Tema Tema

Hrvati u Vojvodini u mijenama povijesti

Vojvodina (od 1945. godine pod nazivom Autonomna Pokrajina Vojvodina) u točno određenim granicama je 1990. godine dio Srbije koja je u to vrijeme još bila u sastavu tadašnje jugoslavenske države. U neizmijenjenim granicama postoji i danas. Kao regija s posebnim pravnim statusom formirana je 1849. godine pod nazivom Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat u granicama koje se razlikuju od današnje i koja je ukinuta 1860. godine. Autonomija Vojvodine vuče korijene još iz doba Srpskog Vojvodstva. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske formirana je nova država, Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja je trajala svega 33 dana, kasnije preimenovana u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potom u Kraljevinu Jugoslaviju.

Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu u studenom 1918. godine formirana je Vojvodina i proglašeno njeno ujedinjenje sa Srbijom, koja je ušla u sastav novoformirane južnoslavenske države. Na istoj skupštini formiran je Veliki narodni savet koji je postao pravni nositelj vlasti u Vojvodini i Narodna uprava kao upravno izvršno tijelo. Taj privremeni režim trajao je samo do ožujka 1919. godine kada je u skladu s centralističkom i unitarističkom politikom Kraljevine SHS bio ukinut.

U ovih stotinu godina Vojvodina je svoju autonomiju u nekoliko navrata gubila, pa vraćala, ponekad postupno, ponekad političkim potezima. Ustavom Jugoslavije iz 1974. godine započeli su demokratski procesi u Jugoslaviji, Vojvodina je doživjela znatan ekonomski i financijski napredak, može se reći da je to period u povijesti Vojvodine u kojemu je ta pokrajina ostvarila maksimum svoje autonomije. Veliki udarac Vojvodini zadan je tzv. jogurt revolucijom 1988. godine kada je preko noći izgubila autonomiju. Povijest Vojvodine viđena na ovaj način objašnjenje je opredjeljenja DSHV-a za vojvođansku opciju.

Položaj Hrvata

Specifičnost ove pokrajine je višenacionalni sastav njenog stanovništva. Godine 1918. najbrojniji su bili Srbi, Mađari, Nijemci i Hrvati. Vojvođanski dijelovi Bačke i Banata su prije Prvog svjetskog rata stoljećima bili u sastavu Mađarske, a Srijema u sastavu Hrvatske. U bačkom dijelu Vojvodine, u Subotici, Somboru, Baji i duž lijeve obale Dunava stoljećima žive bunjevački i šokački Hrvati. Bunjevački Hrvati naseljavaju gradove Suboticu, Sombor i Baju i okolna naselja, a šokački Hrvati naseljavaju područje duž lijeve obale Dunava. Većina istraživača smatra da su se Hrvati doseljavali na panonski prostor u periodu iza Mohačke bitke (1526.), pa do Karlovačkog mira 1699. godine. Poznato je da je posljednja grupa, oko 5.000 duša, doselila 1686. godine.

Već 1801. godine u Subotici postoje hrvatske škole (A. Sekulić). Stoljećima su bunjevački Hrvati živjeli u mađarskom dijelu bivše austro-ugarske carevine i sve do revolucionarnih događaja 1848. godine nesmetano su njegovali i čuvali svoj hrvatski nacionalni identitet. S posebnom su ljubavlju i uspjehom sačuvali svoj hrvatski ikavski govor sve do 1918. godine. Kada je te godine formirana nova država, Kraljevina SHS, na Gradsku kuću u Subotici postavljena je hrvatska zastava.

Očuvati jezik i nacionalnost nije bilo lako kroz duga stoljeća na novom prostoru, geografski udaljenom od prostora s kojega su dolazili u potpuno novu sredinu. Osobito je to bilo zahtjevno nakon burnih događaja 1848. godine kada su politički odnosi između Hrvatske i Mađarske države bili pogoršani. Među onima koji su nam htjeli oduzeti hrvatstvo bio je i Vuk Karadžić, koji je u svom pamfletu Srbi svi i svuda zapisao da su Bunjevci Srbi katoličke vjere, čega se naknadno, navodno, odrekao. Zabilježeno je da su se u drugoj polovici 19. stoljeća sastali ugledniji Hrvati u Subotici i odlučili da će se koristiti etnonimom Bunjevac kako bi smanjili postojeće napetosti. S druge strane, u tim vremenima u kojima nije bilo »podobno« biti Hrvat, bunjevački Hrvati su doživjeli visok gospodarski napredak što je bilo popraćeno i bogatim sadržajima narodnoga života. Bio je to period u kojemu je i cijelo austro-ugarsko carstvo doživljavalo ogroman gospodarski rast. U Subotici su vlasnici najplodnijih poljoprivrednih zemljišta bili bunjevački Hrvati. Naselja u kojima su živjeli bila su prepoznatljiva, uredna, s mnogim zgradama koje su ukazivale na visok materijalni status vlasnika. U Subotici, koja je 1918. godine imala oko 100 tisuća stanovnika, oko 70 tisuća su bili bunjevački Hrvati.

Šokački Hrvati koji žive u Bačkoj, u pojasu na lijevoj obali Dunava koji je bio u sastavu mađarske države, do 1918. su godine dijelili istu sudbinu s bunjevačkim Hrvatima. Od šokačkih Hrvata u Slavoniji dijeli ih samo Dunav, što nije bila prepreka da se do 1918. godine njihov položaj ni po čemu nije razlikovao od onoga šokačkih Hrvata u Slavoniji.

Nezadovoljstvo statusom

U cijeloj novostvorenoj državi Hrvati su od samoga početka bili nezadovoljni svojim statusom. Nezadovoljni su bili i Hrvati u novostvorenoj pokrajini Vojvodini. Tako se u novinama Neven od 6. studenog 1920. godine, koje su izlazile u Subotici, pojavljuje članak sljedećeg sadržaja: »Imamo 5-6 osposobljenih učitelja-ca i samo su njihove molbe povraćene, kako saznajemo s tim da u Subotici nema praznih učiteljskih mista. Međutim, jučer čitamo imena u ‘Nevenu’ onih sa one strane Saveza koje ima mista u Subotici. Hvala vam braćo što ste nas za tako kratko vrime probudili; dok još nije sasma kasno, a mi ćemo gledati da vas ubedimo da gde ima 70 hiljada Bunjevaca na okupu, tamo neće gospodariti drugi nego Bunjevac, pa ma nas to pošto stalo. Braćo Bunjevci, ako ste prijatelji rodu i imenu svome, možete vidjeti pogibelj naroda našega, složite se svi u jedno kolo jer ako na izborima ne pobedi Bunjevačko-šokačka stranka, onda ne preostaje drugo već štap u ruke, put pod noge jer ovde spasa neće biti za nas. Rode moj! Veliki ti pogibelji prite, ako sada ne ustaneš na branik svojih prava, izgubljen si na vike!

To ti podvikuje Bunjevačka vila

Iz oblaka razastire krila,

Oj Bunjevče probudi se sada...«

Članak je potpisan s »jedan od njih mnogi«.

Cijelo razdoblje između dva svjetska rata bilo je obilježeno rastućim međunacionalnim napetostima između nacija koje su ušle u sastav nove države, osobito između dvije najbrojnije nacije: Hrvata i Srba.

Ideja o zajedničkoj državi južnoslavenskih naroda rođena je u drugoj polovici 19. stoljeća. Sve do danas brojne su interpretacije jugoslavenstva, ovisno o ideološkim i političkim ciljevima. Istaknuti protagonist jugoslavenstva u Hrvata bio je biskup J. J. Strossmayer, a u Srba književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić. Strossmayerovo jugoslavenstvo je uz nacionalno-političku sastavnicu imalo i vjersku pozadinu, uniju dviju konfesija – katoličke i pravoslavne. Središnji cilj Skerlićevog jugoslavenstva bio je stvoriti jedinstvenu jugoslavensku naciju.

Posljedice II. svjetskog rata

Drugi svjetski rat (1939. – 1945.) je prouzročio velika stradanja svim narodima u Europi. Jugoslaviju je Hitlerova Njemačka okupirala 1941. godine i država se raspala. Tijekom rata ginulo se u ratnim sukobima s okupatorom, ali paralelno i u međunacionalnim obračunima kao posljedici napetosti između dva svjetska rata. Oružani ratni sukobi odnijeli su mnoge žrtve. Osim u ratnim sukobima s okupatorskom vojskom, ginulo se od ustaških zločina, ginulo se od četničke ruke... ginulo se i ginulo. Ginulo se i nakon svršetka rata, tada od komunističke ruke. Obnovljena je Jugoslavija, svu vlast su prigrabili komunisti i uveli jednopartijski sustav sa samo jednom partijom, naravno komunističkom.

Osim ovih fizičkih likvidacija od svih je građana u državi oduzimana imovina. Zemlja je oduzeta agrarnom reformom, u kojoj je vlasnicima ostavljen nekakav minimum, a nacionalizacijom su vlasnicima oduzimane nekretnine, također im je ostavljen u vlasništvu samo minimum za stanovanje. Komunističke vlasti »krasi« i Goli otok na kojemu su stradavali svi »nepodobni«, najviše informbiroovci, intelektualci, svećenici i mnogi drugi. Među njima su mnogi bili u pokretu otpora, no niti to ih nije spasilo. Nacionalno pitanje niti u novoj Jugoslaviji nije bilo riješeno. Da je tome tako pokazale su godine nakon što se država 1990. godine drugi puta raspala. Pokazalo se da je tzv. bratstvo i jedinstvo bio paravan za nešto sasvim drugo od onoga što se tim pojmom pokušavalo poručiti.

Julije Skenderović

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay