Tema
Pripreme i osnutak prve političke stranke Hrvata u Vojvodini nakon II. svjetskog rata
Već početkom 90-te godine mi, inicijatori ovih aktivnosti, krenuli smo od jednog do drugog pojedinca po mjestima u kojima žive Hrvati i iznosili stav da je došlo vrijeme prekida višedesetljetnog nijekanja najosnovnijih prava naše hrvatske zajednice. U većini slučajeva nisu bila potrebna velika uvjeravanja, ali strah je bio u mnogima duboko usađen. Ipak, u veoma kratkom vremenu pridobili smo u svim mjestima koje smo obišli aktiviste za pripremu Inicijativnog odbora i Osnivačke skupštine.
Jedna od prvih aktivnosti, još prije prvog sastanka Inicijativnog odbora, bila je i nazočnost predstavnika još neorganizirane hrvatske zajednice na Osnivačkoj skupštini VMDK – Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara u Doroslovu, negdje u ožujku te godine. Nazočili su Ante Skenderović, kasnije zastupnik u republičkoj skupštini Srbije i pisac ovih redaka. Dobio sam riječ, zaželio uspjeh ovoj stranci i najavio skoro formiranje i naše hrvatske političke stranke. Uočio sam iz izlaganja na ovoj Skupštini da Mađari u Vojvodini imaju slične poteškoće i slične ciljeve koje imamo i mi Hrvati u Vojvodini i to sam i izgovorio. Dobio sam aplauz. Valja i ovo zabilježiti.
Inicijativni odbor osnovan je 13. svibnja 1990. godine u Subotici, na Somborskom putu broj 23 (tada još Put Jugoslavenske narodne armije). Predsjednik Inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović. U inicijativnom odboru su bili još i: Bela Tonković, Antun Skenderović, dr. Ljudevit Vojnić Tunić, Ivanka Skenderović, Bogoljub Kujundžić, Mate Dulić, Josip Gabrić, Stanka Kujundžić, Antun Matarić, vlč. Marko Vukov, vlč. Marijan Đukić, Marko Dulić, Joso Anišić i dr. Na tom je sastanku donesena odluka da se osnuje politička stranka koja će se zalagati za prava Hrvata u Vojvodini. Predložen je naziv stranke: Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Sastanak je bio održan bez nazočnosti novinara. Formulirano je priopćenje za javnost sljedećeg sadržaja: »DSHV će se zalagati za ravnopravnost Hrvata u Vojvodini s ostalim narodima na područjima politike, kulture i gospodarstva. Metoda kojom će se stranka u tu svrhu služiti bit će parlamentarna demokracija«. Za predsjednika buduće stranke predložen je Bela Tonković.
Osnivačka skupština
Osnivačka skupština DSHV-a održana je 15. srpnja 1990. godine u dvorani Radničkog univerziteta Veljko Vlahović u Subotici. Nazočno je bilo 221 osnivača stranke iz gotovo svih mjesta u Vojvodini gdje žive Hrvati. Skupštinu je otvorio predstavnik Inicijativnog odbora Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, dipl. ing. Antun Skenderović. Izabrano je radno predsjedništvo koje je konstatiralo nazočnost i predstavnika iz Hrvatske: Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatske demokratske stranke, Hrvatske kršćansko-demokratske stranke, Hrvatske socijalno-liberalne stranke, Saveza vojvođanskih i podunavskih Hrvata te Društva hrvatskih književnika. Iz Vojvodine su na Osnivačkoj skupštini gosti bili predstavnici Demokratske stranke, Lige socijaldemokrata Vojvodine, Jugoslovenske stranke, Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, Saveza seljaka iz Subotice, Narodne seljačke stranke i Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative. Skupštini su prisustvovali i predstavnici Katoličke crkve, Saveza Hrvata Bosne i Hercegovine, Bajske bunjevačke čitaonice iz Mađarske te drugi gosti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske (Dalmacije) i zapadne Europe.
