Tema Tema

Tragom »povijesnog« dokumenta o Hrvatima u Bačkoj: Komedija o falsifikatu u deset slika

Ako jasno piše da se o naredbi Glavnog narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine iz Novog Sada od 14. svibnja 1945. mora odmah izvijestiti »sve gradske i sreske odbore, a preko ovih mesne«, bilo bi svakako zanimljivo pronaći tragove »povijesnog« dokumenta i u drugim mjestima u Vojvodini, u kojima su od tog datuma »na svijet došli« »novostvoreni« Hrvati

 

 

Piše: Tomislav Vuković

 

Kakve su to moralne bunjevačke vertikale, koje se žele staviti na čelo bunjevačkog i šokačkog roda, i koje se tako grčevito bore protiv svega hrvatskog u vlastitim redovima, kada su istodobno kao pripadnici hrvatskoga naroda (što su dokazali valjanim službenim dokumentom) na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, bili primjeni u hrvatsko državljanstvo i pribavili hrvatske putovnice?

Tako se, eto, uredništvo Bunjevačko-šokačkih novina »sve vreme po celom telu, a ne samo jednom nedeljno, nada da će uspeti« sačuvati ikavicu. Teško je odlučiti je li takvo nastojanje više žalosno ili smiješno.   

 

Ovih je dana u subotičkoj i vojvođanskoj javnosti ponovno aktualizirano (ne) hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj, podsjećanjem na »povijesno« otkriće dokumenta Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine, Odeljenja za unutrašnje poslove, od 14. svibnja 1945., koji je sažet u naslov: »Kako su i kad svi Bunjevci postali Hrvati«.

Vukov »Kovčežić« – izvor svih problema

Tim se dokumentom uporno i sustavno, po tko zna koji put u povijesti od trenutka kada je u Beču 1849. objavljena knjiga glasovitog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića: »Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona«, Bunjevcima i Šokcima na bačkim ravnicama negira pripadnost hrvatskom narodu. Na ulazeći u povijesni kontekst u kojem je »Kovčežić« nastao i Vukove namjere, dobro je citirati odlomak u kojem je, zapravo, bit svih nesporazuma, problema, nerazumijevanja, pa i sukoba oko spomenutog problema. Zastupajući tezu o Srbima »zakona grčkog, turskog i rimskog« tj. Srbima pravoslavne, islamske i katoličke vjere on ističe:

»A oni zakona Rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive, n. p. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili kao što osobito čine književnici, starinskijem ali Bog zna čijim imenom, Iliri ili Ilirci, oni pak zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili, a Šokac, može biti da su prozvani podsmjeha radi (od Talijanske riječi sciocco /glupan, op. T.V./)? ali danas i oni sami reknu n. p. ja sam Šokac, ja sam Šokica, kao i Bunjevac, Bunjevka. Kakogod što oni zakona Grčkoga ove zakona Rimskoga i oni zakona Turskoga njih zovu Vlasima, a osim toga još oni zakona Rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i Rkaćima (ili Hrkaćima), kad čovjek pomisli n.p. da Madžara ima i Rimskoga i Kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili, da Nijemaca ima i Rimskoga i Lutoranskoga i Kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci: mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskoga ne će Srbi da zovu!«

 

Efektan model »Trojanskoga konja«

O neosporno velikim Vukovim zaslugama za srpski jezik, jezikoslovlje, književnost i kulturnu baštinu, suvišno je raspravljati, ali jednako tako i o njegovom utjecaju u oblikovanju srpske političke misli, pa se ne treba čuditi da je kroz povijest dio srpskih političkih i kulturnih krugova zastupao njegove teze po kojima su, između ostaloga, Bunjevci i Šokci »Srbi katoličke vere« jer njihova hrvatska etnička pripadnost i kultura nisu autohtoni nego su izopačeni, dakle, nisu autentični – srpski. To, nažalost, povremeno, u ovisnosti o političkim (ne)prilikama, traje sve do današnjih dana, a poznato je još od antičkih vremena da je u postizanju politikantskih ciljeva vrlo efektivan model »Trojanskoga konja«.

