Kolumne

Srpski? Se veda!

I dok je bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Slovenija je važila kao potpuno drugačija u odnosu na ostalih pet republika. Nije se ta različitost odnosila samo na jezik ili pak ovdašnje uobičajene stereotipe i predrasudse o Slovencima kao hladnima, škrtima i sebeljubivima nego se o toj republici i o njenim stanovnicima s pravom govorilo kao o najuređenijem dijelu zajedničke države u kom su na cijeni rad i kvaliteta proizvoda. Potvrda za to je mnogo i za prirodu ovoga teksta nije ih potrebno posebno nabrajati, jer su i nakon skoro tri desetljeća od raspada Jugoslavije kao prve asocijacije na Sloveniju i dalje ostale iste: uređena država (čak i za standarde Europske unije u kojoj je odavno) i kvaliteta njihovih proizvoda.

O tome koliko je Slovenija i danas uređena država mogao bi, samo ako bi htio, javno posvjedočiti i naš sugrađanin F. E., koji je nakon otpuštanja u Severu 2011., u kom je proveo 26 godina, u potrazi za poslom završio prvo u Mariboru, a zatim i u Ljubljani. Njegova priča o vremenu provedenom u ta dva grada »u dlaku je slična« iskustvima mnogih naših (su)građana koji kruh već odavno zarađuju u Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji, Njemačkoj, Engleskoj... – posao, stan, posao, uz povremena »opuštanja« u slobodno vrijeme. I možda bi F. E. i danas ostao raditi u Mariboru ili Ljubljani, a ne privremeno se zapošljavao u Mađarskoj, Austriji, pa čak i u rodnoj mu Subotici, da nije bilo jednog detalja koji se toliko bitno razlikuje od mentaliteta Slovenaca i uređenosti njihove države. Riječ je, naime, o tome da je vlasnik tvrtke u kojoj je radio u Mariboru »naše gore list«, iz susjedne Bačke Topole. Po već utvrđenom načinu, koji svaka zemlja u manjoj ili većoj mjeri ima, Slovenija je ustanovila da je naš državljanin iz Bačke Topole našeg sugrađanina iz Subotice uskratio za tri mjeseca radnog staža, a državu na taj način oštetio neuplaćivanjem doprinosa u te svrhe, o čemu je F.-a E.-a prije dva tjedna obavijestio Općinski sud u Mariboru. Uz njegovo, na popisu oštećenih nalaze se imena još sedamdesetorice ljudi (uglavnom s ovih prostora) koji su u Mariboru radili za bačkotopolskog vlasnika. Priča, dakle, tipična za »naša posla« i kada se sve sabere i oduzme svodi se na ono najjednostavnije: gazda zavrnuo radnike.

Ne ulazeći u to hoće li F. E. i još 70 radnika pokrenuti kazneni postupak protiv bivšeg gazde, jedan detalj u ovoj priči zavrjeđuje posebnu pozornost: F. E. je pisanu obavijest iz Općinskog suda u Mariboru dobio na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu! Cilj je, dakle, postignut: stran(k)a u potencijalnom sudskom postupku tekst je dobila na jeziku koji razumije, a Slovenija kao država time je opet potvrdila ono što se uz nju i inače vezuje: pedantnost i korektnost.

O tome kakva je situacija kod nas kada je riječ o vođenju sudskih postupaka na jezicima koji nisu većinski malo se zna. Na sajtu Osnovnog suda u Subotici, recimo, u rubrici »upotreba jezika« stoji da su u službenoj uporabi u ovom tijelu srpski, mađarski, hrvatski, slovački i rusinski. Za podatke o tome koliko je u proteklih »xy« godina postupaka vođeno na nekom od jezika koji nije većinski trebate se raspitati u samom sudu, jer ih u javnosti teško (ili nikako ne) možete naći. Slično se može reći i za ostala područja javnog života u gradu, jer su takva istraživanja, a posebno analize, kod nas rijetka, a nerijetko i kao posljedica iznuđenih koraka. Tako se, recimo, na službenim stranicama subotičke lokalne samouprave može pronaći informacija o tome da je 26. studenoga 2018. predstavljeno posebno izvješće zaštitnika građana o službenoj uporabi mađarskog jezika i pisma, koje je na teritoriju Vojvodine u lokalnim samoupravama gdje je ovaj jezik u službenoj uporabi provedeno zajedno s predstavnicima Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje i onima iz misije OESS-a. Zašto se ovo istraživanje, bar kada je o Subotici riječ, nije proširilo i na hrvatski jezik, možemo samo nagađati. »Proširena verzija« istraživanja bitno bi poskupila proces istraživanja? Teško. Pa valjda se u slamarici OESS-a (kada nas već takve stvari ne zanimaju) može naći još koji eurocent da se u potpunosti ispuni i forma i oblik. Nedostaju »kadrovi« za to, što bi samo usporilo proces istraživanja? Neopravdano. Neozbiljno je, naime, upuštati se u jedan takav proces koji izdvaja i favorizira samo jednu nacionalnu zajednicu u odnosu na druge. Nema političke moći koja bi bila u stanju pogurati ovo pitanje? Moguće i vjerojatno. Kada to – osim deklarativnih bla-bla o Subotici kao gradu s dugom tradicijom poštovanja prava svih nacionalnih zajednica koje u njoj žive – lokalnu samoupravu suštinski ne zanima, onda imamo situaciju kakvu imamo. Imamo, recimo, ponovit ću to, situaciju da na adresu Hrvatske riječi iz lokalne samouprave (Sekretarijat za poljoprivredu ili građevinarstvo) redovito stižu oglasi na srpskom, iako je hrvatski već četvrt vijeka u službenoj uporabi u ovom gradu. Imamo i brojne primjere da se, iako je već četvrt vijeka u službenoj uporabi, hrvatski izostavlja iz publikacija o ovome gradu. Imamo... Ma, znate i sami.

U tom smislu primjer Općinskog suda u Mariboru višestruko je poučan, a suština bi se mogla svesti na to da je ovo državno tijelo pokazalo da mu je stalo ne samo do razumijevanja u komunikaciji sa strankama nego i da poštuje identitet onoga kome se obraća, te da je inicijator takvih odnosa sama država preko svojih tijela na lokalnoj razini.

Z. R.