Nakon pozdravnih riječi usvojen je dnevni red. Na Skupštini je, pored ostalih odluka, usvojen ustroj stranke i Statut, a izabrani su predsjednik, dopredsjednici i Predsjedništvo stranke. Za predsjednika stranke izabran je mr. Bela Tonković iz Subotice, za dopredsjednike dr. Milan Bićanić iz Kukujevaca, Stanka Kujundžić i Antun Skenderović iz Subotice. Za članove Predsjedništva izabrani su mr. Julije Skenderović, mr. Ivan Poljaković, Josip Ivanković i Bogoljub Kujundžić iz Subotice, zatim Slavko Kiš iz Srijemskih Karlovaca, Branko Melvinger iz Petrovaradina, Antun Matarić iz Sombora, Stipan Nađ iz Bača i Josip Šorgić iz Kukujevaca.
Već u kolovozu 1990. počinje izlaziti stranačko glasilo Glas ravnice. U prvom broju objavljeno je izvješće s Osnivačke skupštine kao i odjeci u tisku o Osnivačkoj skupštini. Iz pristupnog govora prvog predsjednika Bele Tonkovića Glas ravnice ovako izvještava: »Kada smo u glasniku SO Subotica br. 6 od 29. ožujka 1990. godine pročitali da se iz Statuta općine briše hrvatskosrpski, tj. hrvatski jezik i da na teritoriju općine Hrvati više ne ostvaruju svoj suverenitet, čaša se napunila. Pristupili smo osnivanju Inicijativnog odbora za osnivanje stranke koja će se u zemlji 'potpuno ostvarenog bratstva i jedinstva' brinuti o Hrvatima i njihovim interesima da ne bi ovakvim usuglašavanjem s Ustavom SR Srbije potpuno nestali iz javnosti... Mi smo rođeni u hrvatskom narodu – mi smo Hrvati. Ova nacionalna odrednica na našim vojvođanskim prostorima ima često i rodovsku i lokalnu odrednicu; mi sebe nazivamo Bunjevcima, Šokcima, srijemskim Hrvatima… Ove naše bliže odrednice mnogi su pokušavali iskoristiti da bi nas odvojili od hrvatskog naroda. Ali, svi mi znamo: mi smo bili, jesmo i bit ćemo Hrvati. Mi smo žive grane na živom Hrvatskom stablu«.
Među ostalim, Bela Tonković istaknuo je i sljedeće: »Zahtijevamo slobodnu i ravnopravnu upotrebu vlastitoga, tj. hrvatskoga standardnog književnog jezika u školstvu, to znači hrvatske paralelne razrede i hrvatske škole. Zahtijevamo slobodnu uporabu vlastitog jezika i pisma u javnosti, u upravi, pravosuđu, tisku, radiju i televiziji. Društveni mir u Jugoslaviji je moguć samo ako su svi narodi i narodnosti ravnopravni. Ravnopravnost za nas Hrvate znači i ravnomjerna zastupljenost u organima uprave, pravosuđa, školstva, u uredništvima sredstava priopćavanja: u tisku, na radiju, na televiziji. Ravnopravnost za nas znači i imati vlastite kulturne institucije: od kulturno-umjetničkih društava do kazališta u kojima ćemo slobodno moći razvijati svoju autohtonu kulturu bez straha da nam se nalijepi kakva diskvalifikacijska etiketa. Ostvarivanjem naših zahtjeva neće biti nitko ni u čemu zakinut. A sve što za sebe zahtijevamo – priznajemo svakome«. Predsjednik Tonković istaknuo je i sljedeće: »Mi nismo predmet za trgovinu pa da na jednu stranu vage stavljaju prava Srba u Hrvatskoj, a na drugu naša prava u Vojvodini. Mi djelujemo samostalno, jer mi smo i dosad živjeli i živjet ćemo i ubuduće u Vojvodini gdje smo uvijek bili pozitivan međunacionalan faktor. I ubuduće ćemo činiti sve za uspješan razvoj našega naroda i cijele Vojvodine, na kulturnom, ekonomskom, političkom, međunacionalnom i svakom drugom planu bitnom za naše zajedničko složno življenje«.
Odjeci u javnosti
Zapažen govor održao je Ivan Poljaković koji je naglasio protiv čega će se stranka zauzeti. Rekao je: »Dragi Hrvati, nama nisu neprijatelji Srbi, nama nisu neprijatelji Mađari, nama nisu neprijatelji ni jedan narod. Nama su politički neprijatelji komunisti. Naš dragi drug Stipan Kopilović (sekretar partije u Subotici, prim. a.) ostat će u dugoj, 'lijepoj uspomeni'. No komunistima je jasno da su došla druga vremena. Oni sada pokušavaju promijeniti i ime i imidž, ali bez brige, narod zna onu staru 'vuk dlaku mijenja ali ćud nikada'. Mislim da je suvišno govoriti o svim podvalama, ubojstvima, lopovlucima, pljačkama, lažima, asimilacijama, smicalicama, falsifikatima kojima se komunisti služe. Dovoljno je samo da se podsjetimo nedavnog referenduma. Nećemo više da manjina vlada većinom, nećemo više da narod služi državi, hoćemo da država služi narodu. Hoćemo demokraciju, hoćemo civilizaciju, hoćemo Europu, hoćemo slobodu! U svoje osobno ime i u ime svih građana Vojvodine koji nisu komunisti, a koji se zalažu za ove ciljeve, zahtijevamo od vojvođanske vlade da podnese ostavku i da se formira privremena Vlada u kojoj će biti predstavnici svih stranaka koje djeluju na području Vojvodine te da nova Vlada donese zakon o višestranačkim izborima i utvrdi datum višestranačkih, slobodnih i tajnih izbora, kako bi Vojvođani dobili legitimnu vladu koja će tada moći u ime naroda određivati daljnju sudbinu Vojvodine i njezinih građana«.
Dr. Ante Sekulić, akademik iz Zagreba, bački Hrvat – Bunjevac, rodom iz Subotice, obratio se emotivnim riječima: »Za Hrvate Bačke, Banata i Srijema hrvatska je država svetinja, ne simbol. Za njih je ona obrana, za njih je zaštita. Nikome više nećemo dopustiti da pljuje po nama, premda moramo često puta pljuvotine obrisati, jer drugog obraza nemamo. Željni smo mira i radosti. Zato želimo da nam koraci budu sigurni, desnica krepka i čvrsta, srce neka nam je toplo, za ljubav široko, šire od ovih ravnica«.
Na Osnivačkoj skupštini izglasan je Statut stranke kojim je predviđen njen ustroj. Skupština DSHV-a je najviše tijelo upravljanja. Predviđeno je i Vijeće kojega sačinjavaju vijećnici izabrani od Skupštine. Rad stranke odvija se u podružnicama koje se osnivaju u naseljima u kojima žive Hrvati. Podružnice mogu imati i svoje mjesne organizacije. U cijelom dokumentu je posebno naglašavano da ciljevi za koje će se stranka zalagati uvijek moraju biti utemeljeni na međunarodno prihvaćenim deklaracijama o ljudskim pravima, uvažavajući i oživljavajući duhovno bogatstvo koje su prethodne generacije Hrvata stvorile, a koje je stjecajem nesretnih povijesnih okolnosti do devedesetih godina prošloga stoljeća gotovo nestalo.
U jugoslavenskom tisku osnivanje DSHV-a imalo je zapažen odjek. Prvi broj Glasa ravnice prenio je izvješća iz nekoliko glasila. Nakon 30 godina od osnivanja DSHV-a vrijedi podsjetiti se na neke. Slobodna Dalmacija je 22. srpnja 1990. godine, među ostalim, ovako izvijestila: »Subotica je protekle nedjelje po atmosferi i izgovorenim riječima bila najhrvatskiji grad na svijetu… Jedan od najstarijih učesnika Osnivačke skupštine DSHV, 73. godišnji pjesnik, pripovjedač i profesor Jašo Kopilović drhtavim glasom i suznih očiju tražio je 'pokajanje za svoje grijehe'. 'Trideset godina sam predavao vašoj djeci i učio ih da svatko čuva svoju nacionalnost. Ni jedan moj đak Srbin nije postao Hrvat, ni jedan moj đak Hrvat nije postao napola Srbin, možda četvrt. Nije mi to bio cilj. Danas me je stid što sam bio komunist i socijalist«. Šesnaestog srpnja 1990. godine novosadski Dnevnik ovako izvještava: »Govornici su uglavnom zagovarali svoju demokratiju, a videli su je u pravu da ispsuju komuniste i sve što je srpsko i u Srbiji… Takva višestranačka politika neće dobiti zeleno svetlo...«.
Julije Skenderović