No, veæ u Vukovo doba ali i kasnije, njegovo je propagiranje »Srba sva tri zakona« naišlo na prilièno žestoka protivljenja. Najoštriji je, èini se, bio Bogoslav Šulek, hrvatski jezikoslovac,  povjesnièar, publicistileksikografslovaèkogpodrijetla, kojije1856. uèasopisu»Neven«u svom, može se reæi, programskom èlanku: »Srbi i Hrvati«, navišeod30 stranicasmirenoiargumentirano, koristeæipovijesne, književneifilolološkeèinjenice»vukovcima« poruèio: »Tkoželizanijekatiegzistencijujednomunarodu, tajtrebadasedobronaoružarazlozimavoðenimiznaravistvariisvjedoèanstvimavjeredostojnihpovjesnika.«   

Vuk je ipak ostao ustrajan i nepokolebljiv prema Bunjevcima i Šokcima. Desetak godina nakon »Kovčèežiæa« kao da je malo »omekšao«, ali nikada ne dovodeæi u sumnju kljuènu tezu o »Srbima zakona Rimskog«. Naime, u »Vidovdanu« u br. 1 iz g. 1861. dopustio je moguænost da Bunjevci i Šokci nisu izvorni Srbi ali da su tako davno posrbljeni da se nema što raspravljati o njihovoj nekakvoj hrvatskoj etnièkoj pripadnosti:

»Ovako kao Bunjevci govore i Šokci po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Vrijedno bi bilo upravo doznati zašto se oni drugi ili prvi Šokci u jeziku onako razlikuju od èistoga Srpskog jezika: ja bih sad rekao da je tome uzrok što su se Bunjevci ili Bošnjaci odavno posrbili a ovi drugi docnije...«

»Merom« i »verom« za bunjevačku ikavicu!?

Dakle, na ovome su tragu i sva novija otvorena osporavanja Bunjevcima i Šokcima pripadnosti hrvatskome etnièkome korpusu, u što su puno truda uložili: Jovan Cvijiæ, Jovan Erdeljanoviæ, Alba M. Kuntiæ, i drugi. Meðutim, postoji i drugi, ne tako otvoreni i izravan naèin negiranja (mora se priznati vrlo lukav i puno suptilniji), kojega su poznavali još stari Latini »divide et impera« tj. »zavadi pa vladaj«! I ne treba puno mudrosti da bi se zakljuèilo kuda vodi sadašnja kampanja odreðene politièke skupine ljudi protiv Bunjevaca Hrvata. Pomisao da bi oni mogli biti tek »instrument« u neèijim rukama više je nego strašna i izaziva samo negativne emocije i sjeæanja iz ne tako daleke prošlosti. Dovoljno je samo prelistati, pa i površno, tek neke od brojnih njihovih umotvorina pa da svima bude jasno kako je to put u Vukov zagrljaj, od kojega, zanimljivo nikada nisu osjetili potrebu braniti »samosvojnost« Bunjevaca. Tako je npr. Marko Peić u »Rukoveti« br. 1, 2 i 3/1993. objavio napis: »Imenoslov baèkih Bunjevaca« u kojemu izmeðu ostaloga istièe: »Ustvari, konstrukcija liènih imena kod baèkih Bunjevaca se u znatnoj meri podudara sa konstrukcijom ličnih imena Srba u Hercegovini, Bosni, Crnoj Gori i kod Srba u Primorju. Takoðe su identièna, ali u mnogo manjem broju sa imenima kod Dalmatinaca katolièke vere (!?)... iako se zna da se verska i nacionalna pripadnost ne poklapaju«, itd. itd. Načelno, uopće nije sporno znanstveno uspoređivati bunjevačka imena sa srpskim i pokazivati njihovo »poklapanje«, što zbog slavenskih korijena i povijesne isprepletenosti i međusobnog prožimanja nije ništa novo, ali treba odati priznanje g. Peiću na stilski dotjeranom srpskom književnom jeziku u njegovom dokazivanju etničke posebnosti Bunjevaca, čija je jedna od temeljnih sastavnica i njihov jezik (iako je prilično teško pomiriti bunjevačku ikavicu s »merom« i »verom«). Jednako se tako može i staviti na stranu što nije ni jednim retkom, ako ništa drugo onda radi znanstvenog poštenja, barem pokušao usporediti bunjevačka imena i s hrvatskima, nego isključivo sa srpskim (što je svakako znakovito), te treba žaliti što nije pojasnio sintagmu »Dalmatinaca katoličke vere« jer ona tako neodoljivo podsjeća na redak iz »Kovčežića«. Naime, kao što se zna, Srbi će iz južne hrvatske regije s punim pravom i ponosom za sebe reći da su »Srbi iz Dalmacije« a ne »Dalmatinci pravoslavne vere«, pa nije baš jasno koja bi to, onda, zemljopisna ili etnička odrednica bila – »Dalmatinci katoličke vere«, posebice ako se u cijelome teksu vješto izbjegavaju i same riječi »Hrvat« i »hrvatski«, iako je očito o njima riječ.

Nije zgorega spomenuti i »Bunjevačke i šokačke novine«, koje izdaje Bunjevačko-šokačka stranka, od 16. ožujka 1994. u kojima se u rubrici »Sport i rekreacija« preporuča joga za poboljšanje zdravlja: »Leći na leđa, istegnuti celo telo... polako vratit noge na pod uz nastojanje da kolena ostanu sve vreme... možda se neæe uspeti iz prvog pokušaja...« itd. itd. Na kraju je objavljena i zanimljivost, koju vrijedi zapamtiti: »U Kaloči, 19. marta 1870. godine objavljen je prvi broj 'Bunjevačkih i šokačkih novina'. Izlazile su jednom nedeljno do kraja 1870. « Tako se, eto, uredništvo »sve vreme po celom telu, a ne samo jednom nedeljno, nada da æe uspeti« saèuvati ikavicu. Teško je odluèiti da li je takvo nastojanje više žalosno ili smiješno.

Dobro je prisjetiti se i izjave voðe »samosvojnih« Bunjevaca Mije Mandiæa i Nikole Babića u »Nedeljnom telegrafu« od 14. siječnja 2004. u kojima su »na noge« digli ondašnju javnost zbog »katoličkih sveštenika« koji, po njima, imaju »ogromnu ulogu u odnaroðivanju Bunjevaca«, jer »Bunjevcisuvelikivernici, odanisvojojkatoličkojveri«.

Vrhunac klevete na raèun Katolièke crkve, koja je veæ granièila s mržnjom, bile su njihove izreèene teške optužbe: »Katolièkacrkvanasucenjujetimeštoslužbudržinahrvatskomknjiževnomjeziku, anenabunjevaèkojikavici. Hrvati, prekocrkve, prevodeBunjevceusvojnacionalnikorpus...« Oèekivano, ti »vernici odani katolièkoj veri« u brizi za »držanje službe na bunjevaèkoj ikavici« nisu uspjeli predoèiti barem jedan dokaz o »ucenama« i »prevoðenjima«, pa su kasnije na sudu malo omekšali i pokajali se (ne, dakako, zbog nekakve iskrenosti nego zbog prinude) za klevete. Sva je sreæa što kasnije nisu osjetili potrebu pojasniti neke druge (svoje) teze objavljene u spomenutom »Telegrafu«, da je npr. dajenateritorijuVojvodineposlije1945. godinebilooko400.000 onihkojisuseizjasnilikao»BunjevciiŠokci«, zatimdasuBunjevcibilibogumiliipravoslavciteda»posle(15. veka) prelazeukatolièanstvo... «, dajeslavakodSrbaonoštojekodBunjevcaimendanidr., jer je njihova šutnja bila najbolja i za njih i za nehrvatske Bunjevce i za Srbe i za bunjevaèke Hrvate. Uostalom, njihov neskriven zakljuèak i javno obznanjeno programsko usmjerenje, nažalost, itekako podsjeæa (ponovno se vraæamo) na Vuka, kada su izjavili: »BunjevciimajuvišesliènostisaSrbimanegosaHrvatima«, s kojima »su nam zajednièkikatoličkaverailatiniènopismo. Tojesve!« Opet bi stari Latini rekli: »Sapienti sat« – pametnom dosta!

Zbog naredbi su »padale glave«

No, potrebno je nešto reći i o »istorijskom« znanstvenom otkriću, kojim se, tobože, dokazuje »Kako su i kad svi Bunjevci postali Hrvati«, kako to tvrdi u svojem bombastičnom objaljenom sloganu Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine.

Prvo, odmah je uočljiv otklon od Šokaca, koji se, kao što se vidi, u dokumentu spominju svaki puta odmah uz Bunjevce, pa bi ispravnija tvrdnja bila: »Kako su i kad svi Bunjevci i Šokci postali Hrvati«. No, očekivano, zbog prilično »skliskog« šokačkog »terena« u kontekstu negiranja pripadnosti hrvatskome narodu, njih se ostavlja po strani (o tome u nastavku).

Drugo, ako jasno piše da se o naredbi Glavnog narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine iz Novog Sada od 14. svibnja 1945. moraju odmah izvjestiti »sve gradske i sreske odbore, a preko ovih mesne«, bilo bi svakako zanimljivo pronaći tragove »povijesnog« dokumenta i u drugim mjestima u Vojvodini, u kojima su od tog datuma »na svijet došli« »novostvoreni« Hrvati kao npr.: Apatin, Bač, Bačka Palanka, Bačka Topola, Bački Breg, Bački Monoštor, Bajmok, Banatska Topola, Bečej, Bela Crkva, Bezdan, Bikovo, Bođani, Boka, Borča, Crvenka, Češko Selo, Doroslovo, Đurđin, Čantavir, Čonoplja, Futog, Gaj, Glogonj,  Hajdukovo, Horgoš, Ivanovo, Jasenovo, Kanjiža, Kikinda, Kruščica, Kula, Lok, Mala Bosna, Mol, Novi Sad, Odžaci, Opovo, Pačir Palić, Pančevo, Perlez, Plavna, Radojevo, Senta, Sivac, Sombor, Sonta, Srbobran, Stanišić, Stara Moravica, Starčevo, Svetozar Miletić, Tavankut, Titel, Vajska, Vrbas, Vršac, Šupljak, Zrenjanin, Žednik i još brojna druga. 

