Kolumne

Ljubav je... oralna ili moralna?

I bez ispitivanja javnog mnijenja, s priličnom sigurnošću mogli bismo ustvrditi kako bi većina čitatelja Hrvatske riječi na hipotetički upit »volite li Hrvatsku?« odgovorilo potvrdno, čak i s većim postotkom u odnosu na pobjedu Hrvatske demokratske zajednice na nedjeljnim parlamentarnim izborima. Problem bi, i to s priličnom sigurnošću možemo ustvrditi, možebitno nastao prilikom utvrđivanja odgovora na pitanje što ga je još davno postavila Gabi Novak: »što je ljubav?«.

Je li ljubav, recimo, navijanje za određenu državu, kupovina robe iz te države, slušanje glazbe, gledanje tv programa te države...? Je li, recimo, ljubav pravo ili obveza; moralna ili oralna kategorija? Zastupnici ove druge kategorije, za potrebe ovog teksta nazovimo ju »oralno-obveznom«, već godinama unazad pozivaju svoje sunarodnjake da izađu na izbore koje organizira matična domovina iako u istoj niti žive, niti – daleko bilo – u njoj plaćaju porez. Iako ovoga puta bez nedvosmislenog naputka koga treba birati (uostalom, »zna se«), Hrvatsko nacionalno vijeće i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini iskoristili su svoje pravo da građane s hrvatskim državljanstvom u Srbiji pozovu da iskoriste svoje pravo i glasaju na izborima za Hrvatski sabor. Isto to pravo, također posve demokratski (dakle, bez ikakvih objašnjavajućih naputaka), iskoristila je i Grupa građana pod nazivom Hrvatski demokratski forum. I prvima i drugima, odnosno trećima, ljubav prema Hrvatskoj zacijelo je prvi u nizu motivirajućih faktora da se u pisanoj formi dočara domoljubna slika Uncle Sama: »Domovina te zove!«.

U Subotici, kao što znamo, pravo glasanja na izborima u Hrvatskoj ima 14.621 građanin. To pravo, kao što također znamo, u nedjelju je u Subotici iskoristilo 308 osoba, što prevedeno u postotke iznosi 2,1%. I upravo na temelju ovih brojki i postotaka u vidu slova može se razviti vrlo zabavna igra na temu »što je ljubav?«. Jesu li tih 308 osoba ponovno posvjedočili svoju ljubav prema Hrvatskoj, koja je očitovana u teškim uvjetima »prava bez obveze«: prava glasanja bez obveze plaćanja (poreza, da pojasnimo, ali i odgovornosti za ono što se kasnije bude događalo u državi u kojoj ne žive)? Je li tih 308 osoba, ponovno posvjedočilo svoju zadivljujuću ljubav prema Hrvatskoj i u takvim uvjetima da su neki od njih morali potegnuti put čak iz Sombora ili nekog drugog mjesta u Bačkoj kako bi stigli do Subotice, pri čemu taj trud u postotcima ni po čemu nije nagrađen u odnosu na Donji Kraljevec ili pak Gornji grad, čiji mještani nonšantalno došetaju do biračkog mjesta? Potvrđuje li se ta ljubav i činjenicom da je HDZ u Srbiji opet pobijedio s oko 46% glasova pri izlaznosti od 1,4% (438 glasalo od ukupno, u Beogradu i Subotici, upisanih 31.236 birača)? Drugim riječima, potvrđuje li se ljubav prema Hrvatskoj samo ako si zagovornik »oralno-obvezne« kategorije koja se na čudan način u kontinuitetu poklapa s tvojim ideološko-političkim profilom: desnim, konzervativnim i klerikalnim?

Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, ostaje dvojba što je s onih 14.313 građana, odnosno 97,9%, koji u nedjelju nisu u Subotici izašli na glasanje za Hrvatski sabor, odnosno s onih ukupno 30.798 (98,6%!) hrvatskih državljana u Srbiji koji su do 19 sati imali neka druga posla? Je li njihova ljubav prema Hrvatskoj upitna ili se ovako osjetljiva emotivna kategorija može promatrati i na drugi način, posebno ako se pod ovim pojmom podrazumijeva i najširi spektar društvenih odnosa koji na to utječu? Može li se, recimo, Hrvatsku u osnovi voljeti, a da pri tomu u nju ne gledaš idolatrijski kao u zlatno tele? Drugim riječima, može li se Hrvatska – kao u uostalom i svaka druga država – voljeti, a da ti zbir kritika na njen račun bude veći od emotivnog naboja dok gledaš vatrene? Konačno, i tu se vraćamo na početno pitanje: jesu li izbori u matičnoj domovini temelj na kojem se gradi kuća ljubavi prema njoj, a barjak i himna šareni glazbeni ukras na njenom krovu?

Na ovo pitanje svoju inačicu odgovora dalo je 46% izašlih i 54% neizašlih građana koji žive u Hrvatskoj! Kada je, pak, o nama riječ (u Subotici i okolici) 97,9% građana s hrvatskim državljanstvom također je dalo svoj odgovor, jer (vjerojatno velikom većinom) nisu htjeli iskoristiti svoje pravo da se miješaju u stvari države u kjojoj ne žive i u kojoj ne plaćaju porez, držeći se (vjerojatno u većini) moralnog načela da nije pristojno gurati nos tamo gdje sunce nikada ne izlazi.

U kontekstu rečenoga rezultat svega je u mnogome sličan onome od prije dva tjedna u Srbiji – tragikomičan. Čelništvo HNV-a i DSHV-a (ne i HDF-a) s pravom se mogu radovati pobjedi HDZ-a, jer je to politička opcija prema kojoj u kontinuitetu gaje nepodijeljenu ljubav, iako vjerojatno problem ne bi bio ni veći uspjeh Domovinskog pokreta Miroslava Škore. S druge strane, ako se ova pobjeda promatra samo kroz prizmu izlaznosti u Subotici i Beogradu, prilika je to da se razmisli ima li među 98% građana s hrvatskim državljanstvom koji nisu glasali i onih koji ne dijele njihove svjetonazorske vrijednosti? Od onih svakodnevnih: »skreni desno, pa u crkvu«, pa do onih ritualnih: »ravno do birališta, a tamo desno«. Ako bi se, recimo, već od sutra počeli baviti ozbiljnijim analizama vlastitog neuspjeha na svim razinama izbora u Srbiji, izlaznost sunarodnjaka na izbore u Hrvatskoj mogla bi im biti od koristi, jer bi im sigurno otkrila da se iza parole »zbijmo redove« nalazi praznina od bar 98%. Pitanje je samo što je za takvo što potrebnije: hrabrost ili iskrenost? Ili, pak, zrcalo.

Z. R.

 

Reagiranje na tekst

Pojednostavljeno i nepotrebno sarkastično

Jedna od temeljnih pretpostavki za postojanje demokracije jest sloboda, koja se ima onda ostvarivati u brojnim svojim usadrženjima – od slobode izbora do slobode mišljenja. Ova posljednja inačica slobode ostvaruje svoju funkciju u medijima – profesionalnim i odgovornim, koji su posvećeni istini i pravdi. Tu najvažniju misiju slobodnih medija trebaju provoditi i ljudi s tako definiranim svjetonazorom. Uz to, oni moraju imati i određena znanja kako bi bili poslužitelji Istini i Pravdi.

To su, dakle, načela koja su neupitna kada je riječ o standardima koji vrijede u suvremenim demokracijama i kojih se i mi trsimo držati. Nekad uspjelije, a u posljednje vrijeme u Srbiji dosta neuspješno. U medijima na hrvatskom, pak, posve je suprotno – u posljednjih nekoliko godina ostvareni su značajni pomaci – oni su danas neovisni od bilo čijeg utjecaja i u njima se piše slobodno. Na tako što onda moramo biti i ponosni.

No, rekli smo da sloboda ukoliko nije utemeljena u težnji za istinom, koja dakle počiva na određenim znanjima, može se kao neodgovorna onda ostvariti na način da se piše površno i pogrešno. Ofrlje! Zato se i kaže u narodu artija trpi svašta. Toga, naravno, ima i u medijima na hrvatskome, no o tako čemu se još uvijek nedovoljno u prostorima javnosti samotematizira.

Povod za ovakav, pomalo sterilni, teorijski uvod jest tekst novinara Z. R. u prošlom broju tjednika Hrvatska riječ u kojem se referira na protekle izbore za X. saziv Hrvatskoga sabora, na kojima su sudjelovali u XI. izbornoj jedinici i hrvatski državljani iz Republike Srbije. U njemu Z. R., uz miješanje novinarskih formi komentara i analitičkog teksta i uz naslov koji dobro određuje apsolutno promašen rakurs motrenja ovoga društvenog fenomena – ljubav kao egzistencijal ne može biti ni u kakvom odnosu glede izbornog procesa (osim u slučaju moguće nastranosti!), piše što se događalo ovdje na planu predizbornih aktivnosti pojedinih institucija i neformalnih grupa (registrira se samo ono što je bilo dostupno javnosti bez ikakvih insajderskih vizura i ne govori se o onome što se nije a moglo se događati) te o rezultatima glasovanja s kritičkog stajališta.

Ostavimo li po strani, istina preupitni, unaprijed izabrani podrugljiv i sarkastični stav novinara, koji usto neki puta ima i elemente gađenja od strane autora teksta spram teme o kojoj piše, što čak i u novinarskim komentarima nije poželjno, ono što bi se moglo pripisati antologijskim, znači nedopustivim, propustima u novinarstvu jest nepouzdanost u služenju činjenicama. Postavlja se, naime, pitanje zašto objaviti tekst kolege novinara kada se unaprijed zna da će se pojaviti prolijevanje vrijednosnih negativnosti spram, isto tako, unaprijed određenih institucija – a samo su dvije u Srbiji takve čija je temeljna misija sudjelovanje u svim relevantnim društvenim procesima, a izbori su upravo takvi, bez činjenične veće točnosti i bilo kakvih primjerenih usporedbi.

Naime, u tekstu autor na nekoliko mjesta iznosi podatak o broju onih koji imaju pravo izlaska na izbore – 31.236 hrvatskih državljana iz Republike Srbije, pri čemu ovaj broj uopće ne problematizira. Na primjer, ozbiljniji pristup bi nalagao da se pokuša doći do nekakve raščlambe te brojke, koja je onda presudna za tumačenje izbornih rezultata. Recimo, koliko je od toga broja hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. Za razumnim je pretpostaviti, daleko više od polovice! Ili, koliko je onih s hrvatskom putovnicom koji su napustili prostor Vojvodine, to jest Srbije preseljenjem u neku treću zemlju? I ta brojka sigurno nije za zanemariti! Kada bi se s tako čime operiralo u tekstu sigurno bi i zaključak o prazninama u „zbijanju redova“ bio u znatnome drugačiji.

Ili, u ovome napisu izostaje bilo kakva komparacija s bilo čime sličnim. Uključivanjem u sadržaj teksta toponim Donji Kraljevac u tom smislu je valjan kao uključivanje u diskurs o mužnji krava pitanje ritmičkih mijena mjeseca! Ili aluziju na skretanja desno i odlaska u Crkvu ima smisla kao govoriti o lavandi u kontekstu botanike Himalaja. Validno bi bilo isključivo usporediti brojke s izlaznošću hrvatskih državljana u Danskoj ili Finskoj! Ili s ranijim a ovakvim izborima u Srbiji! S druge strane, bilo bi poželjno u tom smislu prezentirati čitateljstvu kako je bilo s izborima za Parlament Mađarske. Što je sve tu bilo na djelu, kako se i gdje se glasovalo, kakav je bio odaziv, za koga se glasovalo… Ne možda u samome tekstu, no u novinama hrvatske nacionalne manjine, a radi dobivanja cjelovitije slike bilo bi za očekivati pročitati i koliki je i kakav bio odaziv i u XII. izbornoj jedinici. Naime, i letimični pogled govori o sličnim postotcima.

Na koncu, ovaj napis nije nikakav prigovor koji ima za cilj uskraćivanje slobode mišljenja to jest slobode govora, nego poziv da se odgovornije, u ovome slučaju, s više znanja pristupi pisanju novinskih tekstova na složenije teme. Jer, netko bi možda i s pravom mogao reći, na tragu naslovne dvojnosti o oralnosti ili moralnosti, kako je riječ, zbog olakog i pojednostavljenog načina tretmana, tek o posljedicama mogućih analnih smatranja…

Tomislav Žigmanov