Tema
Prve političke aktivnosti
Političke i društvene prilike u zemlji stavile su hrvatsku zajednicu u Vojvodini uistinu pred veliki zadatak. Inicijatori osnivanja DSHV-a željeli su osnovati političku stranku unutar koje će se oblikovati potrebe i prioriteti zajednice na najširoj demokratskoj osnovi. Prvi su koraci nakon osnivačke skupštine bili povezivanje s Hrvatima u vojvođanskim mjestima u kojima žive Hrvati. U relativno kratkom vremenu to je i uspjelo. U manje od dvije godine osnovano je 27 podružnica. Taj uzlet i rast stranke je, nažalost, vrlo usporen, gotovo i zaustavljen izbijanjem rata na područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Posljedice rata
Već u ljeto te iste, 90. godine, Srbi u Hrvatskoj započeli su oružanu pobunu, jer nisu htjeli priznati vlast koja je uslijedila nakon prvih višestranačkih izbora, u proljeće 1990. Rat je eskalirao da bi uz podršku Jugoslavenske armije i dobrovoljaca iz Srbije do pada Vukovara u studenom 1992. pobunjenici držali oko 1/3 teritorija Hrvatske. Na tim područjima uslijedio je neviđeni teror, protjerivanje, ubijanje i pljačka hrvatskog življa u naseljima u kojima su živjeli Hrvati. Lov na Hrvate i u Vojvodini je postao slobodan. Lansirana je priča da se Hrvati u Vojvodini naoružavaju iako nigdje nije iznesen argumentirani podatak.
Lepeza optužbi Hrvata je bila maštovita i široka. Novinari su lansirali priču o »pacovskim kanalima« kojima lideri DSHV-a prebacuju »ustaše« iz Slavonije u Mađarsku, da je »u nekoj vikendici pronađena dokumentacija o planovima istrebljenja svih Srba iz Vojvodine«!? Počasno mjesto u tom nadmetanju pripadalo je vojvođanskom lideru SPS-a Nedeljku Šipovcu i generalnom tajniku vladajuće stranke Petru Škundiću. Sve što se Hrvatima u Vojvodini događalo u razdoblju 1991. – 1995. detaljno je opisano u dokumentu »Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini«. Dokument je izdalo Pokrajinsko tajništvo za propise, upravu i nacionalne manjine o kretanju broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u AP Vojvodini. U tom dokumentu, među ostalim, čitamo: »Na teritoriji Autonomne Pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji u periodu od 1991. do 1995. godine sprovođena je kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, s ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet menjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proleća do jeseni 1992. i u leto 1995. godine, rezultirala je proterivanjem nekoliko desetina hiljada Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i verske objekte, pretnje, fizičke napade i ubistva«. U istom dokumentu navedeni su točni podatci o broju iseljenih Hrvata po naseljima.
Ostati ili odseliti? Za mnoge Hrvate u Vojvodini nije bilo izbora – protjerani su! Progon Hrvata u Vojvodini bio je planiran na državnoj razini. Još u siječnju 1991. godine predsjednik Socijalističke partije Srbije za Vojvodinu je na zatvorenom sastanku svoje stranke izjavio da je strategija SPS-a prema DSHV-u odvajanje rukovodstva od članstva i političko razračunavanje s rukovodstvom. O ovome postoji stenogram koji je procurio u javnost.
Od samog osnivanja Saveza, zbog masovnih neistinitih optužbi, progona i zločina nad Hrvatima u Vojvodini DSHV nastoji senzibilizirati svjetsku javnost. Tijekom ožujka 1991. godine u Subotici boravi veleposlanik SAD-a u SFRJ Voren Zimmerman i u privatnoj kući se sastaje s predsjednikom DSHV-a Belom Tonkovićem. Prilikom razgovora iznijeta su mu i predočena povijesna i sadašnja situacija našeg naroda na ovim prostorima, kako u narodnom, kulturnom, tako i u gospodarskom pogledu. Također mu je ukratko iznesena i naša vizija budućnosti ovih prostora. Samo tijekom svibnja i lipnja 1992. sa stuacijom su upoznati i predstavnik Visokog komesarijata i ravnatelj američkog informacijskog centra prilikom posjeta DSHV-u u Subotici i promatrači Europske zajednice u Beogradu i Zagrebu, gdje na njihov poziv borave g. Bela Tonković i g. Ivan Poljaković.
Izbori
Prvi višestranački izbori u Srbiji, od stvaranja FNRJ Jugoslavije 1943. godine održani su 9. i 23. prosinca 1990. godine, a birani su predsjednik Srbije i 250 članova Skupštine Srbije. To je bilo vrijeme nakon tzv. jogurt revolucije kad su u Vojvodini protjerivani ljudi s rukovodećih položaja i društveno-političkih funkcija, a nakon tih čistki uslijedila je gospodarska pljačka Vojvodine. Ozlojeđenost građana Vojvodine dovela je do koalicije autohtonih vojvođanskih stranaka. Osim Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koaliciju su sačinjavali i Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Savez reformskih snaga Jugoslavije za Vojvodinu, Liga socijaldemokrata Vojvodine – Jugoslavije, Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu i Narodna seljačka stranka – pododbor za Vojvodinu. Kandidat DSHV-a, g. Ante Skenderović, izabran je u Skupštinu Srbije i tu funkciju je obnašao do kraja mandata. U tom razdoblju su se događala protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, zastrašivanja, prijetnje i prisiljavanja Hrvata da se isele. Nazočnost jednog predstavnika Hrvata u Skupštini Srbije nije mogla spriječiti nasilja nad Hrvatima, ali je pridonijela upoznavanju srbijanske javnosti o tim nemilim događanjima. Paralelno s tim, DSHV je činio maksimalne napore da se taj problem internacionalizira.
Drugi višestranački prijevremeni izbori na svim razinama održani su u Srbiji 20. 12. 1992. godine. U vrijeme predviđenih izbora još više su uzeli maha progoni i zločini nad Hrvatima u Vojvodini, osobito u Srijemu. To je u određenom dijelu hrvatske zajednice u Vojvodini dovelo u pitanje mogućnost i smisao izlaska na izbore te konačno dovelo u pitanje i smisao postojanja stranke. Bilo je i razmišljanja o privremenom zamrzavanju rada stranke, no ipak je prevladalo stajalište da stranka treba funkcionirati čak i pod tim nemogućim uvjetima. Zbog toga je u razdoblju od 20. do 22. ožujka 1992. godine na Balatonu (Mađarska) organizirano vijećanje pojedinaca i organiziranih zajednica Hrvata vezanih za Vojvodinu. Sastanak je održan u Mađarskoj iz razloga sigurnosti i da bi se okupio širi krug i pojedinaca i organiziranih zajednica Hrvata. Na susret je došlo više od stotinu predstavnika DSHV-a, zatim predstavnici Saveza Hrvata u Mađarskoj, Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Vojvodine, Instituta Ivan Antunović iz Subotice kao i Bajske bunjevačke čitaonice.
Hrvati u Vojvodini našli su se u situaciji u kojoj nije bilo moguće odlučivati o vlastitoj sudbini, a izgledan je bio i masovni egzodus Hrvata, poput onoga Nijemaca u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata. U to je vrijeme već oko 14 do 15 tisuća Hrvata pod pritiskom zamijenilo kuće sa Srbima u Hrvatskoj i odselilo. Život Hrvata u Vojvodini bio je ugrožen. Zaštita se nije mogla očekivati niti iz Hrvatske, niti od Srbije u kojoj su se Hrvati u Vojvodini našli nakon raspada Jugoslavije. Srbi u Hrvatskoj nisu priznavali legalno izabranu vlast i uz podršku JNA digli su oružanu pobunu. Hrvatske vlasti su ponudile pobunjenim Srbima »prazan list« s prijedlogom da navedu svoje zahtjeve. Nikada ih nisu naveli. Hrvati u Srbiji – Vojvodini priznavali su legalno izabranu vlast, niti jedan prozor nisu razbili. DSHV je redovito slao popis zahtjeva kabinetu predsjednika Srbije – u ono vrijeme to je bio Slobodan Milošević. Odgovora nikada nije bilo!
Sučelili su se razni prijedlozi kako postupiti u danim okolnostima. Na sastanku Vijeća utvrđeno je da se težak položaj Hrvata u Vojvodini i nadalje pogoršava i prihvaćeni su sljedeći zahtjevi:
-
Dolazak europskih promatrača u Vojvodinu radi sprječavanja kršenja ljudskih, građanskih i kolektivnih prava Hrvata, posebice u Srijemu;
-
Povratak prognanika iz Vojvodine pod kontrolom međunarodne zajednice;
-
Donošenje zakonskih odredbi na temelju kojih bi se omogućio povratak iz inozemstva svih osoba koje se nisu odazvale prisilnoj mobilizaciji u Vojvodini te njihovo zapošljavanje na prijašnja radna mjesta;
-
Hitna demobilizacija, demilitarizacija i razoružavanje civila u Vojvodini;
-
Sprječavanje pljačke imovine koje su se u nastalom ratu dogodile, posebice kulturne imovine iz Vukovara;
-
Deblokada i slobodan protok svih informacija;
-
Povratak svekolike imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata svim sadašnjim i bivšim građanima Vojvodine: Nijemcima, Mađarima, Srbima Hrvatima i pripadnicima svih drugih naroda;
-
Isplata zaleđene devizne štednje građanima Srbije i
-
Prestanak ignorantskog odnosa vlasti Srbije prema hrvatskom narodu i njegovom zahtjevu za kulturnom autonomijom.
O ovim zahtjevima izdano je PRIOPĆENJE ZA JAVNOST koje nosi nadnevak 22. ožujka 1992. godine.
Dana 9. svibnja 1992. godine održan je sastanak Predsjedništva DSHV-a proširen s predstavnicima podružnica. Iz zapisnika s tog sastanka vidljivo je koliko je stanje u podružnicama teško. U Somboru, organizacija Podružnice se raspada, ljudi su zabrinuti (»sada je potrebno sačuvati glavu«); u Monoštoru se članovi DSHV niti ne smiju pojavljivati na ulici. Iz Bezdana su Hercegovci pobjegli. U Sonti SPS postavlja Hrvate kao nezavisne kandidate! U Baču su ljudi veoma preplašeni (»ne smijemo ničiju glavu staviti na panj«). O velikom strahu izvijestili su i predstavnici podružnica iz Kamenice i Vajske.
U stranačkom mjesečniku Glas ravnice za lipanj 1992. godine čitamo: »Jasno je da ovi izbori nisu demokratski. DSHV od svojih 27 ogranaka u 22 nije bio u stanju postaviti kandidate, jer nisu postojali najelementarniji uvjeti – osobna sigurnost kandidata. Čak je i u Subotici, gdje su pritisci bili ponešto manji nego u drugim dijelovima Vojvodine, bilo prijetnji fizičkom likvidacijom naših kandidata. Izborne skupove nismo mogli održati čak ni u mjestima gdje smo postavili kandidate u Subotici i Svetozaru Miletiću«.
Lokalni izbori 1992. godine održani su u dva kruga, 31. svibnja i 14. lipnja.
Na tim izborima izabran je jedino kandidat Stipan Knezi u Svetozaru Miletiću (Lemeš).
Na pokrajinskim izborima – u prosincu 1992. godine – kandidat DSHV mr. Ivan Poljaković izabran je u Skupštinu Vojvodine.
U pojedinim izbornim jedinicama u kojima žive Hrvati tijekom narednih godina uvjeti opstanka bivali su i dalje veoma teški, kako zbog iseljavanja Hrvata tako i zbog pritisaka koji nisu jenjavali sve do danas.
30 godina poslije
Politička stranka hrvatske zajednice u Vojvodini opstoji usprkos gotovo nemogućim uvjetima kroz svih 30 godina od njenog osnutka 1990. godine. Opstoji zahvaljujući onim članovima ove zajednice koji su stranku kroz sve vrijeme aktivno ili pasivno podržavali. Prioritetni cilj koji je DSHV zacrtao, a to je kulturna autonomija, djelomično se i ostvaruje. Danas, 2020. godine, Hrvati u Vojvodini imaju svoje kulturne institucije, uvodi se dvojezičnost u nekim područjima, rađaju se hrvatska odjeljenja, uskoro će u Subotici biti otvoren hrvatski školski centar, a kadrovski ta zajednica iz dana u dan jača. Daleko je to od onoga minimuma koji Hrvatima u Vojvodini pripada. Upozorenje je to onima koji imaju moć sprječavati te trendove. To vam neće proći! Još uvijek ima onih pojedinaca u hrvatskoj zajednici u Vojvodini koji izgaraju na zauzetosti za očuvanje i unaprjeđivanje svoga identiteta. Velika prepreka za ostvarivanje zacrtanih ciljeva je nezastupljenost Hrvata u političkim tijelima Srbije na svim razinama. Za vjerovati je da će DSHV u narednom razdoblju taj cilj ipak ostvariti. Neka tako bude!
Julije Skenderović