Treće, u naredbi (koje su se u to doba bez pogovora morale izvršavati jer su usuprotnom »padale glave« u doslovnom i prenesenom smislu) jasno piše da se mora »o učinjenom izvestiti«, pa bi sigurno za suvremenu povijesnu znanost bilo od velike vrijednosti pronaći u svim spomenutim mjestima izvješća što je učinjeno od onih koji su morali naredbu sprovesti.

Četvrto, povijesna znanost, pored toga što je temeljena na egzaktnim činjenicama, uvažava i svjedočenja preživjelih, sudionika, svjedoka tj. usmeno naslijeđe o nekim zbivanjima, posebice ako je riječ o novijim. Dakle, ako su Bunjevci i Šokci postali Hrvatima 14. svibnja 1945. pa ih je zbog toga samo tri godine kasnije na popisu iz g. 1948. bilo 132.232, današnji bi stariji naraštaji morali barem po pričanju nešto znati kada, gdje i kako su to Bunjevci i Šokci pozivani da budu »uvedeni« u Hrvate.

Peto, ako su im tada po naredbi uništene stare »legitimacije i isprave« i izdane nove, teško je povjerovati da baš ni jedna od tih novih nije sačuvana jer je riječ o njihovom prilično impozantnome broju. 

No, potrebno je nešto reći i o »istorijskom« znanstvenom otkriću, kojim se, tobože, dokazuje »kako su i kad svi Bunjevci postali Hrvati«, kako to tvrdi u svojem bombastičnom objavljenom sloganu Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine.

Prvo, odmah je uočljiv otklon od Šokaca, koji se, kao što se vidi, u dokumentu spominju svaki puta odmah uz Bunjevce, pa bi ispravnija tvrdnja bila: »Kako su i kad svi Bunjevci i Šokcipostali Hrvati«. No, očekivano, zbog prilično »skliskog« šokačkog »terena« u kontekstu negiranja pripadnosti hrvatskome narodu, njih se ostavlja po strani (o tome u nastavku).

Povijesni kontekst

Drugo, ako jasno pišeda se o naredbi Glavnog narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine iz Novog Sada od 14. svibnja 1945. moraju odmah izvijestiti »sve gradske i sreske odbore, apreko ovih mesne«, bilo bi svakako zanimljivo pronaći tragove »povijesnog« dokumenta i u drugim mjestima u Vojvodini, u kojima su od tog datuma »na svijet došli« »novostvoreni« Hrvati kao npr.: Apatin, Bač, Bačka Palanka, Bačka Topola, Bački Breg, Bački Monoštor, Bajmok, Banatska Topola, Bečej, Bela Crkva, Bezdan, Bikovo, Bođani, Boka, Borča, Crvenka, Češko Selo, Doroslovo, Đurđin, Čantavir, Čonoplja, Futog, Gaj, Glogonj,  Hajdukovo, Horgoš, Ivanovo, Jasenovo, Kanjiža, Kikinda, Kruščica, Kula, Lok, Mala Bosna, Mol, Novi Sad, Odžaci, Opovo, Pačir Palić, Pančevo, Perlez, Plavna, Radojevo, Senta, Sivac, Sombor, Sonta, Srbobran, Stanišić, Stara Moravica, Starčevo, Svetozar Miletić, Tavankut, Titel, Vajska, Vrbas, Vršac, Šupljak, Zrenjanin, Žednik i još brojna druga. 

Treće, u naredbi (koje su se u to doba bez pogovora morale izvršavati jer su usuprotnom »padale glave« u doslovnom i prenesenom smislu) jasno piše da se mora »o učinjenom izvestiti«, pa bi sigurno za suvremenu povijesnu znanost bilo od velike vrijednosti pronaći u svim spomenutim mjestima izvješća što je učinjeno od onih koji su morali naredbu sprovesti.

Četvrto, povijesna znanost, pored toga što je temeljena na egzaktnim činjenicama, uvažava i svjedočenja preživjelih, sudionika, svjedoka tj. usmeno naslijeđe o nekim zbivanjima, posebice ako je riječ o novijim. Dakle, ako su Bunjevci i Šokci postali Hrvatima 14. svibnja 1945. pa ih je zbog toga samo tri godine kasnije na popisu iz g. 1948. bilo 132.232, današnji bi stariji naraštaji morali barem po pričanju nešto znati kada, gdje i kako su to Bunjevci i Šokci pozivani da budu »uvedeni« u Hrvate.

Peto, ako su im tada po naredbi uništene stare »legitimacije i isprave« i izdane nove, teško je povjerovati da baš ni jedna od tih novih nije sačuvana jer je riječ o njihovom prilično impozantnome broju. 

Šesto, »istorijski« sedokument treba promatrati u povijesnom kontekstu poslijeratnog međurepubličkog razgraničenja između Srbije i Hrvatske, o čemu su se tada vodile žestoke polemike između srpske i hrvatske strane. Nije bila sporna samo Bačka nego i Baranja i Srijem, o čemu je tzv. »Đilasova komisija«, sastavljena od pet članova (uz Milovana Đilasa članovi su bili: Vicko Krstulović, ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, Milentije Popović, ministar unutrašnjih poslova Narodne vlade Srbije, Jovan Veselinov – Žarko, sekretar JNOF-a Vojvodine i Jerko Zlatarić, potpredsjednik Okružnog NOO-a u Somboru), koja je bila zadužena za rješavanje tog problema, u svom izvješću istaknula: »Sporne teritorije između Hrvatske i Vojvodine jesu: a) srezovi: Subotica, Sombor, Apatin, Odžaci - severno i severoistočno od reke Dunava (Bačka); b) srezovi: Batina, Darda, u slivu između rijeka Drava i Dunav (Baranja); c) srezovi: Vukovar, Šid i Ilok - jugo-zapadno i južno od reke Dunav (Srem).« Dakle, po ondašnjem strogo hijerarhijski uređenom principu »narodno oslobodilačkih vlasti« bilo je isključeno bilo kakvo »soliranje«, pa je sigurno da »načelnik odeljenja za unutrašnje poslove Glavnog narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine« nije »na svoju ruku« mogao »stvarati« Hrvate od Bunjevaca i Šokaca. Zato je potrebno, prvo: (opet) pronaći partijski dokument, jer je sve važne odluke donosila Komunistička partija u svim novostvorenim ustanovama vlasti, u kojem je donešena odluka o »uvođenju« Bunjevaca i Šokaca u Hrvate i prenijeta GNOOV-u, i, drugo: istu naredbu pronaći u spomenutim »spornim srezovima« i mjestima u kojima žive Šokci, koji su, tobože, također trebali biti upisani kao Hrvati (to je jedan od razloga zašto subotički »Vukovi Bunjevci« izbjegavaju Šokce): Bapska, Baranjsko Petrovo Selo, Batina, Beli Manastir, Beočin, Beška, Bilje, Branjina, Branjin Vrh, Brestovac, Čeminac, Čerević, Darda, Draž, Duboševica, Erdevik, Gajić, Gibarac, Golubinci, Grabovac, Hrtkovci, Ilača, Ilok, Inđija, Irig, Karanac, Kneževi Vinogradi, Kopačevo, Kozarac, Kukujevci, Laćarak, Lovas, Lug, Maradik, Morović, Mohovo, Nikinci, Novi Banovci, Novi Slankamen, Opatovac, Petlovac, Petrovaradin, Podolje, Podravlje, Podunavlje, Popovac, Putinci, Ruma, Sot, Sotin, Srijemska Kamenica, Srijemska Mitrovica, Srijemski Karlovci, Surčin, Suza, Šarengrad, Šid, Švajcarnica, Tikveš, Topolje, Torjanci, Tovarnik, Vardarac, Zemun, Zmajevac i dr.

Uzaludan ćirilični potpis u razgraničenju

Sedmo, teško je povjerovati da jepotpisnik spornog dokumenta, načelnik Marinković, (koji se, očito, kao Srbin s punim pravom potpisuje ćirilicom), svojevoljno stao na hrvatsku »stranu« u tadašnjim raspravama o razgraničenju, jačajući njezin etnički argument, nasuprot zemljopisno-ekonomskom argumentu srpske strane. Na načelnikovu žalost (?!), Đilasova se komisija u razgraničenju ipak odlučila za drugi princip, te je:

»komisija došla do sledećih zaključaka:
Srez Subotica naseljen je u ogromnoj većini Hrvatima. Srez Sombor od slovenskih manjina ima relativnu većinu Srba i to raspoređenu tako - da Srbi imaju većinu u gradu Somboru, a Hrvati na selima. Relativnu većinu od svih nacionalnosti danas imaju Mađari, a ranije su imali Nemci. U apatinskom srezu relativnu većinu od slovenskog življa imaju Hrvati, a u čitavom srezu od svih nacionalnosti danas Mađari, a ranije Nemci. U srezu Odžaci relativnu većinu imaju Slovaci, zatim Srbi, a u čitavom srezu od svih nacionalnosti Mađari, a ranije Nemci.
Iako je srez Subotica u apsolutnoj većini naseljen kompaktnim hrvatskim stanovništvom, komisija nije mogla doći do zaključka da bi severno od grada Sombora mogao da se uspostavi jedan pojas koji bi zajedno sa gradom Suboticom pripadao Hrvatskoj. Taj pojas bi bio jedna neprirodna tvorevina, koja, iako bi imala ogromnu većinu Hrvata, ne bi bila celovito povezana, a Suboticu, kao krupni privredni i kulturni centar, pretvorila bi u periferiski grad, čije komunikacije i čitav privredni život struje na jug, a ne na zapad«. Stoga je i zaključak komisije bio kratak i jasan: »Uključenje svih pomenutih srezova u Hrvatsku ne dolazi u obzir...«.

Isti su ekonomski razlozi, istina dijelom i uz etničke, prevladali i u »spornoj« Baranji:  »Kotari Batina i Darda, uzeti zajedno, imaju, od slavenskih manjina, relativnu većinu Hrvata. Oba ova kotara, ekonomski i privredno, naginju kazapadu. Prema tome, i ekonomski i nacionalni razlozi zahtijevaju da oba ova sreza uđu u sastav federalne Hrvatske...«.

Takvo je mišljenje Đilasove komisije, kao što je poznato, uvaženo na trećem zasijedanju AVNOJ-a u Beogradu 10. kolovoza 1945. (dakle, nakon »istorijskog« dokumenta o »stvaranju« Hrvata od Bunjevaca i Šokaca), kada je prihvaćeno priključejne Vojvodine federalnoj Srbiji.

»Serijska proizvodnja Hrvata« u Hrvatskoj i Mađarskoj?

O tome je Milovan Đilas puno godina kasnije u inetrvjuu zagrebačkom »Vjesniku« od 24. veljače 1991. doslovce izjavio: »S  Bunjevcima koji su Hrvati, iako ih u Srbiji danas neki pošto-poto podvode pod Srbe, stvar je bilo prilično komplicirana. Ako bi ih smjestili u Hrvatsku, zagrabili bismo veliki dio, da tako kažem srpskog tkiva sve do Sombora. Da ne pravimo probleme odlučili smo da granica ide Dunavom«.

Budući da je načelnik Marinković »serijskom proizvodnjom Hrvata« činio sve ono što je bilo u suprotnosti s partijsko-političkim stavovima, jer je  još u travnju 1945. KPJ za Vojvodinu i Glavni narodno oslobodilački odbor Vojvodine (!) odlučio da Vojvodina ipak bude autonomna pokrajina u federalnoj Srbiji, čudnovato je da nije završio poput istaknutog hrvatskog komunistaAndrije Hebranga, kojemu je kasnije, zbog istog zauzimanja da Bačka bude pripojena Hrvatskoj, »priljepljen« hrvatski šovinizam, te mu se do danas ne zna ni mjesto gdje mu je grob. Može se samo pretpostaviti da bi bilo doista komično da je Srbin Marinković bio optužen za »hrvatski šovinizam«. 

Osmo, ako suprema »istorijskome« dokumenti »svi Bunjevci postali Hrvati«, trebalo bi po toj logici pronaći (opet) nekakav dokument koji dokazuje taj proces i u zapadnoj Hercegovini, kontinentalnoj Dalmaciji, Lici i Gorskome Kotaru, kao i u današnjoj Bačkoj županiji u Mađarskoj, tj. u mjestima: Aljmaš (Bácsalmás), Baćin (Bátya), Baja, Baškut (Vaskút), Bikić (Bácsbokod), Brinje, Bilaj, Cesarica, Čavolj (Csávoly), Čikerija (Csikéra), Drinak, Dušnok (Dusnok), Gara, Kaćmar (Katymár), Kaloča (Kalocsa), Karlobag, Kečkemet (Kecskemét), Krasno Polje, Krivi put, Krmpote, Ledenice, Lič, Lokve, Lovinac, Mrkopalj, Lukovo Šugarje, Novi Vinodolski, Pazarište, Ruševo, Santovo (Hercegszántó), Seline, Senj, Senjska Draga, Sveti Rok, Šator, Veljun, Vukelić Draga, Zagon, Žitnik i dr.

Jednako bi se tako moglo nabrajiti stotinjak mjesta u današnjoj Slavoniji u kojima su svi Šokci Hrvati, a kojima, zanimljivo, nije bila potrebna nikakva papirologija za »posvješćivanje« nacionalne svijesti. O tome govore brojni članci i knjige, od kojih je dobro kao paradigmatske spomenuti barem dva iz »ovdašnjih« i prekograničnih područja. Tako je Mijo Karagić objavio prikaz knjige Živka Mandića: »O povijesnoj antroponimiji bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj« (Tankönyvkiadó Vállalat, Budimpešta, 1987.) u »Nevenu«, prilogu za kulturu, književnost i umjetnost »Narodnih novina« br. 12/1987. nekadašnjeg Demokratskog saveza južnih Slavena u Mađarskoj. U istom je broju i članak: »300. obljetnica doseljenja Hrvata-Bunjevaca« a na naslovnici je poprsje Ante Miroljuba Evetovića. Na tome je tragu i knjiga Rikarda Pavelića: »Stope predaka« (Rijeka, 1991).

Otkuda bunjevački Hrvati prije 14. svibnja 1945.?

Deveto, »Vukovi Bunjevci« bi se morali potruditi i objasniti otkuda svijest kod Bunjevaca i Šokaca o pripadnosti hrvatskome narodu, prije nego su jednim potpisom »postali« Hrvati? Nemoguće je nabrojiti brojne primjere, pa ih je opet dobro spomenuti samo nekoliko.     

Tako je npr. glasoviti bunjevački svećenik, književnik, pjesnik i publicist Ante (Miroljub) Evetović imao, izgleda, veliku sreću što je svoju knjigu pjesama: »Sretni i nujni časi«, objavio u vlastitoj nakladi na hrvatskome književnom jeziku puno prije potpisa načenika Marinkovića tj. g. 1908.!

Čini se da ni bunjevački velikan Blaško Rajić nije znao 10. studenog 1939. da će njegov rod običnim dekretom »postati narod« jer je već tada izjavio: »Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda...što smo od iskona bili...«.

A subotički su Mađari, izgleda, »uranili« gotovo stotinu godina prije »nastanka« hrvatskog naroda u njihovom gradu, jer su još davne 1860. organizirali u nedjelju 13. svibnja humanitarnu akciju u tek novosagrađenom kazalištu (»a helybeli szinházban«) za »potrebitu hrvatsku braću« (szükölködö horvát testvéreink). Velike plakate oblijepljene po Subotici za tu je prigodu tiskao Karolj Bittermann (Szabadkán, nyomatott Bittermann Károlynál, 1860.).

Jednako tako nije baš posve jasno kako to da su prije »pojave« Hrvata u Bačkoj 14. svibnja 1945. na izborima u Subotici 28. studenog 1920. Bunjevci glasali za političku stranku s hrvatskim predznakom – Hrvatsku pučku stranku, koja je zahvaljujući njima dobila najviše glasova, iza koje su slijedile: Komunistička partija, pa Demokratska stranka i na kraju Radikalna stranka? Isto je pitanje aktualno i za izbore 11. prosinca 1938. kada je u Subotici Hrvatska seljačka stranka bila druga po glasovima. O tom je »fenomenu« dr. Slavko Kuzmanović u poglavlju: »Veza sa Suboticom je uspostavljena« u knjizi: »Sećanja učesnika radničkog pokreta i NOR-a Subotice 1920.-1944.« na str. 563. zapisao: »Gornji izborni rezultati pokazuju da Hrvatska stranka – bilo da je to Hrvatska pučka ili Hrvatska seljačka stranka – dobija skoro sve bunjevačke glasove«! Tome se mogu pridodati i brojni utemeljeni Hrvatski domovi širom Bačke, organizacija hrvatskih manifestacija i obljetnica, tiskanje knjiga na hrvatskom, osnivanje kulturnih i znanstvenih udruga s hrvatskim predznakom kao što su:  Hrvatsko prosvjetno društvo Neven, Hrvatsko pjevačko društvo Neven, Hrvatski katolički orao, Hrvatska katolička orlica, Udruženje hrvatskih sveučilištaraca Antunović, Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo - Seljačka sloga, Hrvatski prosvjetni dom, Hrvatska kulturna zajednica itd itd. I sve se to događalo puno prije 14. svibnja 1945!

»Opet su vam pokušali osporiti hrvatstvo«!

I glasoviti bunjevački sakupljač narodnog blaga i urednik »Subotičke danice« Ive Prćić kao da se po »Vukovim Bunjevcima« »zaletio« kada je još 11. studenog 1939. govoreći o Jugoslaviji izjavio: »Tko neće da prizna hrvatstvo Bunjevaca taj je neprijatelj integriteta države«!

Malo kasnije je, po njima, o hrvatstvu Bunjevaca »pobrkao lončiće« i  general NOV-a Ivan Rukavina koji je 29. ili 30. prosinca 1944. posjetio Tavankut i tamo izjavio: »Za vrime prošle Jugoslavije opet su vam pokušali osporiti hrvatstvo, a sad kad je stvorena demokratska i federativna Jugoslavija, ja vam kažem, da nema više bojazni, bez obzira kojoj će federativnoj zajednici pripadati Vojvodina, da će tko više osporavati vaša prava ili hrvatstvo«. Neki bi mogli i u svjetlu citiranog razloga promatrati «povijesni» dokument GNOOV-a, kao nastojanje novih vlasti da se isprave prijeratne »nepravde« prema Bunjevcima, no, zbog svih navedenih razloga to bi također bilo teško prihvatljivo.

Onima koji će sumnjičavo pročitati citiranu izjavu s obrazloženjem da je ipak riječ o Hrvatu, koji iako je bio general jugoslavenske vojske zbog toga nije mogao biti objektivan, mogu se predočiti i riječi jednog  od čelnih ljudi vojvođanskog partijskog rukovodstva, Srbina Jovana Veselinova – Žarka, koji je u travnju 1945. godine zapisao: »Pored Srba, od slovenskih naroda koji žive u Vojvodini (Srem, Banat i Bačka) najbrojniji su Hrvati. Zato je, svakako, najpotrebnije da se pravilno reši odnos između Srba i Hrvata. To u našoj novoj državi neće biti teško«.

Primamljivi Judini srebrnjaci

Deseto, prilično jekompleksan i nimalo jednostavan odgovornapitanje o razlozima samoizdvajanja bilo koje subetničke skupine iz svoje etničke cjeline, negiranja bilo kakve međusobne povezanosti i, pučki pojednostavljeno rečeno, zamjena uloga između stabla i grane. Izgleda kako je to moguće samo (kod pojedinaca) u »bunjevačkom pitanju« (kod šokačkog je on već prilično deplasiran) jer teško da bi se zdravorazumski i razložno utemeljeno moglo opravdati izdvajanje npr. Napolitanaca iz talijanskoga naroda, Šumadinaca iz srpskoga, Bavaraca iz njemačkog, Čangoša iz mađarskog i sl. Takva bi nastojanja bez političkog uplitanja ili pritisaka u startu već izazvala samo podsmjeh, jer bi sve sličilo na dobro režiranu komediju. Kolikogod se treba poštivati svačije demokratsko pravo o osjećaju (ne)pripadnosti određenom narodu (tako i »Vukovi Bunjevci« imaju potpuno pravo nebiti, dakako - Hrvati), i kolikogod treba paziti da se u polemikama nečija privatnost ne »prosipa« u javnost, kod zagovornika nehrvatstva Bunjevaca i Šokaca može se, vodeći računa o svemu spomenutom, uopćeno ipak reći kako je riječ o nekim moralno prilično upitnim osobama. Naime, kakve su to moralne vertikale, koje se žele staviti na čelo bunjevačkog i šokačkog roda, i koje se tako grčevito bore protiv svega hrvatskog u vlastitim redovima, kada su svojedobno bili članovi Matice Hrvatske u Subotici? Neki od njih su također kao pripadnici hrvatskoga naroda (što su dokazali valjanim službenim dokumentom) na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji kaže: »Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo...!«, bili primjeni u hrvatsko državljanstvo i pribavili hrvatske putovnice? Ako »Vukovi Bunjevci« budu tvrdili da je to najobičnija kleveta i laž, onda će se morati odustati od zaštite privatnosti.

Jednako je tako poznato da su spomenuti pojedinci temeljem pripadnosti hrvatskome narodu obavljali visoke i dobro plaćene dužnosti, pa je teško ne sjetiti se biblijske slike o blještavim i primamljivim Judinim srebrnjacima. Juda je zbog njih izdao prije 2.000 godina Isusa, pa se ne treba čuditi da se zbog njih netko danas ne bi upisao, ako zatreba, i kao »Azerbejdžanac«, »Tibetanac« ili »Aboridžin«.  

Nakon svega, čini se da je ipak na djelu komedija o najobičnijem falsifikatu Glavnog odbora narodno oslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945. (sačinjenog odmah nakon rata ili kasnije, svejedno) u deset slika!

 

 

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay