Intervju Intervju

Pomirenja nema bez povjerenja

Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) je regionalna mreža nevladinih organizacija koja ima programe u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Jedan od njihov projekata je pokretanje portala ratusrbiji.rs. Platforma je to koja na jednom mjestu daje sve relevantne informacije o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriju Srbije. Sajt ratusrbiji.rs zamišljen je kao koristan online alat koji na jednostavan i pregledan način pruža sve važne činjenice o zločinima koji su vršeni nad etničkim i vjerskim manjinama u Srbiji krajem dvadesetog stoljeća. Također, to je podsjetnik i opomena aktualnim i budućim političkim vlastima u Srbiji da bez priznanja žrtava, procesuiranja zločinaca i odricanja od politike zločina nema perspektive za Srbiju kao građanskog društva koje vrednuje mir kao najvišu vrijednost, poručili su iz Inicijative.

Na portalu ratusrbiji.rs objavljeni su tekstovi o tajnim masovnim grobnicama, logorima, prisilnim mobilizacijama, paravojnim jedinicama, protjerivanju manjina, pobuni na jugu Srbije i antiratnom pokretu u Srbiji. To su sudski utvrđene činjenice, podaci organizacija koje su dokumentirale ljudske gubitke u Srbiji, medijski članci kao i službeni podaci domaćih i međunarodnih institucija. Dio sajta je i interaktivna mapa Srbije sačinjena od 91 mjesta zločina, progona, zatočenja, nestanaka, lokacija tajnih masovnih grobnica, kampova paravojnih jedinica, ali i mjesta otpora ratu i nasilju u Srbiji.

Kako je objavljeno na portalu ratusrbiji.rs logor u mjestu Begejci (današnji Torak) bio je organiziran za za Hrvate iz Osijeka, Vukovara, Vinkovaca i okolnih mjesta. U Begejcima su od početka listopada 1991. do njegovog zatvaranja prosinca 1991. godine bili zatočeni pripadnici hrvatskih vojnih snaga, ali i manji broj rezervista iz Srbije koji su odbili sudjelovati u ratu. Logor u Stajićevu je bio aktivan od 18. studenoga do 22. prosinca 1991. godine, nakon čega su logoraši prebačeni u Srijemsku Mitrovicu. U Stajićevu su bili zatočeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga, ali i civili i nekoliko liječnika. Od 18. studenoga 1991. do 14. kolovoza 1992. godine logor za zatočene Hrvate bio je i u dijelu KPZ Srijemska Mitrovica. Od kraja 1991. do početka 1992.godine postojali su i logori u Nišu i Beogradu.

Izradu portala ratusrbiji.rs pomoglo je Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke. Zašto je važno i danas govoriti o sukobima s kraja prošlog stoljeća, zašto su generacije rođene poslije rata i raspada nekadašnje države često sudionici ispada motiviranih nacionalnom mržnjom, znači li podsjećanje na ratne zločine poslije 20 ili 30 godina u današnjem trenutku njihovu politizaciju? O tome smo razgovarali s programskim direktorom Inicijative mladih za ljudska prava Ivanom Đurićem.

Inicijativa mladih za ljudska prava porkenula je platformu ratusrbiji.rs. Na toj platformi objavljeni su podaci o ratnim zločinima i kršenju ljudskih prava u razdoblju od 1991. do 2001. godine. Sada je 2020. godina. Zašto je i poslije 20 ili 30 godina važno i dalje govoriti o zločinima, logorima, kršenju ljudskih prava?

Ovom temom treba se baviti sve dok opće poznate činjenice iz tog razdoblja ne budu prihvaćene. Na izborima u nedjelju glasat će generacija rođena poslije raspada nekadašnje države i ratova koji su vođeni. Dakle, oni ne samo da se ne sjećaju tih događaja već su i rođeni poslije njih. Jeste se sve to dešavalo prije 20 ili 30 godina, ali ti događaji i dalje određuju našu stvarnost, stvarnost pripadnika nacionalnih manjina, određuju regionalne odnose i uopće politički kurs država u ovoj regiji. Zato mislimo da je važno da se tim duboko zakopanim istinama, duboko zakopanim činjenicama, koje nitko ne negira, govori i 2020. godine.

Kažete zakopane istine o kojima treba govoriti. Je li to suočavanje s istinom preduvjet da se normaliziraju odnosi u regiji?

Pomirenje između država, društava, pojedinaca moguće je ukoliko jedni druge prestanemo lagati. Ukoliko Srbija prešućuje da je sudjelovala u ratu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ukoliko prešućuje zločine na Kosovu, onda nema povjerenja između država, društava, pojedinaca. Uspostavljanje povjerenja ključno je za pomirenje. Čak i oni koji ni na koji način nisu sudjelovali u tim događajima, poslijeratne generacije, trebaju sudjelovati u izgradnji tog povjerenja. Imamo priliku i šansu raditi na tome tako što ćemo govoriti istinu, što ćemo reći da zločini nisu počinjeni u naše ime, ali da nam to ne daje za pravo da ih ignoriramo, da o njima šutimo. Počinitelji zločina su i dalje živi i ekstremni nacionalozam ne samo da negira te zločine već ih i opravdava kako je to bilo za dobro nacije. Ne, mi ne mislimo da je to bilo za dobro nacije i želimo poslati poruku našim susjedima da Srbija nije onakva kakvom je pokušava prikazati taj ekstremini nacionalizam. Ima nas koji razmišljamo drugačije i koji smo uporni u tome da napravimo taj iskorak kako bismo došli do povjerenja koje bi bilo korak do istinskog pomirenja u regiji.

Spomenuli ste generaciju koja u vrijeme dešavanja o kojima govorimo nije bila niti rođena. Međutim, često viđamo da i ti mladi ljudi postaju dio ispada motiviranih nacionalnom mržnjom. Imate li objašnjenje zašto je to tako?

Iz nekog svog iskustva u radu s mladima mogao bih to objasniti time što je nacionalistički narativ toliko jak, toliko utemeljen u javnosti, u obrazovnom sustavu, pa u krajnjoj liniji i u obiteljskim životima. Čuti nešto drugo i drugačije je strašno teško i ovisi od volje pojedinca. Ukoliko nema te volje, onda ćete samo preuzeti taj nacionalistički šablon po kome je savaki automobili sa srbijanskim registarskim oznakama na hrvatskom primorju razlupan svakog ljeta, ili kako u Sarajevu više ne živi niti jedan Srbin, ili kako je Kosovo sveta srpska zemlja. S duge strane, i ako želite istražiti, to nije jednostavno jer malo je političara i javnih ličnosti koji o tome govore u javnom prostoru. Knjige koje pišu o zločinima, masovnim grobnicama... tiskaju se u malim tiražima i često su nedostupne. Ova naša internetska stranica upravo zato jest pokušaj da se prikupe podaci iz raznih izvora i budu objavljeni na jednom mjestu.

Srbija nije sudjelovala u ratu i rat se u Srbiji nije dešavao, u to su nas uvjeravali desetljećima. Prilika je ovo podsjetiti se na činjenice koje potvrđuju da je Srbija itekako bila u ratu. Kakav je epilog rata u kome Srbija nije sudjelovala?

Najvažniji podatak je da se i dalje 10.000 ljudi vodi kao nestalo, da su u Srbiji masovne grobnice albanskih civila pronađene na četiri lokacije koje su neposredno pored policijskih poligona, da se još oko 1.000 Albanaca vodi kao nestalo, što izaziva opravdanu sumnju da postoji još neka slična lokacija. Zato je prioritet da se utvrdi sudbina nestalih osoba. Osim brojki, važna je mapa lokacija koje su na bilo koji način bile povezane s ratnim dešavanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Takvim lokacija imamo u svim dijelovima Srbije i nitko za to nije snosio ni političku ni sudsku odgovornost. Mapirali smo oko 90 lokacija i to bi trebalo značiti da je sve što se dešavalo teško negirati, ali vidimo da je i to moguće.

Zašto se Srbija nikada nije suočila sa svojom prošlošću? Je li imala šansu, je li postojala vlast koja je bila spremna ili se može reći bila i hrabra za tako nešto?

Bilo je tih iskoraka. Prije svega, to je uhićenje Slobodana Miloševića, zatim objava snimke strijeljanja u Trnovu što je prethodilo iskopavanju masovnih grobnica u Batajnici, Perućcu, Petrovom Selu. Prošlost je nekako isplivavala na površinu 2001. i 2002. godine. U narednih deset godina samo se pričalo o uhićenju haških bjegunaca. U međuvremenu su se osuđeni za zločine pred sudom u Den Haagu vratili nakon odsluženih kazni i postali su dio političkog života. Važni su bili pokušaji predsjednika Borisa Tadića i Ive Josipovića. Važne rečenice i važne isprike su izgovorene, ali kontunuiteta nije bilo ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Vučićev odlazak u Srebrenicu mogao je promijeniti mnogo toga, ali je nažalost sav fokus bio na prosvjedu protiv njegovog dolaska. Tih prilika nema bezgranično i možda ćemo doći u situaciju da će pomirenje biti nemoguće. Vlada Srbije uputila je u Srebrencu financijsku pomoć i zbog toga su u Srebrenici uoči ovih izbora u Srbiju postavljeni bilbordi s natpisom »Zahvalna Srebrenica«. To je strašan korak ka novom nacionalnom razdvajanju, ka antagonizaciji Bošnjaka.

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić je pokretanje sajta ratusrbiji.rs ocijenio kao »politizaciju teme ratnih zločina«. Iznenađni ste ili ste takve reakcije očekivali?

Ono što je u tom smislu za nas važno je to da nitko nije reagirao na sadržaj, nitko nije osporio činjenice koje smo objavili. Ne možemo mi politizirati ratne zločine. Ratni zločini su bili instrument i posljedica jedne politike, politike njegove partije. Zločinci su nam postali heroji, a žrtve lažovi. U tom ignoriranju prošlosti otišli smo toliko daleko kada je haški tribunal osudio Šešelja za zločine protiv čovječnosti na teritoriju Srbije, a to ovdje nije izazvalo nikakvo komešanje, a kamoli neku ozbiljnu reakciju države. I evo Šešelj je kandidat i na ovim izborima. To je sramota i poraz vlasti, oporbe, nevladinog sektora, mirovnih aktivista, medija.

Osim platforme ratusrbiji.rs, ima li planova da se kroz javne tribine ili na neke druge načine, jer mediji su očito za ovu temu zatvoreni, ova tema aktualizira u srbijanskoj javnosti?

Mi smo pripemajući ovaj sajt obišli nekoliko ključnih mjesta koja smo pokazali mladim aktivistima, razgovarali smo s lokalnim stanovništvom. Naši planovi za dalje su prikupljanje svjedočanstava žrtava. Onih koji su bili zatočeni, koji su izgubili nekoga u svojoj obitelji. Želimo da u prvi plan budu stavljene njihove piče. Želimo zatim da se postave spomenici nesrpskim žrtvama. Ne možemo mi postavljati spomenike, ali ćemo uz pomoć umjetnika na neki način obilježiti ta mjesta stradanja u Srbiji. Želimo također da se u Srbiji priča o antiratnom pokretu iz 90-tih godina, koji je tada bio jedini most u ovoj regiji. To je ključna priča i time se i danas trebamo voditi. Logori za Hrvate tijekom 90-tih godina postojali su u nekoliko mjesta, prije svega Vojvodine. Godinama su trajali napori bivših logoraša da se postavi spomen-ploča u Stajićevu. Bez uspjeha, a nije dozvoljen ni organiziran posjet bivših logoraša. Kolovoza 2018. godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, govoreći o realiziranim točkama Subotičke deklaracije (koju je potpisao s tadašnjom predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović), rekao je da je dogovoreno započinjanje razgovora u vezi s obilježavanjem mjesta stradanja Hrvata u Srbiji tijekim devedesetih godina prošlog stoljeća, te da se čeka na njihov prijedlog kako bi se to moglo uraditi.

Međutim, kako ste objavili, do travnja 2020. godine nije bilo informacija je li do dogovora i došlo.

Srbija ne negira postojanje tog logora. Sve je jasno i dokumentirano, ali to ignoriranje – »ja neću, jer kakva je ploča u Jasenovcu«, »ja neću, jer što ste vi nama radili«, odraz je tinjajućeg neprijateljstva. Rekao bih da država ne da odbija već ignorira. Zato mi imamo priliku obilježiti i to i druga mjesta i na taj način poslati poruku isprike. Mislim da će takva poruka, iako ne stiže od vlasti, biti signal da i s druge strane prevlada stav »može bolje, drugačije«.

Sagledavajući trenutačnu političku i društvenu situaciju u ovoj regiji kakve su Vam procjene koliko izbornih ciklusa treba proći da bi se desilo suočavanje s onim što se dešavalo od 1991. do 2001. godine? I ne samo to, već i da osuđeni za ratne zločine ne budu dio vlasti, u medijima i na drugi način zastupljeni u javnom prostoru?

Mislim da je to moguće uraditi u jednom izbornom ciklusu, ali je potrebno da sve vlade sjednu zajedno. Nije za to potrebno da s vlasti odu Vučić, Thaçi ili HDZ. Ne. Trebaju samo shvatiti da zamrznuti sukobi u regiji i ova vrsta tenzije ne mogu zauvijek biti obuzdani utrkom u naoružanju, mjestimičnim incidentima ili prijetnjama. Zajednička politika mira znači da konačno ustanovimo granice u regiji, da nemamo više teritorijalnih pretenzija, prije svega prema Bosni i Kosovu, da se Crna Gora pusti da sama rješava svoje unutarnje odnose, da se radi na pitanju nestalih. Rekao bih da smo sada u stanju kome. Neki puls postoji, ali to je klinička smrt. Teško je, jer sve ovisi od politike, ali s druge strane to je i šansa, šansa da se odustane od pogrešnih politika, jer sve ovo o čemu govorimo mora postati dio političke i demokratske kulture. Incident navijača Dinama bio je objavljen u svim našim novinama, a kada su oni uhićeni, to je objavljeno u jednim novinama. Ali je zato fotografija s odvratnim transparentom bila svuda. A kako će mediji izvještavati, opet ovisi od politike. A mir nije vječan. Trajan je onoliko koliko radimo na tome da ga izgradimo.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević


 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika