Tema

Politički program stranke

Ubrzo nakon održavanja Osnivačke skupštine Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koja je bila u Subotici 15. srpnja 1990., usvojen je i politički program stranke. U ovom nastavku našeg feljtona donosimo najvažnije dijelove iz njega...

Narod

Svaki se čovjek rađa kao pripadnik nekog naroda. Nacionalna pripadnost je i kulturološka kategorija iz čega proizlazi pravo pojedinca na slobodno izjašnjavanje vlastite nacionalne pripadnosti. Pitanje jezika je na prostorima na kojem žive južni Slaveni izazivalo vječite prijepore, još od XIX. stoljeća, tj. od početka pojave ideje jugoslavenstva. Prema njemačkom filozofu, teologu, pjesniku i književnom kritičaru Johannu Gottfriedu Herderu jezik je »duša naroda«. Da li Hrvati i Srbi govore istim jezikom ili različitim? Jezici ta dva naroda su slični, ali ima i razlika, Hrvati rabe ijekavski govor, Srbi pak ekavski. Kako se nazivaju ti jezici: hrvatski, srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski...? Odgovore na ta pitanja u povijesti ovih naroda često je nametala politika, a ne struka. To pitanje posebno pogađa bunjevačke i šokačke Hrvate u Bačkoj. Hrvati su se prije nekoliko stoljeća, bježeći od Turaka, naselili u Panoniji i sa sobom donijeli novoštokavski hrvatski govor – ikavicu. Taj govor su kroz stoljeća sačuvali, a njihova ikavica je čuvala njih. Bunjevački Hrvati svoj standardni jezik nikada nisu imali mogućnosti naučiti. Danas rabe srpski standardni jezik. Stanje s jezikom Hrvata u vojvođanskom dijelu Srijema je drugačije. Oni su do 1918. godine teritorijalno pripadali hrvatskoj državi i koristili se hrvatskim jezikom kojim se u cijeloj Hrvatskoj tada govorilo. Do 90-te godine prošloga stoljeća su ga izgubili i govore standardnim srpskim jezikom. U novoj Jugoslaviji Hrvati u Vojvodini nisu imali niti jednu instituciju koja bi se bavila čuvanjem i njegovanjem nacionalnog identiteta. Nisu imali škole na hrvatskom jeziku, novine, televiziju, kazalište, izdavaštvo. Hrvatski jezik u Vojvodini nije bio u javnoj upotrebi. Po tom pitanju se nakon Drugog svjetskog rata nešto pokušavalo učiniti. U Subotici su postojali posebni razredi na hrvatskom i na srpskom jeziku, izlazile su novine Hrvatska riječ, postojalo je i kazalište pod nazivom Hrvatsko narodno kazalište, ali je sve to politika 1956. godine jednim potezom ukinula. Sličnih je pokušaja bilo i krajem šezdesetih godina. Josip Broz je 1972. godine ponovno jednim potezom taj pokušaj spriječio – maspok. Uslijedila je represija na hrvatske intelektualce koji su se usudili aktivirati s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta koja je zahvatila i Hrvate u Vojvodini. Akademik dr. Ante Sekulić i prof. Bela Gabrić osuđeni su na višegodišnju zatvorsku kaznu, mnogi su izgubili radna mjesta, a mnogi hrvatski intelektualci su morali iseliti iz Vojvodine.

Obitelj

Osnovna stanica ljudskog društva je obitelj. Obitelj zasnivaju muškarac i žena. Oni su u svemu ravnopravni. Obitelj je gnijezdo u kojemu se čovjek rađa i razvija tjelesno i duhovno, u njoj čovjek prvo uči ostvarivati svoje slobode i prava i poštivati slobode i prava drugih. U obitelji čovjek prvo uči ispunjavati svoje dužnosti. Obitelj mora biti slobodna od zahvata političkih ideologija, mora imati podršku cijelog društva, prije svega stvaranjem povoljne klime u kojoj će osjećati da im se roditelji i društvo raduju. Društvo mora poštivati roditelje. Odgovorno roditeljstvo mora dobiti visoko društveno priznanje i djelotvornu društvenu podršku.

Crkva

Temeljno pravo slobodnog iskazivanja svojih vjerskih stavova i osjećaja u novoj Jugoslaviji bilo je zakonom predviđeno, čak i Ustavom. Na zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. godine odlučeno je da je vjeronauk u osnovnim školama izborni predmet i da ga mogu predavati samo vjeroučitelji koji se nisu ogriješili o narodnu vlast. Također je određeno da nastava započinje molitvom Očenaš. Određeno je da križevi ostaju u učionicama. Vjeronauk se smio održavati isključivo u školi. Godine 1952. sve su te odluke poništene i tako je sloboda vjeroispovijesti sve do 1990. godine ostala samo mrtvo slovo na papiru. Crkva je stjerana u sakristije, iz škola su izbačeni vjeronauk i križevi, učila se Marxova teorija da je religija »opijum za narod«. Svećenici su proglašavani narodnim neprijateljima i zatvarani. Prosvjetni radnici nisu smjeli niti ući u crkvu, ako se tko i usudio, riskirao je ostati bez posla. Neki su i ostali. Ukratko, Crkva i vjernici su prognani iz svakodnevice, vjernik je doveden u situaciju da skriva svoje vjerske osjećaje ukoliko je htio koliko-toliko biti izjednačen s onima koji su se izjašnjavali kao ateisti. DSHV se zalaže za priznavanje samostalnosti i samostojnosti crkvama i vjerskim zajednicama. Oni su na specifičan način suodgovorni za opće dobro.

Školstvo

U nastavnim planovima jugoslavenske države se inzistiralo na ideološkim načelima, pa tako u časopisu Pedagoški rad iz 1950. godine piše: »Kroz Povijest i Zemljopis nastavnik valja težiti ne samo da đak upozna prošlost i lice zemlje, već da kroz izučavanje i upoznavanje zemlje i prošlosti razvije jugoslavenski socijalistički patriotizam«. Nastavni programi u školama morali su biti usklađeni s Marxovim učenjem. U školama se morao naučavati isključivo materijalizam, i to tzv. naučni materijalizam. Marksizam je kao predmet u školama bio uveden u svim srednjim školama i na fakultetima. DSHV se zalaže da se zakonom trebaju uvesti obrazovne institucije: vrtići, osnovne i srednje škole, visokoškolske ustanove, znanstvene institucije na području jezika, književnosti, povijesti, etnologije, umjetnosti, ustanove za obrazovanje odraslih, čitaonice, kulturno-prosvjetna društva, koje će biti lišene svake ideologije.

Kulturna autonomija

Nakon 1956. godine kada je politika zaustavila sve aktivnosti za očuvanje i unaprjeđivanje nacionalnih kulturnih manifestacije u državi, nacionalna kultura se na državnoj razini dozvoljavala unutar kulturno-umjetničkih društava, a svela se uglavnom na folklor i glazbu, s tim da su ona morala njegovati tradicijsku kulturu svih naroda i narodnosti, od Vardara do Triglava. Izvan toga je još jedino Crkva njegovala i druge vidove nacionalne kulture, u početku kroz skromno izdavaštvo, obilježavanje vjerskih blagdana, žetvene svečanosti i slične manifestacije. I to je bilo pod strogim nadzorom, što svjedoči na primjer negativna reakcija vlasti na proslavu Dužijance 1969. godine u Subotici.

Od samoga početka DSHV se zalaže za kulturnu autonomiju. Što bi se trebalo razumijevati pod tim pojmom vidljivo je iz teksta Kulturna autonomija Hrvata u Republici Srbiji, koji je razaslan svim podružnicama 4. lipnja 1991. godine: »Zakon treba osigurati obnovu hrvatskih kulturnih institucija i stvaranje novih koji će strukturalno i funkcionalno biti usklađene s nacio-kulturnim i socio-kulturnim potrebama Hrvata u Republici Srbiji. To se odnosi na obrazovne institucije od vrtića, preko osnovnih i srednjih škola do visokoškolskih ustanova, te na znanstvene institucije na području jezika, književnosti, povijesti, etnologije, umjetnosti kao i na sva druga područja od važnosti za razvitak nacionalnog bića Hrvata u Republici Srbiji. Na polju masovne kulture i obrazovanja odraslih nužna je obnova i osnivanje hrvatskih čitaonica i kulturno-prosvjetnih društava«. U točki 3 se zahtijeva sljedeće: »...zato je potrebno na općinskoj, pokrajinskoj i republičkoj razini osigurati odgovarajuću zastupljenost sadržaja iz života Hrvata kao i njihovu profesionalnu i demokratsku prezentaciju na hrvatskom jeziku na televiziji, radiju i tisku. To se može najbolje postići tako da Zakon institucionalizira odgovarajuće redakcije na hrvatskom jeziku, kao što je slučaj s mađarskim, albanskim i drugim redakcijama. Posebnu brigu treba posvetiti ovom problemu na općinskoj razini u mjestima gdje živi znatniji postotak Hrvata«.

Politika

Politički program stranke se zasnivao na principu subsidijarnosti: za sve odluke, napose političke, više tijelo vlasti ima pravo i obvezu pomoći nižim. Stranka se u svom djelovanju treba usmjeriti na buđenje političke volje, osobito u onih koji su nasjeli onoj: »Nemojte se vi baviti politikom, 'mi' brinemo o vama«. Trebalo je uvjeriti one koji govore: »Ja se ne želim baviti politikom, mene politika ne zanima« i koji ne izlaze na izbore da svojom tobože apolitičnošću zapravo daju podršku određenoj politici.

Julije Skenderović / Fotografija: Godišnja skupština DSHV-a 1992. godine