Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Od djetinje ljubavi do životnog opredjeljenja

Jedan od danas najpoznatijih Sonćana, šezdesetčetverogodišnji Ivan Vidaković, svima znan po nadimku Peja, živi od starog zanata, stolarskog. No, ne od klasičnog, izučenog u školi, nego od onog pučkog, zasnovanog na iskustvima mnogih generacija, prenošenog s koljena na koljeno, naučenog od očeva i djedova. Veseljak po naravi, u kasnim godinama za svirku, od 2008. godine zbog potreba svoje KPZH Šokadija postaje i begešar. Ni tu se nije zaustavio, zbog ljubavi prema drvetu i glazbi naučio je, ili kako sam kaže još uvijek uči, izrađivati omiljeno glazbalo.

Drvodjelja iz potrebe i ljubavi

U domu Vidakovića uređena je mala, ali funkcionalna stolarska radionica, s nekoliko strojeva, neophodnih za obradu drveta. Tu se izrađuje komadni namještaj, radi se restauracija i autentika, od daske za meso, preko masivnih stolića, kuhinjskih elemenata, do vrtnih garnitura. Izrađuju se i vrata i prozori, a restaurira se i starinska fasadna stolarija, tipična za neka davno prošla vremena. Posao drvodjelje zahtijeva i dosta rada na terenu. Vidaković je u Sonti do sada napravio veliki broj terasa, a isto tako i puno drvenih, pa i kombiniranih dvorišnih objekata. No, za ne vjerovati je podatak da nije izučeni stolar. Od mladosti, pa sve do kriznih devedesetih godina prošloga stoljeća bio je uposlenik Apatinskog brodogradilišta. Jako, stabilno poduzeće, u Apatinu je prednjačilo po prosjeku osobnih dohodaka. »Drvo volim od djetinjstva. Izdjeljao sam mnoge pištaljke od zove, kasnije i neka jednostavnija puhačka glazbala, najsličnija fruli, a začete u mojoj mašti i realizirane nejakim dječjim rukama, nastale su i mnoge dječje igračke. Dok su se moji pajtaši igrali, ja sam najviše vremena provodio kod jednog bliskog rođaka, izučenog stolara. Već tijekom osnovne škole znao sam kod njega, za džeparac, obavljati puno jednostavnijih poslova i to s velikom voljom. Ni dan danas ni meni, ni onima koji me dobro poznaju, nije jasno kako nakon završetka osnovne škole nisam upisao zanat stolara. Uposlio sam se dosta rano, još prije odlaska na odsluženje vojnoga roka, u Apatinskom brodogradilištu. Veći dio radnog vijeka proveo sam na radnom mjestu kranista. Primanjima sam bio prezadovoljan, sve do početka ratnih godina i galopirajuće ekonomske krize. Od pada Vlade Ante Markovića bilo nam je sve lošije, inflacija je divljala. Na koncu više nije bilo nikakve svrhe putovati u Apatin na posao, za plaću od gomile inflacijskih dinara, u vrijednosti manjoj od deset maraka. Nužda me je natjerala da se okrenem djetinjoj ljubavi. Obiteljsku ušteđevinu uložio sam u kupovinu najneophodnijih strojeva i opremio malu stolarsku radionu. Tako je moja djetinja ljubav prema drvetu postala moje životno opredjeljenje«, priča Vidaković. Od djetinjih dana, preko rada u šumi i rođakovoj stolarskoj radionici, preko kontakata s ljudima kojima je obrada drveta kruh, pa sve do današnjega rada u svojoj radioni i na terenu, naučio je puno o drvetu. »Zanimljivo, prvo sam naučio da me industrijska, serijska proizvodnja ne zanima. Nikada nisam želio biti robot. Ponosan sam na sve što uradim. Svaki taj komad drveta, bio on po gabaritima veliki ili mali, pod mojim rukama dobije dušu. Svaki je poseban, nema dva ista, svaki ima svoju priču. Ne mogu raditi u serijama, to me ne nadahnjuje. Nadahnjuje me moja radiona, u njoj radim bez pritiska i zato iz nje izlaze unikatni predmeti«, priča Vidaković.

Novi korak u tamburaškoj tradiciji Sonte

Priče o kontinuitetu tamburaške glazbe u Sonti sežu do vremena između dva svjetska rata. Kako zapisi o svim segmentima života sonćanskih Šokaca iz toga doba postoje samo u fusnotama, do danas su aktualne priče prenošene s koljena na koljeno, sve dok ih netko nije zapisao. Po zapisanim svjedočenjima kazivača sviralo se vrlo kvalitetno, ali nigdje nije naveden podatak gdje su glazbenici pribavljali tambure. Tek polovicom osamdesetih godina prošloga stoljeća u poslu popravke ovih glazbala pojavilo se ime Stanka KlecinaKrečana. Danas s njim popravlja, ali i izrađuje nove tambure i njegov veliki prijatelj Vidaković. »Za potrebe svoje Šokadije naučio sam svirati begeš kad sam već zagazio u šesto desetljeće. No, mamio me je i naredni korak. Poznajući dušu drveta, sve više sam se pitao kako se to stvara zvuk i mogu li svojim rukama i iskustvom u obradi drveta izraditi tamburu. Mnoge sate proveo sam u razgovorima sa Stankom. On je već popravio dosta tambura, a imao je i dobrih pokušaja u izradi. Jedino mu je nedostajala oprema za obradu drveta koju sam ja imao. Bez puno dvoumljenja zajednički smo se upustili u taj posao«, priča Vidaković. U njegovoj radioni se da vidjeti još nekoliko glazbala. Tu su samica, prim, gitara, a na radnoj plohi je, u početnoj fazi izrade, bas, šesti po redu kojega ova dvojica pajtaša rade. »Neke dijelove ovih glazbala radim ja, neke Klecin, a puno toga moramo uraditi zajednički. Prvi bas kojega smo uradili upravo je ovaj kojega sviram u Šokadijinom tamburaškom sastavu. Zvuk je vrlo korektan, za naše potrebe odličan. Poslije smo se dali na izradu drugoga, prodan je, a trenutačno nam je u početnoj fazi šesti, namijenjen unuci mojih susjeda i jako dobrih prijatelja. Glazbala iz ove radione sve su kvalitetnija, tako da možemo biti ponosni na svoj rad. Naši proizvodi su već sada u rukama glazbenika, koji nam se javljaju s pozitivnim ocjenama. Istina, kažu da nisu od onih vrhunskih, na kojima bi svirali profesionalci, ali su odlični za svirke u KUD-ovima, po zabavama i slično. No, nismo ni mi od onih vrhunskih majstora, ali ni naše cijene nisu na njihovoj razini. Bili bismo sretni ukoliko bismo našli svoje tržište među onima koji imaju potrebe za dobrim tamburama, a nemaju novaca za vrhunske«, priča Vidaković.

Poput svih poslova i izrada tambura ima svoje specifičnosti. »Najbitnije je odabrati pravi materijal i imati puno, puno strpljenja, jer ovaj posao ne trpi žurbu. U postupku krojenja, obrade i spajanja elemenata potrebna je idealna preciznost. To odista može raditi samo onaj tko voli i glazbu i drvo«, priča Vidaković, blago gladeći površinu započetog basa. Ovim potezom podsjeća na plahoga tinejdžera, koji pokušava pomilovati djevojku, ali se plaši da ju ne ozlijedi.

Svirka iz duše i za dušu

Vidaković je član KPZH Šokadija od studenog 2002. godine. Tijekom prvih pet godina članstva svaštario je, ali je dogurao i do člana tadašnjeg predsjedništva. Uočio je i najveći problem udruge, nedostatak glazbene pratnje za folklornu sekciju. Kako se Šokadijin TS iz početnog razdoblja, odlaskom iz udruge Andrije Ađina raspao, a bilo je sve više nastupa, tražila su se alternativna rješenja. Angažiranje glazbenika sa strane bilo je preveliko opterećenje za godišnji proračun. Potkraj 2007. godine utemeljen je sadašnji TS Šokadija, a tada pedesetjednogodišnji Vidaković, bez ikakvog glazbenog iskustva sebi u zadaću stavlja ubrzano učenje sviranja basa i tako rješava gorući problem. »Od tada se u sastavu izmijenilo dosta glazbenika, međutim, kroz sve ove godine u osnovi smo ostali Zvonko Tadijan, ja, Stipan Lukić do svoje smrti, kasnije Oliver Čoban. Danas je stalni član i naša kantautorica, harmonikašica i vokalna solistica Božana Vidaković. Učenje sviranja basa bilo mi je veliko zadovoljstvo, a valjda sam to imao u sebi, samo je trebao pravi poticaj. Premijernu svirku imali smo u Tuzli, na prvoj od dviju centralnih proslava obilježavanja 320 godina doseljavanja Šokaca iz Bosne Srebrene u Bačko Podunavlje. Svirali smo pred, po procjenama tamošnjih medija, oko 3000 gledatelja i sudionika proslave. Svirke su postale redovite, ali nikada rutinske. Na svakom nastupu unosili smo u njih dušu. Osim svirke u TS Šokadija, bio sam i suosnivač TS Sonćanski biseri. Tako sviram i danas, gdje god sam potreban. Svirka mi je i svojevrsna dopuna kućnoga proračuna i veliko zadovoljstvo«, završava priču Vidaković. Iako nastaju u skromnoj radioni, tambure s udahnutom Vidakovićevom dušom život nastavljaju u kavanama, na svadbama i u KUD-ovima. Ponekad, za današnja vremena i na najneobičnijima mjestima na kojima ih se može zamisliti. Često je veselo i u radioni u kojoj ih Vidaković izrađuje, jer se tu znaju s vremena na vrijeme okupiti i bećari iz TS Sonćanski biseri. U tim prigodama neizbježan je kotlić i svakako svirka do zore. Onako, otrovna, ispod glasa, a čuje se do neba. I... dok je ovakve družbe i ovakve glazbe, bit će i novih begeša. Onih s dušom.

Ivan Andrašić

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay