Intervju Intervju

Nismo se rastali da bismo se i dalje svađali

Hidajet Biščević, iskusni diplomat, na dužnost veleposlanika Hrvatske u Beogradu postavljen je polovicom svibnja. Prije karijere u diplomaciji bio je novinar, a 1990.-91. glavni urednik zagrebačkog Vjesnika. Tijekom diplomatske karijere bio je veleposlanik Hrvatske u Turskoj (1993. – 1995.) i Rusiji (1997. – 2002.). Veleposlanik Biščević je bio i prvi generalni tajnik Vijeća Europe za regionalnu suradnju, a od 2014. i veleposlanik EU u Tadžikistanu. Rođen je 1951. godine u Sarajevu, diplomirao je politologiju u Zagrebu.

Srbijanski mediji zabilježili su da je prilikom dolaska na novu dužnost istaknuo kako je Srbija izuzetno važan susjed i partner i da mu je glavni cilj otvaranje granica u najširem smislu – mentalnom, političkom, civilizacijskom... U razgovoru za naš tjednik veleposlanik Biščević govori o tome što ga je potaknulo da, iako je u mirovini, prihvati dužnost u Beogradu, što najviše opterećuje odnose Srbije i Hrvatske, može li Hrvatska pridonijeti da Srbija ubrza proces približavanja Europskoj uniji.

Na dužnost veleposlanika Hrvatske u Beogradu stupili ste prije dva mjeseca – u diplomaciju ste se, koliko znamo, vratili iz mirovine. Što Vas je potaknulo da prihvatite poziv za mjesto veleposlanika u Srbiji?

Istina je, nakon tolikih godina u diplomatskoj službi, nacionalnoj i međunarodnoj, bio sam se tek počeo privikavati na smireni život u mirovini, kad je… zazvonio telefon, kako se kaže. Nisam dugo razmišljao. Naime, posve sam svjestan da je u ovom trenutku, za Hrvatsku, Srbija jedan od iznimno važnih partnera – svijet se promijenio, svjedoci smo raznih geopolitičkih kretanja i interesa, europske integracije dobile su nedavno, na Zagrebačkom summitu, novi poticaj, Srbija pregovara s Unijom i želimo, s naše strane, u realističnoj mjeri i dobroj namjeri, podupirati i pomagati taj proces, jer je naš jasan interes da sa susjedom dijelimo iste političke vrijednosti i iste demokratske standarde i sigurnosne parametre.

Odnosi Srbije i Hrvatske bremeniti su brojnim problemima – mali pomaci uglavnom su kratkotrajni i često ugroženi. Po Vašem mišljenju, što najviše opterećuje odnose dviju država?

Odgovorit ću Vam protupitanjem – kad je prije koju godinu Emmanuel Macron bio izabran za francuskog predsjednika, u jeku krajnje zabrinjavajuće krize Europske unije i rastućeg trenda neonacionalizma i populizma, pa se njegova politička pojava slavila kao nova nada za očuvanje europskih standarda i vrijednosti, njemački tjednik Der Spiegel objavio je njegovu fotografiju na naslovnoj stranici, s naslovom Spasitelj. Njemački tjednik, francuski predsjednik! E sad, možete li zamisliti neku sličnu situaciju u odnosima Hrvatske i Srbije… primjerice, premijer Plenković je uložio ogromnu energiju i političke kontakte da osigura »reanimaciju« ideje o proširenju Unije na zapadni Balkan, što je i proklamirani interes Srbije… ali, teško možete očekivati da će mu slika osvanuti na nekoj naslovnici u Srbiji. Iskreno, vrijedi i obrnuto… zamišljam da, primjerice, netko sa srpske strane snažno pomogne da se riješi neki od naših bilateralnih problema, nisam siguran da bi mu fotografija osvanula na nekoj naslovnoj stranici s naslovom Hvala. Namjerno pretjerujem, jer su francusko- njemački odnosi nakon Drugog svjetskog rata postupno zidani na nekim drugim osnovama nego li su trenutne okolnosti između Srbije i Hrvatske. Ali, nisu ni njihovi odnosi lišeni razlika, stereotipa, predrasuda... – dovoljno se podsjetiti one uzrečice o tome da »Francuzi rade da bi živjeli, a Nijemci žive da bi radili« – ali su oni naučili živjeti sa svojim razlikama. I tome ih je naučila Europa, koju su postupno gradili kao skup vrijednosti: demokracija, tolerancija, vladavina prava, dijalog, nemiješanje u unutarnje poslove, otklon od radikalizma, izbjegavanje svakog oblika međudržavnog zaoštravanja… Drugim riječima, najveće je opterećenje ta neprekinuta reciklaža retorike prošlosti. Živjeli smo zajedno u raznim državnim tvorbama, uvijek u latentnim ili otvorenim napetostima ili sukobima… nismo se valjda rastali da bismo se i dalje svađali! Dakle, nužno je shvatiti i zajednički raditi na stvaranju nove paradigme hrvatsko-srpskih odnosa, oslonjene o europske standarde i vrijednosti.

