Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Selo zagrljeno Tamišem

Današnja Neuzina se ne nalazi na važnom putu, nema nikoga tko bi njezino ime pronosio niti iz nekog posebnog razloga promovirao. Njezini stanovnici, a po posljednjem popisu bilo ih je 1.256, ne čine se pretjerano zainteresiranima da rade na poboljšanju ovakve sumorne slike nego radije, uronjeni u krajolik Banata, rade svoje svakodnevne poslove, predano i istrajno. Ipak, za vojvođanske je Hrvate Neuzina simboličko mjesto, jedno od triju koje su, u današnjem vojvođanskom Banatu nosila do prije stotinjak godina u svojemu imenu pridjev »hrvatski«. Materijalnih ostataka povijesti neuzinskih Hrvata u ovom selu i nije tako malo, i još uvijek opstaju. Hrvata je daleko manje, nešto više od prstiju jedne ruke. Možda bi se, ipak, ne samo zbog njih, vrijedilo zaputiti u srednji Banat.

Od početka XIX. stoljeća

Neuzina je, kako navodi istraživač povijesti banatskih Hrvata Dalibor Mergel, naselje nastalo u XVII. stoljeću, a ime je prema predaji dobilo po lokalnom turskom zapovjedniku zvanom Neuzin-beg. Hrvati u Neuzinu dolaze iz istih razloga kao i njihovi sunarodnjaci koji su nastanili obližnju Boku, te nešto sjeverniju Klariju. Oni su ovdje došli na posjede koje im je dodijelio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac u zamjenu za imanja u Turopolju i povlastice bez kojih su negdašnje plemićke obitelji ostale. Hrvatskim obiteljima Berković, Ilijević, Matanović, Mikšić, Novaković, Radošević, Bedeković, Parčetić, Crnolatac i Kovačić, koje su početkom XIX. stoljeća došle u Neuzinu, dodijeljeno je 10 tisuća jutara zemlje, a već početkom tridesetih godina XX. stoljeća imali su samo 1.800 jutara u svojim rukama.

Vremenom se neuzinski Hrvati osamostaljuju od uprave u nedalekoj Boki i 1850. godine stvaraju svoje naselje, Hrvatsku Neuzinu, što je bilo službeno ime sela sve do razdoblja između dva svjetska rata. Podatci o broju stanovnika iz 1869. govore da ih je bilo skoro tisuću, a 1931. tamo je popisano tek 450 žitelja. Godine 1921. u Hrvatskoj Neuzini živio je 181 Hrvat. Po posljednjem popisu bilo ih je 13. Isprva je u Neuzini postojala i hrvatska škola, a držalo se i do toga da svećenici moraju dobro govoriti hrvatski, jer je to bio jedan od liturgijskih jezika katoličke župe. Tako je zabilježeno da je župnik u Neuzini između dva rata bio Subotičanin Matija Tomašić. U mjesnoj školi su tih godina predavali vrsni učitelji poput Josipa Monasa i Bogdana Krmpotića, dok je svoje članove u selu imalo i Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima. Jednim od najznamenitijih Neuzinaca može se označiti Aleksandar Berković (1859. – 1937.). On je bio svećenik koji je kao župnik u naseljima s hrvatskom populacijom u okolici Temišvara i Karaševa dobio epitete dobrog duhovnog pastira i vrijednog kulturnog djelatnika, a velike zasluge mogu mu se priznati i kad je riječ o buđenju nacionalne svijesti tamošnjeg hrvatskog življa.

Puna crkva natpisa na hrvatskom

Crkva Snježne Gospe u Neuzini sagrađena je 1895. godine, no samostalna je kapelanija gotovo od vremena doseljavanja Hrvata, od 1801. godine. Iako su u početku u potpunosti župu sačinjavali vjernici Hrvati, vremenom su se u nju doseljavali i Mađari i Nijemci. Službeno, liturgijski jezici u župi su i dalje mađarski i hrvatski, no župni upravitelj o. Elias Ohoiledwarin kaže da se hrvatski više ne koristi niti u jednom dijelu mise, iako je u župi ostalo mnoštvo liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku. »Svi vjernici koji nedjeljom dolaze na misu su Mađari. Zapravo, oni su mi rekli da je u selu ostala samo jedna hrvatska obitelj, no ne znam koliko članova ona ima. Ipak, sve postaje križnog puta imaju natpise na hrvatskom, a križ koji je izgrađen ispred crkve sagradila je hrvatska obitelj Berković-Mikšić i na njemu je također posvetni natpis na hrvatskom jeziku«, kaže o. Elias. On pripada redu otaca verbita, a administrator je u neuzinskoj župi od 2019. godine. Iako je rođen u Indoneziji, školovao se u Mađarskoj i SAD-u, i pripada mađarskoj provinciji ovoga reda, a u Banat je došao po pozivu zrenjaninskog biskupa Ladislava Nemeta, njegovog redovničkog subrata.

U okolici sela, osim križa ispred crkve, nalazi se nekoliko katoličkih sakralnih spomenika, no bez natpisa. Najviše o negdašnjem životu neuzinskih Hrvata u selu svjedoči katoličko groblje.

Riba s Hrvatske utrine

Šaran bi mogao lako biti glavni neuzinski brend. Na južnom obodu sela, na mjestu na kome su se nekada nalazile pustare na kojima se napasala stoka i guske, na lokalitetima Hrvatska utrina i Skvržija, sve ušća rječice Brzave u Tamiš, iskopan je 1994. godine ribnjak Sveti Nikola, koji je, simbolički, dobio naziv zaštitnika ribara u pravoslavnome svijetu, na čiji se liturgijski spomen kod ovdašnjih pravoslavaca konzumira najviše šarana. Hrvatske utrine, osim u topografskim mapama, više nema, nalazi se pod vodom, no zato su na ovdašnji ribnjak doletjele ptice kojih nikada tu nije bilo: orao štekavac, crna roda, žličarka, ibis, brojne divlje patke, guske i labudovi i tko zna što još. I za njih je razlog isti: obilje ribe i drugih životnih pogodnosti. Izgled krajolika se promijenio, ali je selo dobilo novu šansu. Pristupačnost ovih terena i blizina ostalih vodenih staništa i okolnih slatinskih livada koje su za sada preživjele »poribnjačivanje«, uz prisutnost rijetkih ptica, dobra je prednost za ekološki turizam. Naime, ribnjaci se nalaze i »preko puta«, na desnoj obali Tamiša, kod Botoša, Sutjeske i Sečnja, a jedan manji se nalazi i između Sečnja i Neuzine, na lijevoj tamiškoj obali. U posljednjih tri i pol desetljeća mnoge potamiške utrine su nestale i na njima su izgrađeni ribnjaci, kojih, zahvaljujući još uvijek čistoj vodi iz Tamiša, ima na više od 2.000 ha u okolici.

Druga vodena pojava prirodna je i vezana za nemirnu ćud Tamiša, koji je ovdje u povijesti vrlo meandrirao, ali je nekoliko puta i bio presijecan. Sedam Starih Tamiša, nekadašnjih tokova, ostalo je i danas kraj Neuzine, a oni zatvaraju u sebe krajolike koji se obično zovu »budžacima«. Tu su još uvijek neuzinski pašnjaci. U ovome se potamiškom selu može promatrati davnašnji, tipično banatski, prizor: krave ujutro pastiri vode na pašnjake, a one se navečer vraćaju tako da same znaju u koju otvorenu kapiju ući. Gdje su krave i pašnjaci, tu su i rode: u selu ima više od 20 gnijezda, no, njihovo prisustvo u neuzinskome slučaju nema, nažalost, značenje koje mu često pripisujemo.

Neuzinski su tereni, Tamiš i »kubici« (jamure nastale iskopavanjem materijala za izgradnju nasipa) vrlo povoljni za ribiče. Nasip pokraj rijeke prohodan je za pješake. U obložnjoj Sutjesci se nalazi čuveni riblji restoran, gdje se služi odličan paprikaš s ribom bez kostiju. No, ima li ih koji bi poslušali zov i mirisali mirise ove rijeke i krajolika pokraj nje i posjetili ih? Ako ih ima, u Neuzinu se ulazi kada skrenete s magistralne ceste Zrenjanin – Vršac, odmah nakon silaska s mosta na Tamišu kod Sečnja.

Marko Tucakov

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay