Ukoliko za desetak godina netko u rukama bude držao ovaj broj Hrvatske riječi (nadam se i čitao ga) sigurno neprimijećena neće ostati fotogafija na naslovnici novina. Ona na najbolji način oslikava okolnosti i uvjete u kojima se sada odvija svakidašnji život, pa i rad i aktivnosti hrvatskih udruga. Mnogo toga je drugačije, podređeno u prvom redu propisanim i preporučanim epidemiološkim mjerama. Utemeljivači javnog obilježavanja završetka žetve i zahvale Bogu za dobar urod žita i novi kruh možda su i mogli naslutiti da će politika ili rat biti razlogom da se odustane od svečane povorke risara i risaruša i posvete kruha i drugih javnih proslava, ali ni u primisli im (vjerojatno) nije bilo da bi razlog odgode moglo biti nekontrolirano širenje epidemije, koja je naš život izmijenila iz temelja i iz svakidašnje komunikacije izbacila (za nas) prihvatljive socijalne norme ponašanja. Uz to i tradicijskoj nošnji dodala još jedan »modni detalj«.
Nekim drugima nekontrolirano širenje epidemije bila je kap koja je prelila čašu. Toliko da su bez lidera i jasnih zahtjeva izašli na ulične prosvjede. I ono što se na početku činilo kao početak nečega što može donijeti nešto, zapravo se pretvorilo u svoju suprotnost. Pristojni građani (pristojna Srbija) ustuknuli su pred najezdom huligana, u prvi plan došle su već istrošene parole o Kosovu i radikalna desnica, a u svijet je otišla slika pretučenih prosvjednika. A svoje »zasluženo« mjesto u prosvjedima dobili su i strani ekstremisti koji ruše državu. Dovoljno je to bilo da komentator Deutsche Wellea napiše da Srbija nije zemlja demokracije. »Dok to ne postane, ne treba biti smatrana potencijalnom članicom Europske unije, jer EU ima dovoljno problema s autokratskim liderima u svojim redovima«, ocijenio je komentaror DW. Tako nas je, ni kriva ni dužna, korona udaljila od Europske unije, od koje smo (da se ne lažemo) počeli i sami polako bježati. Ne zbog epidemije, već zbog Kosova – vječito otvorenog i bolnog pitanja.
Za one koji ne žive imitaciju života, već stvarni život, biti ili ne biti nije pitanje Kosova, već nešto mnogo »običnije« – kao što je jednostavan život u normalnoj državi.
Z. V.