Može li se reći da Zagreb i Beograd ne funkcioniraju na razini politike, dok su gospodarstvo i običan život dokaz da se mogu prevladati prepreke?

To što gospodarstvo, kultura, međuljudski kontakti »funkcioniraju« samo potvrđuje ovo što rekoh malo prije: politike trebaju stvarati novu paradigmu hrvatsko-srpskih odnosa. Treba »zastati« i svaka se strana treba zapitati, prvo: ima li koristi od nedoglednog produženja sadašnjeg stanja i, drugo: što činiti da se pokrene proces novog poimanja i osmišljavanja uzajamnih odnosa?

Hrvatska i Srbija su susjedi, danas dvije neovisne države, s manjinskim zajednicama u obje zemlje – je li položaj tih manjinskih zajednica preduvjet ili prepreka za odnose?

Da nije povijesti hrvatsko-srpskih odnosa u raznim etapama života u raznim zajedničkim državotvornim oblicima, odgovor bi bio vrlo jednostavan: manjine spajaju, manjine proširuju polje razumijevanja, manjine potiči politiku dobrosusjedstva. Ne želim veličati stanje na hrvatskoj strani, jer i u nas ima problema s povremenim ispadima, neuvažavanjem… premda, takvi slučajevi nikad ne dolaze s institucionalnih razina… ali svjedočim otkako sam ovdje da bi se na srpskoj strani trebalo i moglo učiniti mnogo više. Hrvatska manjinska zajednica ovdje ne osjeća i ne živi iste uvjete kao srpska u Hrvatskoj, od političke zastupljenosti do provedbe Sporazuma o zaštiti manjina u svim zajednički preuzetim obvezama.

Prigodom susreta s hrvatskim udrugama kulture i predstavnicima hrvatske zajednice u Subotici rekli ste da reciklaža prošlosti zaustavlja budućnost – možemo li u tom pogledu napraviti iskorak?

Moje je duboko uvjerenje da – moramo. Hoćemo li se i za pedeset godina vrtjeti u istom krugu? Kome će to donositi koristi? I, ništa manje važno, širi kontekst: znate, spomenuti »redizajn« francusko-njemačkih odnosa nije se dogodio samo zato što je s njemačke strane preuzeta odgovornost, već i zato što je prepoznat širi kontekst, naime, potreba za ujedinjenjem zapadne Europe u tada nastajućem antagonističkom blokovskom svijetu. Danas svijet ponovo srlja u nadmetanja i konfrontacijske podjele – pitanje je krajnje jednostavno: želimo li biti na istoj strani ili pristati da naši narodi postanu pijuni, pa čak i moguće žrtve, takva polariziranog svijeta i kontinenta? Ne bi li bilo mudrije prevladati razlike nego li dopustiti da se one koriste u razne tuđe geopolitičke svrhe i ciljeve?

Hrvatska je članica EU, Srbija tek treba postati dijelom europske obitelji. Koliko je za Hrvatsku značajan takav iskorak Srbije i može li Hrvatska pridonijeti da ti koraci k EU budu donekle brži?

Rekoh već, strateški je interes Hrvatske da sa Srbijom dijelimo isti demokratski, vrijednosni i politički okvir i prostor. Razumijemo i vrlo zamršene okolnosti – naime, s jedne je strane i dalje na djelu stanoviti zazor Unije od proširenja, zbog brojnih unutarnjih problema i izazova, s druge strane politika proširenja počela se sve češće poimati i kao neki oblik geopolitičkog nadmetanja u širem europskom kontekstu i, s treće strane, još postoje problemi vezani uz dijalog Beograda i Prištine koji, uz ostalo, neminovno imaju odraza i na samu srbijansku reformsku agendu i pro-EU energiju. Ali, ponavljam: hrvatski je interes članstvo Srbije u EU i u mjeri u kojoj bude mogla i u mjeri u kojoj će to Srbija prihvatiti, spremni smo pružiti potporu… Konačno, naša su pregovaračka iskustva najsvježija.

Jedno od otvorenih pitanja je dio granice na Dunavu – mislite li da je još moguć dogovor ili će se to ipak prepustiti arbitraži?

Ostajemo otvoreni za bilateralni dogovor i nastojat ćemo potaknuti odgovarajuće stručne skupine da nastave rad, a arbitraža kao uzajamno dogovoreno rješenje dvaju susjeda uvijek ostaje dostupna.

Pitanje nestalih osoba još je jedno od otvorenih pitanja, bez ozbiljna pomaka. Kako ćete se prema tome postaviti? Podsjećam da su BiH, Srbija i Hrvatska potpisale sporazum o suradnji u potrazi za oko 12 tisuća osoba koje se još vode kao nestale na ratnim prostorima u devedesetim godinama.

Nema dvojbe da je to jedno od najtežih i najosjetljivijih pitanja, jer nosi teške ljudske i humanitarne naboje. Ono je, na mnogo načina, mjera civilizacijske zrelosti i humanitarne spremnosti. Na žalost, stojimo u mjestu… previše sastanaka, premalo otvorenosti, previše deklaracija, premalo dosjea. Svojim srpskim sugovornicima prenosim potrebu da se ozbiljno usredotočimo na rješavanje tog pitanja kako ono ne bi utjecalo na srpske pristupne pregovore s Unijom. Moguće bi bilo korisno uključiti i međunarodne institucije da nam pomognu.

Susreli ste se s predstavnicima hrvatske zajednice i udruga. Jesu li se već pokazala neka otvorena pitanja, problemi koje treba rješavati?

Jasno je da hrvatska zajednica ovdje živi i djeluje u teškim uvjetima. S jedne strane, prevladavajući javni, medijski, djelomice i politički odnos spram naše manjinske zajednice, s druge strane izostanak institucionalne podrške… Ono što vidim potvrđuje iskustva drugih primjera, drugih zemalja: manjinske zajednice uvijek se osjećaju sigurno i zaštićeno u uvjetima punog demokratskog ozračja i javne tolerancije. Što se same hrvatske zajednice tiče, na ranijim sam dužnostima već bio dobro upoznat sa stanjem i odnosima i mogu samo ponoviti: više zajedništva, sloge, koordinacije.

Neposredno prije Vašeg dolaska hrvatska je zajednica bila u središtu medijske pozornosti zbog spominjanja NDH na jednom online satu hrvatskog jezika. Kakav je ishod Vašeg razgovora s ministrom Šarčevićem na tu temu?

Upoznao sam gospodina ministra s objektivnim činjenicama glede tog online predavanja i naglasio nepotrebnost stvaranja medijske buke i afera, jer se sve može riješiti izravnom komunikacijom nadležnih resora.

Ovo nije Vaš prvi dolazak u Beograd u diplomatskoj ulozi – bili ste ovdje i 1995. godine kad ste pregovarali Sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. Zatvarate li Vi to sada neki krug odnosa Srbije i Hrvatske?

Kao novinar, diplomat… dolazio sam ja u Beograd odavno i raznim povodima. Ali, ako spominjete taj sporazum o normalizaciji… Očigledno, mnogo toga još treba učiniti do pune, stvarne normalizacije.

Je li u tim odnosima tijekom ovih 30 godina moglo biti drugačije?

Možda, ali… znate, talozi prošlosti nisu mali, sežu desetljećima unazad i traže volju za iskrenim sagledavanjem i prevladavanjem.

Značajan dio života proveli ste kao novinar – kaže se da je novinarstvo lijepo zanimanje ako se napusti na vrijeme. Jeste li iz novinarstva otišli u pravo vrijeme?

Moguće, s obzirom na prevladavajuće stanje novinarstva i medija danas.

U diplomaciju ste se vratili iz mirovine, može li se desiti da se vratite i u novinarstvo?

I kad bih htio, ne bih mogao – ne znam pisati ovim novim jezikom, ozbiljne komentare o stanju svijeta ne bih znao svesti na površne lažno dopadljive rečenice, tabloidi nisu moj planet. Bolje da se ja držim normalizacije srpsko-hrvatskih odnosa – možda je to dohvatljiviji cilj od normalizacije novinarstva.

Razgovor vodila: Zlata Vasiljević


 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay