Tema Tema

Borba za svoj dom

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini osnovan je prije 30 godina, 15. srpnja 1990. godine, na Osnivačkoj skupštini u Subotici na početku demokratskih promjena u jugoslavenskom društvu s ciljem zastupanja interesa hrvatske nacionalne manjine u tadašnjoj Republici Srbiji. Na Osnivačkoj skupštini, voljom 221 izaslanika iz svih krajeva Vojvodine izabrano je vodstvo stranke na čelu s Belom Tonkovićem. Dužnost predsjednika DSHV-a obnašao je do 6. srpnja 2003. godine, kada je na izvanrednoj stranačkoj Skupštini smijenjen, a predsjedničku dužnost je preuzeo Petar Kuntić. DSHV je dobio i trećeg predsjednika u svojoj povijesti, kada je za predsjednika stranke u listopadu 2015. godine, na izbornoj Skupštini glasovanjem izabran sadašnji predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov.

Veća proslava 30. obljetnice DSHV-a izostala je zbog korona pandemije, a jubilej je obilježen svečanom misom, koja je služena u crkvi sv. Roka u Subotici, gdje je misno slavlje predvodio župnik mons. Andrija Anišić. O proteklih 30 godina rada stranke razgovarali smo s prvim predsjednikom DSHV-a Belom Tonkovićem.

Nastanak DSHV-a

O utemeljenju stranke i ciljevima te političke oganizacije vojvođanskih Hrvata, Bela Tonković kaže kako smo mi Hrvati autohtoni, tj. starosjedilački narod na ovim područjima i dio cjeline hrvatskoga naroda kao takvog.

»Do 1918. godine nikada nikakvim realnim državnim granicama nismo bili odvojeni od cjeline hrvatskoga naroda. Srijem je do 1918. bio čak sastavni dio Kraljevine Hrvatske. Granica na Dunavu bila je samo pravno-upravne naravi. Mi smo ulaskom u novu državu kao miraz unijeli i svoj autohtoni teritorij – svoj dom. Ulaskom u novu državu nije se promijenila samo vladajuća dinastija, već je nastupilo novo razdoblje odnarodnjavanja. Mađarizaciju je zamijenila srbizacija. I postupni gubitak vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem, prva agrarna reforma, nanijela nam je veliku štetu. Ipak, kulturne institucije su se daleko lakše osnivale i lakše su radile nego prije I. svjetskog rata.

Poslije II. svjetskog rata je nastupilo jedno kratko razdoblje renesanse: hrvatski jezik je postao službeni jezik u novostvorenoj AP Vojvodini, obnavljane su stare i osnivane nove kulturne ustanove i društva. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeća je, međutim, u ime 'bratstva i jedinstva' i 'proleterskog internacionalizma' opet sve više nametana ideja 'jugoslavenizma', ovog puta samo kao jedan narod, bez 'tri plemena'. Situacija se posebno pogoršala poslije potpisivanja 'Novosadskog sporazuma'. Hrvatski jezik je ukinut u školama, od hrvatske povijesti se vrlo malo učilo, lokalna hrvatska narječja su se javno ismijavala kao nešto zaostalo, glupo, seljačko… Šezdesetih godina je došlo do otpora prema takvoj politici, došlo je do tzv. Hrvatskog proljeća. To je bio pokušaj otpora prije svega politici Saveza komunista (SK), tj. državnoj politici prema samosvojnosti hrvatskoga jezika, kulture, državne uprave, može se reći pokušaj decentralizacije države i SK. Zamjenu državnog sustava i smjenu SK s vlasti nitko ozbiljan nije tražio, jer to u danim uvjetima nije bilo realno. Takav pokret sa svojim specifičnostima postojao je u svim republikama, ali su centripetalne snage u državi, SK i napose u vojsci smatrale da treba brutalno ugušiti taj pokret prije svega u Hrvatskoj i među Hrvatima izvan Hrvatske, a 'usput' i slične pokrete u ostalim republikama – u Srbiji 'liberalizam'. Posljedica toga je smjena, koliko je meni poznato, 118 intelektualaca s položaja u Subotici. Od smijenjenih koji su ostali u Subotici nitko se dugo nije mogao zaposliti, a kasnije samo na radna mjesta daleko ispod njihovih kvalifikacija. Došla je na vlast nova garnitura, redovito iz redova naroda čiji su se zahtjevi trebali ugušiti i ona je za unitarističke snage 'odradila posao'«, kaže Tonković i navodi kako se sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Subotici počela sastajati jedna grupa prijatelja na kavi poslije velike mise u Velikoj crkvi.

»Grupa se sastajala jednom kod jednog člana, drugi put kod drugog itd. To su bili susreti starih prijatelja. Vremenom se rodila ideja da bi dobro bilo povremeno održavati i predavanja ili razgovore o raznim u ono vrijeme aktualnim znanstvenim, društvenim i gospodarskim temama o kojima se u javnosti nije moglo mnogo saznati. Ta predavanja su se održavala kod pokojnog župnika Marka Vukova u vjeronaučnoj dvorani u Đurđinu. Urušavanjem svjetskog komunizma, kod nas samoupravnog socijalizma, pojavila se nada za novim početkom i renesansom i hrvatskog naroda na ovim područjima.

Na jednom od sastanaka na kavi kod Bogoljuba i Ilke Kujundžić spontano je nastala ideja, pa onda i inicijativa za osnivanje političke stranke koja bi se brinula za ostvarenje interesa hrvatskoga naroda u Vojvodini. Inicijatori te ideje su bili odreda ljudi bez političkog iskustva, ali s velikim entuzijazmom. Nedostatak političkog iskustva se pokazao kao prednost, jer nismo bili ni na koji način 'inficirani' ni ideologijom, niti praksom totalitarnog režima SK.

Analizom situacije početkom devedesetih godina zaključili smo da je vrijeme zrelo za pokretanje pokreta obnove hrvatskog naroda i za osnivanje političke stranke koja će autentično zastupati interese hrvatskoga naroda u demokratskim procesima odlučivanja, državnim tijelima i cjelokupnoj upravi u Vojvodini i šire«, kaže Tonković i naglašava kako su statistički podaci popisa stanovništva ukazivali na izuzetno brz i drastičan pad broja Hrvata u Vojvodini i Republici Srbiji.

»Mi smo zaključili da je vrijeme da se poradi na zaštiti prava i interesa Hrvata u Vojvodini i Republici Srbiji, da ćemo se boriti za opstanak i budućnost u našemu domu. Stranka je osnovana na osnivačkoj skupštini 15. srpnja 1990. godine u Subotici i vrlo brzo je registrirana pod nazivom Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. Ona je vrlo dobro prihvaćena među Hrvatima i ubrzo je imala svoje mjesne i područne organizacije diljem Vojvodine. Ciljevi stranke su jasno definirani statutom, kasnije i programom kao stranka u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Republici Srbiji i AP Vojvodini u skladu s ustavom, zakonom i međunarodnim standardima, radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva.«

»Olovne godine«

S Belom Tonkovićem razgovarali smo i tome u kojoj mjeri je bilo teško i opasno tih »olovnih« 90-ih godina zalagati se za kolektivne interese ovdašnjih Hrvata.

»DSHV je osnovan još u SFRJ. Već onda su se pokazivale naznake da se razmimoilaženja unutar SK oko budućnosti SFRJ i da se nesuglasice neće rješavati mirnim putem. Medijski rat u Republici Srbiji protiv Hrvatske i Hrvata uopće već je bio u jeku. To je važno naglasiti da bi se razumjelo okruženje u kojemu je on počeo s radom. Već od samog početka DSHV je napadan na sve moguće načine. Sredstva se nisu birala, a laži su bile dobrodošle. Nije bilo tako samo u medijima na republičkoj razini, već i na mjesnoj, što je izazivalo otvorenu mržnju među susjedima i kolegama na poslu. Zaoštravanje situacije na državnoj razini i u Vojvodini se nevjerojatnom brzinom odražavalo i u svakodnevnom životu do zadnjega sela.

Već u jesen 1990. počeli su se po hrvatskim selima dijeliti letci protiv Hrvata, kasnije su to bili otvoreni pozivi na iseljavanje pa i otvorene prijetnje. Na osnivačkim skupštinama mjesnih organizacija DSHV-a bradati ljudi sa šubarama i kokardama na njima otvoreno su provocirali skupljene Hrvate i prijetili im izgonom, paležom kuća i imanja i ubojstvima. Otkazi Hrvatima s posla i 'preventivno premještanje' s jednog radnog mjesta na drugo (redovito manje kvalificirano i slabije plaćeno) postala su svakodnevna«, kaže Tonković i naglašava kako je u Vojvodini i u Subotici ukinut hrvatski jezik kao službeni.

»Tenkovi su prešli Dunav i stizale su uznemirujuće vijesti iz Baranje, Slavonije i Zapadnog Srijema.

Vijesti na beogradskoj i novosadskoj televiziji i radiju sve su više ličile na vijesti s ratnog područja, a ton vijesti je bilo kao izvještavanje sa stajališta napadača. Rezervni sastav vojske i milicije je pozvan u službu i mnogi, a i ne samo oni, slati su Hrvatsku. Zaredali su se i lijesovi s bojišta u Hrvatskoj. Vijesti koje su oni donosili bile su alarmantne: to su bile priče o uništenju i zatiranju svega što je hrvatsko pod krinkom 'preventivne obrane od ustaša'.

U nekim dijelovima Vojvodine nastao je novi sport pod nazivom 'Idemo da bijemo tuđmanovce'. Batinaške bande su Hrvate, koje su zatekli na ulici, prebili, nerijetko je taj trebao liječničku pomoć ili čak bolnicu, ali od straha nisu imali povjerenja ni u osoblje mjesne ambulante niti u bolnicu, jer su viđali osoblje tih ustanova u društvu batinaša. Vremenom su zaredali bombaški atentati na kuće i imanja Hrvata, prvo u Srijemu, a onda i u Bačkoj. Nasilna useljenja, bez odobrenja vlasnika u kuće Hrvata na radu u inozemstvu su postala skoro svakodnevna i ubrzo se vidjelo da su 'useljenja ugroženih' ponajčešće samo krinka za pljačku. Isto se tako brzo pokazalo da kad netko nastupi sa šubarom na glavi i kokardom na njoj ili da kaže da 'deluje' u ime Srpske radikalne stranke milicija ustukne i čak ni zapisnik ne napiše. Državno odvjetništvo nije podizalo optužnice čak ni za otvorene prijetnje smrću, jer za to 'nema pravne osnove'. Katoličke crkve su bile napadane, u mnogim mjestima su podmetnute bombe, neke su zapaljene. Mnogi su svećenici bili napadani, šikanirani, neki pretučeni da su jedva preživjeli. U to vrijeme smo imali mnogo studenata u Hrvatskoj. Njih je pogranična policija prilikom ulaska u zemlju redovito šikanirala, vrijeđala, oduzimala hrvatske putovnice, koje su više puta pronađene kod uhićenih kriminalaca po svijetu. Studenti su pozivani i na 'informativne razgovore' i ondje bili psihički, nerijetko i fizički maltretirani, pa i mučeni.

Zaredali su i pokušaji ubojstava i ubojstva Hrvata. To je trajalo s manjim ili većim intenzitetom cijelo vrijeme Miloševićevog režima«, kaže Tonković i navodi kako opis cijele situacije i mnoge podatke cijenjeni čitatelj može naći u knjizi msgr. Marka Kljajića Kako je umirao moj narod.

Zvonko Sarić

(nastavak razgovora s Belom Tonkovićem donosimo u sljedećem broju našeg tjednika)

 

 

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay