Tema

Izgubljena posebnost

Na političkoj pozornici Europe Vojvodina se pojavila prije 172 godine. Nevladina organizacija Vojvođanski klub podsjeća da je prije 172 godine na Majskoj skupštini bio prvi puta precizno zaokružen program teritorijalne autonomije Vojvodine, unutar Habzburške monarhije kada su definirane granice Vojvodine, njeno ime, zastava i grb.

»Iako navedene ideje nisu realizirane te 1848. godine, od Majske skupštine je opstajala svijest o povijesnom imenu Vojvodine, potrebi njene samobitnosti, teritorijalnoj omeđenosti i specifičnim identitetskim karakteristikama«, naveo je Vojvođanski klub, podsjećajući na Majsku skupštinu koja je u Srijemskim Karlovcima trajala od 13. do 15. svibnja 1848. godine.

Od te 1848. godine Vojvodina je bila dio različitih država, imala pravo na manju ili veću autonomiju, gospodarski se razvijala, mijenjala joj se nacionalna struktura stanovništva, ali je opstala. A što je danas ostalo od Vojvodine? Autonomija bez suštinske autonomije? Zemljopisni pojam?

Nadmoć antivojvođanskih snaga

Odgovore na ova pitanja možda bi najbolje bilo potražiti u analizi nedavno završenih izbora. Koliko je strankama i koalicijama u fokusu pažnje bila Vojvodina ili su ideje autonomije, financiranja Vojvodine, njene nacionalne specifičnosti izgubljene?

»Vojvodina je i ovoga puta ostala ispod radara u kampanji, što je posljedica, sad već tradicije, da se pokrajinski izbori održavaju u paketu s drugim izborima, najčešće s parlamentarnim. U takvoj situaciji, unaprijed se zna koji su izbori najvažniji, gdje su moć i privilegije i za koje izbore treba voditi kampanju. Sve ostalo su puki dodatni izborni listići na kojima bi bilo uputno da birači zaokruže iste brojke (ako je stranka uspjela izboriti se za istu poziciju na svim razinama)«, kaže novinar Cenzolovke Denis Kolundžija.

On kaže da su bilbordi, spotovi i propagandni materijali, gdje se na bilo koji način spominje Vojvodina, daleko od vođenja kampanje na terenu i nuđenja rješenja za probleme koje imaju građani. Ti rijetki ispadi sudionika na izborima, po njemu, više služe za ulagivanje građanima Vojvodine, na čiji glas su mnogi računali kao neophodan za ulazak u republički parlament.

»Postoje mišljenja da bi pokrajinski izbori dobili na značaju kada bi se održavali neovisno od drugih izbora. To, međutim, ne bi bio garant da bi se u kampanji govorilo samo o temama od značaja za Vojvodinu i njene građane. Tu je, naravno, i problem motiviranosti građana da izađu samo na pokrajinske izbore. Sjetimo se 2004. godine, kada su zajedno održani lokalni i pokrajinski izbori, izlaznost je bila jedva 38 posto. Za percepciju građana o značaju pokrajinskih izbora, odnosno same Skupštine Vojvodine pa i same AP Vojvodine, moralo bi se dosta poraditi. Posljednjih nekoliko saziva vojvođanske skupštine, međutim, pokazuju da je do toga malo kome stalo. A još manje njihovim stranačkim centralama u Beogradu«, kaže Kolundžija.

To što je u kampanji za lipanjske izbore Vojvodina bila sporadična tema za povjesničara Milivoja Bešlina nije iznenađenje.

»Ne čudi me što je Vojvodina na ovim izborima bila ne samo sporadična, ne samo marginalna, nego i nepostojeća tema. Autohtone vojvođanske snage su izgubile političku uvjerljivost, a nove se nisu stvorile i kao rezultat toga Vojvodina više nije politička tema u Srbiji. U takvim okolnostima je sasvim logično da i sastav vojvođanskog parlamenta ne oslikava realno raspoloženje građana Vojvodine i da se u njegovom sastavu nalazi takva nadmoćna većina u osnovi antivojvođanskih snaga«, kaže Bešlin.

Retuširana slika povijesti

Jedna od političkih stranaka kojoj se može dodati antivojvođanska snaga je Srpska radikalna stranka. U republičkom parlamentu nije prešla cenzus, ali je zato u Vojvodini dobila dovoljan broj glasova za ulazak u pokrajinsku skupštinu.

».Radikali su tradicionalno imali jako uporište u Vovjodini, jer su se u njoj stvari uvijek jasnije kristalizirale nego u Beogradu. Građanska opcija je bila ‘građanskija’ i više kozmopolitska, a nacionalistička je bila još tvrđa i više desno. Uostalom, srpski nacionalizam u XIX. stoljeću je svoju kolijevku imao u Vojvodini. Nemojmo ni tu imati iluzija o mirnom suživotu i toleranciji. To je retuširana slika povijesti, antagonizmi su u prošlosti bili veći nego što je naša predstava danas. Naravno, promjena etničke strukture i srbizacija Vojvodine je još u međuratnom razdoblju u XX. stoljeću bila cilj srpskih nacionalista. On je djelimice ostvaren i poslije 1945. godine protjerivanjem njemačkog stanovništva i kolonizacijama. Ali glavni udar je došao u vrijeme Miloševića i ratova 1990-ih godina. Najužasnije pojave šikaniranja, prebijanja, pritisci, prijetnje su išli na hrvatsko i mađarsko stanovništvo. Poslije 2000. motivi za iseljavanja nesrba su bili ekonomske prirode. Za sve to vrijeme su srpske izbjeglice iz BiH i Hrvatske svoj dom pronalazile u Vojvodini. Tako da mi imamo radikalno izmijenjenu nacionalnu strukturu pokrajine, što se nesumnjivo reflektira i na njena politička usmjerenja.«, kaže Bešlin.

Kolundžija ne samatra da je ostanak SRS-a i u novom sazivu pokrajisnke skupštine, za razliku od republičke, radikalizacija Vojvodine, jer je prepoznatljiv vojvođanski karakter već ionako promijenjen.

»Neku ozbiljniju radikalizaciju Vojvodine ne treba očekivati. Njen prepoznatljiv karakter odavno je promijenjen dok se njena multikulturalnost ističe samo zato jer iz nekog razloga i dalje oduševljava briselsku adiministraciju i stranu diplomaciju. Lišena te karakteristike, Vojvodina će u budućnosti još više biti izložena daljim političkim obračunima s njenim tekovinama, kao rezultat procesa dodatnog jačanja njenog iovako već snažnog srpskog identiteta, a što su neki još odavno prepoznali kao ‘kompenzaciju’ za mogući gubitak Kosova. Uz stranke na vlasti, za uspješno izvođenje tog ‘projekta’ bit će dovoljno podrške i u oporbi, pa i među strankama koje su ove izbore bojkotirali, a kojima je odavno Vojvodina, pa čak i ovakva kakva je danas, ozbiljan trn u oku«, smatra Kolundžija i dodaje je su radikali u pokrajinsku skupštinu ušli samo zahvaljujući sniženom izbornom pragu koji je s pet spušten na tri posto.

Ukoliko se uspoređuju rezultati izbora u Vojvodini iz 2016. godine s rezultatima ovogodišnjih, radikali su na pokrajinskim izborima dobili 50.000 glasova manje.

Privid koji puno košta

Što će u desetljećima koje slijede biti Vojvodina ili je možda bolje pitanje hoće li je uopće i biti?

»Koncept Vojvodine za XXI. stoljeće, za budućnost, može biti samo građanska, multinacionalna europska regija, koja će se izgraditi kao politička zajednica sa svojim povijesnim identitetom i političkim i društvenim subjektivitetom. Ona je dio Srbije, ali njena autonomija se ne može promatrati kao pitanje granica, već demokratskog i društvenog uređenja Srbije. Demorkatska orijentacija u Srbiji će se potvrđivati na odnosu prema Vojvodini i uvažavanju njenih posebnosti«, smatra Bešlin.

»Puki zemljopisni pojam Vojvodina još nije samo zato što još ima nekakvu Skupštinu i nekakvu svoju izvršnu vlast. Jedino je to razlikuje od, recimo, Šumadije. Ako na takav stutus jednog dana bude svedena, to, bojim se, neće biti rezulat višedesetljetnih pritisaka centralista, već prije spoznaje građana same Vojvodine, do sada nezamislive – da s iovako slabim nadležnostima koje se malo po malo krišom oduzimaju; sa Skupštinom i Vladom koji više služe za udomljavanje partijskih poslušnika, jer nemaju ni snage, ni volje, ni moći, a pogotovo ne novca da na razvoj Vojvodine ozbiljnije utječu; s neprimjetnim i lišenim svake kampanje izborima za tu skupštinu – autonomni status Vojvodine više nema nikakvog smisla i da samim tim bespotrebno puno košta«, zaključuje Kolundžija.

Z. V.

ANTRFILE

Zatiranje

»Od nasilnog rušenja autonomije Vojvodine 1988./89. konstantno smo svjedoci zatiranja Vojvodine, oduzimanja nadležnosti, negiranja njene povijesti, nipodaštavanja njenog multikulturnog i multinacionalnog identiteta. Cilj je da se izbriše svaka posebnost, čime se briše i sama Vojvodina kao povijesna i politička pojava, a u konačnici je treba svesti na zemljopisni pojam. Time se gubi i svaki smisao borbe za njenu autonomiju, jer kada se izgubi posebnost Vojvodine, gubi se i potreba za njenom autonomijom i nadležnostima«, kaže Bešlin.