zastupstva u vrijeme od 1990. – 2003. imali smo jednog republičkog i dva pokrajinska zastupnika, u mnogim općinama vijećnike, a u Subotici smo, osim u razdoblju 1996. – 2000., u koaliciji s Mađarima bili na vlasti.

Bez obzira, možda čak unatoč desetljetnom odbijanju naših zahtjeva od strane države za dijalogom i rješenjem statusa dijela hrvatskog naroda u Republici Srbiji, parlamentarnog zastupstva, samouprave, školstva, javnih medija i službene uporabe hrvatskog jezika – naše kulturne autonomije, nastojanja oko internacionalizacije hrvatskog pitanja u Republici Srbiji kao demokratskog načina borbe za svoja prava, DSHV je vremenom maksimalno ojačao.«

Nastupi DSHV-a na međunrodnoj sceni

Prvi nastup na međunarodnoj sceni je bio u srpnju 1991. kada je DSHV na poziv Konferencije za europsku suradnju i sigurnost (KESS-a), sudjelovao na skupu eksperata za pitanja nacionalnih manjina u Ženevi.

»Na tom skupu je u jednosatnom predavanju KESS bio upoznat sa situacijom Hrvata u Republici Srbiji. Tu su uspostavljeni važni kontakti za budućnost, tako, između ostalog i s FUEM-om, Federalnom unijom europskih manjina. U rujnu 1992., Društvo za ugrožene narode održalo je u Frankfurtu međunarodno saslušanje svjedoka o etničkom čišćenju i ratnim zločinima na teritoriju Hrvatske, BiH, Kosova, Sandžaka i Vojvodine. Na ovom saslušanju je o položaju Hrvata u Vojvodini vrlo argumentirano izvijestio mr. Ivan Poljaković«, kaže Tonković i ističe kako je DSHV bio suosnivač Hrvatskog svjetskog kongresa i u jednom mandatu je dao potpredsjednika za Europu.

»U ovom kontekstu se ne smije zaboraviti da u iseljeništvu ima preko tri milijuna Hrvata i da oni imaju vrlo utjecajne organizacije. I one su nam mnogo pomogle, ponajviše one u Europi. Kako se rat protiv Hrvatske razbuktavao, tako je jačao interes međunarodne zajednice za područje bivše Jugoslavije. Počele su se održavati međunarodne konferencije o Jugoslaviji, pa o bivšoj Jugoslaviji itd. Prva je bila konferencija u Den Haagu u studenom 1991., onda u Ženevi, Bruxellesu… Najvažnija je bila svakako Mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji u Londonu, kojoj su predsjedali generalni tajnik OUN Buthros Gali i premijer Ujedinjenog Kraljevstva John Major. Na konferenciju u Londonu službeno je bio pozvan i DSHV i mi smo dali naš doprinos definiranju pravca za rješenje pitanja pravnog položaja Vojvodine i položaja nacionalnih manjina i zajednica u njoj. Na koncu je utemeljena Stalna konferencija o bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Ženevi i pod predsjedanjem lorda Owensa. DSHV je sudjelovao u radu svih tih konferencija na poziv organizatora, imali smo prilike razgovarati sa svim izaslanstvima i predočiti im našu situaciju i predati im naše prijedloge rješenja. S uredom KESS-a u Beogradu održavali smo redovitu komunikaciju i oni su često dolazili na naše manifestacije i sastanke«, kaže Tonković i naglašava kako je i Ured visokog komesara UN za ljudska prava bio vrlo aktivan i u Srbiji.

»I njih smo redovito upoznavali s našom situacijom. U siječnju 1994. izaslanstvo DSHV-a je posjetilo glavno sjedište visokog komesara za ljudska prava u New Yorku i nevladine organizacije – savjetnice visokog komesara, Helsinki Watch, Amnesty International, Freedom House, Helsinki Comittee, Međunarodni crveni križ…, i Ured za humanitarna pitanja. Od državnih ustanova SAD-a izaslanstvo je posjetilo i State Department, Komisiju SAD-a pri KESS-u, te Kongres. U Kongresu nas je primio kongresmen McKloskey i poslije dugog razgovora obećao da će se kod odgovarajućeg odbora kongresa založiti za rješenje hrvatskog pitanja u Srbiji. U svim tim ustanovama smo vidjeli da im situacija u Republici Srbiji nije nepoznata, da im ni hrvatsko pitanje u Srbiji nije nepoznato i da su spremni i nadalje podupirati nastojanja oko rješenja pitanja ljudskih prava i sloboda, pa tako i naša nastojanja oko mirnog rješavanja hrvatskog pitanja.«

Ključno pitanje za mir u Europi

Od hrvatskih ustanova izaslanstvo DSHV-a je posjetilo sjedište Hrvatske bratske zajednice. »Predsjedniku Bernardu Luketichu se zahvalilo za potporu koju su nam pružali zastupnici hrvatskog porijekla u državnim ustanovama SAD-a, a on je obećao da će ta potpora biti još jača.

Tijekom procesa obnove ustanova u ratom razorenoj Europi pokretači europskog ujedinjenja Adenauer, Schuman i de Gasperi brzo su uvidjeli da je važan čimbenik europskog pomirenja i integracije pitanje nacionalnih manjina. U Europi je, naime, nemoguće povući granice ni jedne države, a da unutar tih granica ne budu i pripadnici naroda neke susjedne države. Pitanje rješenja položaja i prava tih dijelova naroda u susjednim zemljama je ključno pitanje za mir u Europi. Zato su oci buduće ujedinjene Europe pokrenuli osnivanje Federalne unije europskih manjina (FUEM) kao krovne organizacije reprezentativnih organizacija nacionalnih manjina Europe, koja će pratiti stanje manjinskih prava i sloboda i predlagati rješenja. DSHV je primljen u FUEM 1994. godine, a 1997. je izaslanik DSHV-a, moja malenkost, izabran za jednog od potpredsjednika. Više puta ponovno izabranom mandat je trajao do 2004. Članstvo u FUEM-u je izuzetno važno jer FUEM ima status savjetnika kod Visokog komesara OUN za ljudska prava. Osim toga, podrška članova – gotovo sve nacionalne manjine od Atlantika do Kavkaza – neprocjenjivo je vrijedna zbog njihova utjecaja na politike svojih vlada«, kaže Tonković i naglašava kako je u ovom kontekstu eminentno i za konkretan život od presudne važnosti pitanje odnosa između Republike Srbije i Republike Hrvatske.

»Poslije normalizacije odnosa prišlo se izradi dokumenata kojima se uređuju ne samo međusobni odnosi, već i položaj i prava hrvatske manjine u SRJ, danas Srbiji i srpske manjine u Hrvatskoj. Aktivnim sudjelovanjem u nalaženju rješenja za otvorena pitanja i DSHV je bitno pridonio da ti dokumenti budu što konkretniji, bliži svakodnevnom životu i obvezujući. I u ovom pitanju mogu reći da do 2000. godine Srbija nikada nije konzultirala DSHV ni u jednom pitanju. Potpuno ignoriranje DSHV-a od strane domicilne države je dostiglo svoj vrhunac u tome da DSHV nije bio čak ni obavještavan od strane Srbije o stanju pregovora. Da nas Hrvatska nije uključila u tijek izrade dokumenata, oni bi bili izrađeni potpuno bez nas i bili bi nam nametnuti bez da nas se pita. Zahvaljujući Hrvatskoj do toga nije došlo. Poslije pobjede demokratskih snaga 2000. godine stav Vlade Republike Srbije se u ovoj točci promijenio na bolje. Problemi su, međutim, i dalje nastajali zbog različitog tumačenja obvezatnosti tih dokumenata.«

Za tango treba dvoje

Rezultate DSHV-a na nedavnim izborima, Tonković nije htio komentirati.

»Prije točno 17 godina, ja sam isključen iz stranke. Budući da više nisam član, smatram da nije na meni da procjenjujem i ocjenjujem njezin rad i dostignuća. To je posao članova. Ako su oni zadovoljni – dobro. Neka uživaju u svom zadovoljstvu. Kao pripadnik hrvatskog naroda mislim da se stari plan depolitizacije hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji uspješno ostvaruje«.

Aktualni predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov je napisao na Twitteru kako konsolidirane demokracije imaju razvijene inkluzivne politike spram nacionalnih manjina, no, što je Hrvatima u Srbiji na političkom planu činiti kad tako što ne postoji? Pitao sam Tonkovića ima li odgovor na to pitanje?

»Ako je problem stvaran, a ne samo afektiranje, pametni ljudi u rješavanje problema uključuju i one koje taj problem pogađa. Međutim 'za tango treba dvoje'. Osim toga, za dobar ples oba partnera trebaju znati plesati. Poziv na ples nije jamstvo da partner zbilja zna plesati. A ako ne zna, onda je to samo gaženje po nogama. Isto tako sâm izbor na neku funkciju ne daje i realnu kvalifikaciju za taj posao. Međutim, treba dobro promisliti isključuje li ta inkluzivnost politički subjektivitet, u ovom slučaju Hrvata u Republici Srbiji. Naime, nije svejedno u kakvom svojstvu netko sudjeluje u rješavanju nekog problema. Nije svejedno ima li u ovom slučaju DSHV politički legitimitet za rješavanje problema ili je on u postupak uključen trenutnom 'milošću vladara'«, kaže Tonković.

Zvonko Sarić

Na fotografiji: Stjepan Skenderović, Bela Tonković, Antun Skenderović, Stanka Kujundžić, Ana Kopunović i Bogoljub Kujundžić

 

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika