Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Tko su pravi grabljivci?

Premijera dokumentarng filma Grabljivci (produkcija: Greenfield iz Novog Sada, Svjetski fond za prirodu (WWF Adria), Balkanska istraživačka mreža (BIRN Srbija) i Ujedinjeni ribolovci Srbije) bila je jesenas, no aktualnost pitanja koje tretira nije se smanjila. Čini se da je o problemu ribokrađe on progovorio mnogo više od svih međusobnih sažalijevanja ribiča, kritika, razočaranja što se većinom počinitelji ribokrađe ne kažnavaju ili se, još gore, kažnjavaju simbolički. Ribiča je puno, ribičkih priča još više, a ribokrađe, izgleda, mnogo više od jednih i drugih skupa.

Kroz radnju filma se prepliću svi akteri ove velike društvene rane. S jedne strane tu su civilne organizacije i upravitelji ribolovnih voda koji se pokušavaju suprotstavljati ribokradicama (na terenu i putem papira), a s druge različiti dijelovi državne administracije. Između njih stoje velika otvorena pitanja nekontroliranog i nereguliranog tržišta riba, zbog čega ispaštaju država i legalni proizvođači, prodaja strogo zaštićenih vrsta koje se uopće ne smiju loviti, kao i riba koje su daleko manje od propisane veličine za lov, prodaja na mjestima koja ne ispunjavaju osnovne sanitarne uvjete… Uz sve to, ribokradice danas koriste sofisticirane tehnologije, mogu mnogo lakše raditi i imaju bolji učinak, a postale su agresivnije nego ikada. Kada tako pogledamo na problem, podatak da se svakog dana u Srbiji ilegalno ulovi (ukrade) najmanje 10 tona ribe ne čudi.

Stotine metara mreža tijekom jedne noći

»Moje iskustvo pokazuje da je lakši dio posla snimiti i objaviti priču. Ne može se reći da posljednjih godina teme iz oblasti zaštite okoliša nisu zastupljene. Mnogo je teže izazvati institucionalnu reakciju da se pitanja otvorena vašom pričom počnu rješavati«, kaže novinar Dragan Gmizić, autor filma Grabljivci. »Pred sebe su producenti postavili dva cilja: širu javnost upoznati s razmjerama i posljedicama problema ribokrađe i navesti institucije na reakciju. Mislim da smo oba zadatka uspješno ispunili«, dodaje on.


Prema službenim podatcima, u Srbiji se godišnje ulovi nešto više od 5000 tona ribe u rekreacijske svrhe i u gospodarskom ribolovu divlje ribe na prirodnim vodama. Gmizić misli da su niski životni standard i visoka cijena konzumne ribe na tržištu idealna kombinacija da se ljudi odluče za ribokrađu. »Naša istraživanja pokazuju da se riba masovno krade. Proveo sam jednu večer s ribočuvarima poduzeća 'Vode Vojvodine'. Na desetak kilometara naišli smo na više stotina metara ilegalno postavljenih mreža. Zamislite samo koliko je mreža postavljeno u vodi u svakom trenutku. Ipak, ovom prilikom bih želio istaknuti pozitivne primjere, posebno ribočuvarsku službu Ribolovačkog saveza Vojvodine. Način na koji čuvaju Tamiš je za svaku pohvalu i dokaz da je riblji fond moguće zaštititi.

Često se čuju povici na rad inspekcijskih službi i ovlaštenika ribolovnog prava ribolovnih područja, koji bi, u stvari, trebali biti odgovorni za sprječavanje ribokrađe. Pitali smo našeg sugovornika je li se tijekom snimanja filma uvjerio da su ove službe dovoljno opremljene i motivirane za suočavanje s ribokrađom. »Važno je razumjeti razliku između inspektora za ribarstvo i ribočuvara. Inspektori su priča za sebe i njihov rad je nemoguće sagledati izvan analize rada državnih institucija. Ipak,  postoje izuzetci i ne bi bilo pošteno ukoliko ne bih javno istaknuo rad Nemanje Ivanovića iz Pokrajinske inspekcije zaštite okoliša. To je uglavnom tužna priča o javašluku i nebrizi o javnome dobru«, kaže naš sugovornik. On podsjeća da svi građani plaćaju njihov rad i imaju pravo od njih tražiti da rade posao za koji su plaćeni, a to je da štite riblji fond u Srbiji. »Inspektori će vam, po pravilu, više pričati o tome kako su spriječeni nešto učiniti. Ribočuvari su nešto drugo. Bez obzira na to rade li kod privatnih korisnika ribolovnih područja ili su zaposleni u javnim poduzećima, oni su svakodnevno izloženi tom masovnom pritisku na riblje populacije. Obično je jedan ribočuvar nadležan za vodenu površinu od oko 50 km2, na toj površini živi riba čija je tržišna vrijednost oko 10 milijuna eura. Sve i da imaju najbolju opremu, a češće ribokradice imaju bolje čamce od njih, zamislite koja je posvećenost potrebna da se to sačuva. Film Grabljivci upravo smo posvetili ljudima kao što je Aleksandar Petrović, ribočuvar Ribolovačkog saveza Vojvodine s Tamiša«, navodi autor ovog filma.

Na rubu izumiranja zbog ljudske pohlepe

Različite su procjene o tome koliko su uopće brojne populacije riba. Najgore od njih govore da ih je, primjerice u Dunavu, ostalo manje od 20% u odnosu na nekadašnju brojnost. Šta se događa ispod vode?

»Razgovarao sam s ihtiolozima sa Sveučilišta u Novom Sadu i Beogradu, rekreativnim i ribolovcima koji se bave gospodarskim ribolovom na prirodnim vodama i procjene koliko ribe živi u našim vodama zaista su različite. Ono što znamo jeste da se uništavaju prirodna staništa i da je izlov ribe masovan, a to nikako ne doprinosi oporavku populacija svih ribljih vrsta. Možda zvuči paradoksalno, ali lakše je zaštititi populaciju medvjeda ili bjeloglavog supa nego neke riblje vrste iz prostog razloga što mi tu ribu ne vidimo. I onda imate situaciju da se nadležne institucije, a pored inspekcijskih službi ovdje posebice želim apostrofirati i (ne)odgovornost pravosudnog sustava, vode principom: nema leša pa nema ni zločina. To je zabluda koja nas može skupo koštati«, navodi Gmizić.

Čini se često da ribu smatramo neiscrpnim resursom za sportski i rekreativni ribolov i da se svijest o tome da će ribe uvijek biti dovoljno za prehranu teško mijenja. Naš sugovornik pokušava objasniti ovu uvriježenu zabludu.

»Lov ribe je jedan od najstarijih načina nabave hrane za prehranu ljudi. Od najranijih trenutaka boravka na ovom planetu, ljudi se hrane ribom i ona je dugo zaista bila neiscrpna. Kečiga, primjerice, pripada jesetarskim vrstama i stara je oko 2,5 milijuna godina. Ljudi su na Balkan došli prije oko 40000 godina. Srbi i Hrvati su na ove prostore došli 39000 godina nakon dolaska prvih ljudi. I svi oni, i ti prvi ljudi, i Srbi i Hrvati poslije njih, jeli su meso jesetri, kečige pogotovo. O tome svjedoče brojni prapovijesni predmeti te srednjovjekovni dokumenti. Nažalost, posljednjih nekoliko desetljeća izlov ribe, pokrenut čistom pohlepom da se jedu spolno nezrele jedinke veličine do 15 cm, doveo je do toga da je ova vrsta dovedena na rub izumiranja. Ima li kraja ljudskoj pohlepi i gluposti? Baš zbog toga neophodne su institucionalne mjere koje će ovu vrstu zaštititi od izumiranja«, navodi Gmizić.

Zabranjen izlov kečige

Iz ovog i mnogih drugih razloga, a na inicijativu organizacije WWF Adria, Ministarstvo zaštite okoliša odlučilo je da se od 1. siječnja 2019. zabrani izlov kečige u prirodnim vodama u Srbiji. No, poštuje li se zabrana, kada se zna da mnogi restorani i dalje u svojoj ponudi imaju kečigu i kako znati je li ona iz prirode ili iz uzgajališta? »Istraživanje koje smo proveli nakon uvođenja zabrane pokazuje da se ona poštuje djelomice. Kečiga se još uvijek lovi i služi u restoranima i to smo pokazali u filmu. Ukoliko u restoranima naiđete na kečige koje su manje od 20 cm, budite sigurni da je riječ o krivolovu i nepoštivanju zabrane izlova. Ugostitelj će vam reći da je to kečiga iz uzgoja, ali vam neće reći da nijedan uzgajivač neće prodati tako male jedinke jer jednostavno ne može na tome zaraditi. Jako je važno da ljudi koji vole jesti ribu imaju svijest o održivosti čitavog prirodnog sustava. Apeliram na sve da takve porcije odbiju i prijave ugostitelje koji služe tako male kečige, a tanjur s kečigama i račun kojim se potvrđuje da je u određenom restoranu služena kečiga fotografirajte i pošaljite Svjetskom fondu za prirodu«, kaže Gmizić.

Osim nekoliko javnih projekcija, film je bio prikazan na TV N1, a autor je za njega bio nominiran za godišnju nagradu za istraživačko novinarstvo koju dodjeljuje NUNS.

M. Tucakov

 

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay