Širom Vojvodine
Vedri i teži profesorskom zanatu
Subotičanin Vedran Peić student je srpske književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Subotička ga je kulturna scena, a kao dio nje i ona koja se veže za ovdašnju hrvatsku zajednicu, upoznala kao angažiranoga glumca u predstavama organiziranim u Američkom kutku, u okviru Noći svetaca, a čari glume dijeli i s mladim sudionicima Subotičkoga oratorija koji se organizira u župi sv. Roka. Ono najbolje s »dasaka koje život znače« i stranica književnih djela (koje ne znače manje), Vedran upija, dijeli, prenosi.
Svoje koordinate ipak opisuje ukratko: »Posrednik sam lošeg smisla za humor i vrlo volim sport. Primarnu životnu funkciju odredila mi je sestra u rodilištu riječima na mojem rođenju: 'ovaj momak će vedriti i oblačiti’«. Ipak, ime je, opravdano, dobio po prvom glagolu.
Početci i napredak
Prvi dodir s glumom bio mu je još u vrtiću u kratkom skeču Mara i muž. Ozbiljniji napredak nastavljen je u osnovnoj školi, a kasnije i u srednjoj, gdje su pred njega postavljeni daleko zahtjevniji zadatci.
»Imam osjećaj da sam uhvatio neke posljednje valove dramskih trupa srednjih škola. Gluma u srednjim školama vrlo je skrajnuta, pogotovo u današnjem susatavu interesiranja i vrijednosti. Profesori su glavni pokretači, a učenici (glumci) su oni koji svojom strašću, posvećenošću i ljubavlju održavaju format srednjoškolskih trupa. Međutim, okolnosti kažu drugačije«, kaže nekadašnji član glumačke trupe subotičke srednje škole Ivan Sarić.
Vedrana je iskustvo odvelo do glumačke sekcije subotičkog Američkog kutka kojoj je na čelu bila Nevena Mlinko.
»To je prije svega bio višeslojni humanitarni projekt, kojemu se pridružila i Nevena sa svojom trupom. U pitanju su desetominutne drame, koje ozbiljno testiraju glumačke sposobnosti iz razloga što sám akter u kratkom vremenu doživljava razne transformacije. Zamislite cijeli jedan život u deset minuta! Nosim predivno iskustvo iz sekcije Američkog kutka, kako zbog ekipe tako i zbog nevjerojatne Nevene koja je testirala naše granice«, kaže on.
Kršćanska dramska trupa
Gluma i predstave čine se bitnim elementom angažmana djece i mladih u župnim zajednicama, mada prilično nepoznatim u našim uvjetima. Vedranovo iskustvo to potvrđuje:
»Ako je promatramo iz kuta psihološke forme, onda će nam gluma pružiti razvijanje sposobnosti komunikacije, općenito interakcije, a ponajviše upoznavanje čovjeka u svakodnevnom životu i situacijama. Možemo slobodno reći da je u pitanju element koji razvija svijest i podupire otvorenost svijetu. Pokušavam ne gajiti pesimizam u ovom slučaju, prije svega zbog moje dramske trupe Subotičkoga oratorija koja vrijedno radi svake godine, i zbog tih nevjerojatnih malih, pretalentiranih ljudi. Iskoristit ću misao vodilju kojoj je autor Ivo Andrić: 'U djeci se obnavlja i čisti rijeka čovječanstva'«.
Na pitanje kako učiniti glumu i kazališnu umjetnost sastavnim dijelom kršćanskog svjedočenja i angažmana, te što bi na tom polju trebali učiniti svećenici, a što laici angažirani u župnim zajednicama, Vedran odgovara da su dvije stvari ključne.
»Najvažnije je slijediti Božju volju i biti ustrajan. Činjenica je da u životu kršćanina postoji dosta klonulosti i sumnje, koje je sv. Ivan Pavao II. nazvao 'legitimnim pratiteljima kršćanina', pa se može dogoditi da se ne iskoriste razni potencijali unutar crkvene zajednice. Moje je mišljenje da bismo možda danas u Subotici imali našu kršćansku kazališnu trupu da je bilo više hrabrosti ili potpore. Smatram da nedostaje prava i iskrena komunikacija između kleričkih i laičkih krugova. Ponekad nisam siguran je li u pitanju pasivnost ili posesivnost«, kaže Vedran.
Različiti angažmani
Uspoređujući angažman u Dramskoj sekciji Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i subotičke aranžmane, koji su se često događali i usporedo, Vedran navodi primjer živosti takvog intenzivnog rada.
»Primjerice, u petak ujutro mi je generalna proba u Novom Sadu, zatim jurim na vlak kako bih stigao predvečer na generalnu probu u Suboticu, a odmah potom i na predstavu. U subotu se vraćam u Novi Sad, gdje je popodne druga predstava. Često su bili u pitanju različiti angažmani i, bez obzira na napor, to su najljepša ispunjenja i uspomene. Gluma kao profesija ipak nije moj put, no mislim da ću amaterski glumiti do kraja života«, kaže Peić.
Vedran, usprkos naginjanja ka kazališnom svijetu, studira književnost i jezik. Pitali smo ga što slijedi u njegovom profesionalnom životu.
»Književnost je sveobuhvatna, a ono što mi se prvobitno nije ostvarilo, književnost je nadoknadila. Fino sam se nasmiješio epitetu 'profesionalno', budući da se on ne vezuje za mene, prvenstveno zbog toga što moj rad nikad nije bio materijalno naplaćen. Hvala Bogu da je tako, jer onda čuvam iskrenu emociju prema umjetnosti koju živim na neki način. Isto tako, talent je vrlo relativna stvar, pa neka bude samo amaterski, ali s ljubavlju! Težim ka profesorskom zanatu. Za sada tako vidim uperen Božji prst. U međuvremenu, pokušavam se voditi motivom koji me drži budnim i ustrajnim. 'Neka svatko bude sretan zbog malog komadića Neba iz tvoje ruke', rekao je Phil Bosmans«, kaže Vedran.
M. Tucakov
