Tema
Mandati izgubljeni »po zakonu«
Birači u Srbiji i Hrvatskoj izabrali su staru/novu parlamentarnu većinu. Velikih promjena nema jer su većinsku potporu dobile stranke koje su i do sada vodile glavnu političku riječ u obje države. Izbornu utrku trčale su i stranke nacionalnih manjina, ali ako se usporede Srbija i Hrvatska ta politička utrka bila je u različitim uvjetima. Ona u Srbiji neizvjesnija jer broj »manjinskih« zastupnika ovisi o ukupnoj izlaznosti, broju stranaka koje su prešle cenzus, broju glasova koje su dobili »manjinci«. Ona u Hrvatskoj pak puno izvjesnija, jer broj mandata nije upitan, samo imena onih koji bi naredne četiri godine trebali u klupama Sabora zastupati interese svojih nacionalnih zajednica. Izborni prag u Srbiji su prošle četiri manjinske liste koje će ukupno imati 19 zastupnika u srbijanskom parlamentu. U klupama Hrvatskog sabora naredne četiri godine bit će osam zastupnika naconalnih manjina. Gdje su nacionalne manjine u izbornom procesu u Srbiji, što kazuje podatak da je na izborima sudjelovalo tek pet manjinskih listi, je li rješenje za nacionalne manjine u zagarantiranim mandatima? To smo pokušali doznati u organizacijama CRTA i CESID koje prate izborne procese u Srbiji.
Nedosljednost
Priču bi trebalo krenuti od jednog svojevrsnog paradoksa, a to je veliki broj stranaka koje su registrirane kao stranke nacionalnih manjina. U ožujku ih je u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu bilo registriranih više od 120. Stiglo se do te nevjerojatne brojke zbog činjenice da se prilikom registracije stranke ne ulazi u provjeru da li stranka koja se registrira kao manjinska zaista i radi u interesu manjinske zajednice. Do ovih izbora izborna povjerenstva oslanjala su se na registar stranaka i na temelju tog registra donosile su odluku je li neka izborna lista manjinska ili ne. »Ove godine promijenjen je Zakon o izboru narodnih poslanika i sada Republička izborna komisija ima pravo utvrđivati je li osnovni cilj stranke koja se kandidira na izborima zastupanje interesa nacionalne manjine. Međutim, po Zakonu o političkim strankama Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave odlučuje kako će stranka biti registrirana, što za posljedicu ima sukob dvije zakonske norme. To se pokazalo već na ovim izborima, jer RIK je odbio proglasiti Rusku stranku kao stranku nacionalne manjine, ali je sud to rješenje RIK-a ukinuo na temelju tog što je stranka u nadležnom ministarstvu registrirana kao manjinska stranka«, kaže politikolog dr. sc. Vujo Ilić iz promatračke misije CRTA. On podcrtava još jedan paradoks, odnosno nedosljednosti koje su ostale u zakonu, a to je broj potrebnih potpisa koji se moraju prikupiti pri registraciji stranke i podnošenju izborne liste. »Za registraciju većinskih stranaka obvezna je potpora 10.000 birača. A i svaki put kada ta stranka sudjeluje na izborima potrebno je prikupiti 10.000 potpisa. Za stranke nacionalnih manjina za upis u registar potrebno je deset puta manje potpisa, odnosno 1.000. Ali kada manjinska stranka želi sudjelovati na izborima treba joj 10.000 potpisa. Što je potpuni paradoks«, kaže Ilić.
Nedostižan i prirodni prag
I kada već govorimo o izmjeni Zakona o izboru narodnih poslanika, jedna od izmjena indirektno je utjecala i na stranke nacionalnih manjina, a to je smanjenje izbornog praga s pet na tri posto. Za stranke nacionalnih manjina ne važi izborni već prirodni prag (što pri prosječnoj izlaznosti birača znači da je za zastupnički mandat potrebno oko 15.000 glasova), ali u praksi to znači da više stanaka ima šansu prijeći izborni (smanjeni) cenzus, što za posljedicu ima više listi koje će sudjelovati u raspodjeli mandata pa je strankama nacionalnih manjina teže dobiti mandate. »To je uočeno i, na prijedlog jedne od manjinskih stranaka, količnik koji se koristi u raspodjeli mandata uvećan je za 35 posto. Uz to i uz manju izlaznost rezultat ovih izbora je solidan broj (19) mandata koje su dobile manjinske liste«, smatra Ilić.
»Zakoni su takvi da više odgovara većim, bolje organiziranim i teritorijalno koncentriranim manjinama, ali je rješenje u takvim uvjetima suradnja manjina, posebno manjina koje nisu brojne. Ta suradnja bi trebala omogućiti i bolji izborni rezultat. Najbolji primjer što donosi nesuradnja jest romska zajednica koja, iako veoma brojna, već 12 godina nema svoje zastupnike u parlamentu već to radi posredno, preko participiranja na listama većinskih stranaka«, kaže Bojan Klačar, izvršni direktor CeSID-a. U ovim izbornim uvjetima, na suradnju kao način za ulazak u parlament ukazuje i Ilić. Bilo da je to suradnja s nekom od većinskih lista ili suradnja s drugima manjinskim listama.
Broj manjinskih stranaka koje su ušle u republičku skupštinu za Klačara nije iznenađenje. »Ušle su četiri manjinske liste koje manje više redovito participiraju u parlamentu, a nije iznenađenje da je Ruska stranka ostala ispod cenzusa. Rezultat manjinskih lista je dobar, a posebno SVM-a i ADA-a kao albanske liste, jer mađarska manjina ima čak devet mandata čime su ponovili uspjeh iz 1990. godine, dok albanska zajednica po prvi puta za ovih 30 godina ima tri zastupnika. Bošnjačka zajednica ima sedam zastupnika, od čega su četiri na listi Muamera Zukorlića, a tri na listi SDA. Svim manjinskim listama je očito pogodavala promjena načina obračuna manjinskih mandata (iz veljače ove godine) gdje se manjinski količnici množe s 1,35. Albanska zajednica svoj dobar rezultat duguje i činjenici da su na ovim izborima nastupili ujedinjeno, usprkos brojnim razlikama na lokalu«, kaže Klačar. »Pritužba manjinskih stranaka je da je uvjet za sudjelovanje na izborima 10.000 potpisa birača vrlo restriktivan. Mislim da će se prilikom sljedeće izmjene Zakona o izboru narodnih poslanika ta brojka korigirati, smanjiti. Nisam siguran zbog čega to nije urađeno već kod izmjena Zakona koje su usvojene ove godine. Broj potpisa potpore za sudjelovanje manjinskih listi na izborima mora biti smanjen, ali isto tako moraju se uskladiti Zakon o političkim strankama i Zakon o izboru narodnih poslanika, kako bi se stalo na put zlouporabi statusa stranke nacionalnih manjina«, kaže Ilić.
Garantirani mandati
Ono na čemu inzistira hrvatska manjinska zajednica u Srbiji jesu garantirani mandati. Garantirani mandati na svim razinama vlasti otvoreno je pitanje koje za ovdašnje Hrvate još nije riješeno sukladno Sporazumu između Srbije i Hrvatske o zaštiti prava srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. Sporazum je potpisan 2004. godine, a članak 9. Sporazuma odnosi se na osiguravanje zastupljenosti hrvatske nacionalne manjine u predstavničkim tijelima na svim razinama vlasti – lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj.
»Zahtjev je svakako legitiman i on je baziran prije svega na hrvatskom iskustvu budući država Hrvatska ima zasebnu izbornu jedinicu za manjine gdje se daju zagarantirana mjesta. Drugi razlog je što hrvatska zajednica u Srbiji nije brojna u toj mjeri da samostalno prijeđe manjinski prag i uđe u parlament. Međutim, Hrvatska i Srbija imaju bitno različite izborne sisteme u svakom pogledu i jedini način da se promijeni ili poboljša sudjelovanje manjina jeste pokretanje neke vrste sveobuhvatne izborne reforme. Uvođenje zagarantiranih mjesta ili neko drugo rješenje će ići vrlo teško pod ovim zakonskim rješenjima jer bi ono moralo uključiti ili promjene u broju zastupnika ili nove izborne jedinice ili dvodomnu skupštinu«, smatra Klačar.
»Garantirani mandati? To je zanimljivo pitanje. Mislim da bi o tome vrijedilo razgovarati, ali mislim da to do sada nije bio neki ozbiljniji prijedlog o kome se diskutiralo. U proteklih 30 godina u našem izbornom sistemu nije bilo garantiranih mandata. Ako bi garantirani mandati bili tema o kojoj bi se trebalo razgovarati, onda bi se ta priča trebala osloniti na točne podatke o brojnosti manjinskih zajednica u Srbiji. A najtočnije podatke trebao bi dati popis stanovništva. S druge strane, u Srbiji imamo problem identiteta, neke nacionalne manjine bojkotirale su popis«, kaže Ilić.
Z. V.
...............................................................................
Hrvatski primjer
Način izbora zastupnika nacionalnih manjina definiran je Zakonom o izborima za Hrvatski sabor. Nacionalne manjine imaju pravo na osam zastupnika u Saboru. Najviše srpska zajednica – tri, mađarska i talijanska po jednog, češka i slovačka nacionalna manjina zajedno imaju jednog zastupnika, dok pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske imaju jednog zastupnika, kao i pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske, koji također imaju pravo na jednog zajedničkog zastupnika. Pravo predlaganja kandidata za zastupnike imaju političke stranke, birači i udruge nacionalnih manjina. Zastupnici nacionalnih manjina biraju se u posebnoj izbornoj jedinici – Izborna jedinica XII. pripadnicima nacionalnih manjina koje u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5 posto stanovnika jamči se najviše tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru. Nacionalne manjine koje u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5 posto stanovnika, imaju pravo izabrati pet zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.
