Tema Tema

Gradonačelnik naručuje, grad plaća

Odlukom Skupštine grada od 28. svibnja ove godine subotički centar će u razmjerno kratkom razdoblju biti bogatiji za tri nova spomenika. Kako je veći dio javnosti vjerojatno već upoznat, spomenike će dobiti kralj Petar I. Karađorđević, bivši gradonačelnik Subotice Károly Bíró i pokretač Bunjevačkih i šokačkih novina biskup Ivan Antunović. Na taj način, bar na prvi pogled, aktualna vlast uspjela je podmiriti »kulturne potrebe« tri brojčano dominantne nacionalne zajednice koje žive u ovom gradu: Mađara Srba, i Hrvata (kojima su se, bar u slučaju Antunovića, prišlepali i predstavnici Bunjevaca).

Anakrono obilježavanje teritorija

Iza tih konsenzusom donijetih odluka, međutim, stoji čitav niz razlika koje na najbolji način oslikavaju pravo stanje stvari kada je riječ o političkoj moći, volji i odnosima u gradu, a o čemu na samoj sjednici – samo da bi se podmirili vlastiti interesi – nije bilo riječi. Prva od njih tiče se spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću – kojem su Subotičke novine i dobar dio ostalih lokalnih medija posvetili najviše pozornosti – odnosno njegovom položaju ispred zgrade sadašnjeg Narodnog i Dječjeg kazališta, nekadašnjeg kina Jadran i bivšeg Sokolskog doma. O tome mr. Antun Rudinski, arhitekt koji je potpisao ili sudjelovao u postavljanju dvadesetak bista i spomenika u gradu, za Hrvatsku riječ kaže kako to ni u kom slučaju nije prikladno mjesto, jer će se, kako veli, spomenik nalaziti na kraju pješačke zone koju presijeca Ulica Đure Đakovića:

»Zgradu Sokolskog doma, koja je izgrađena između dva svjetska rata, projektirao je arhitekt Kosta Petrović koji i sam zaslužuje podizanje biste. Ta zgrada projektirana je tako da zatvori vizuru od istočnog dijela Korzoa prema Gradskoj kući, a postavljanje bilo kakvog spomen-obilježja ispred te zgrade je potpuno suvišno i iracionalno. Drugim riječima, budući spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću je potpuni urbanističko-arhitektonski promašaj, jer je riječ o parkovskom prostoru vrlo osmišljenog 'predtrga' koji je potreban ovom gradu. Osim toga, budući spomenik ni u kom slučaju neće olakšavati promet koji se odvija ispred zgrade bivšeg Jadrana, bilo da je riječ o pješačkom prometu ili potrebama za predstave Narodnog i Dječjeg kazališta.«

Slično mišljenje ima i etnolog dr. Árpád Papp, autor publikacije Pod tornjem u kojoj značajno mjesto zauzimaju i spomenici u Subotici od XIX. stoljeća do današnjih dana. On kaže kako je i posljednja odluka o podizanju tri spomenika »čisto politička«, koja ne vodi ničemu jer je riječ o osjetljivom balansu »međusobnog držanja za rukav kako se netko ne bi otrgao od javnosti i stvarnosti«, odnosno odluka koja koči razvoj grada i skreće pozornost s tog pitanja. Kada je riječ o izgledu budućeg spomenika Kralju Petru I. Karađorđeviću, Papp kaže:

»Onako kako je predstavljen u javnosti, taj spomenik djeluje grandiozno. To nije ništa novo, jer su takvi spomenici postojali i u rimsko doba i u srednjem vijeku, ali i u modernim vremenima. Neovisno o tome je li spomenik podignut bogu, imperatoru, kralju ili predsjedniku riječ je o najobičnijoj političkoj idolatriji, a onaj koji želi dominirati to radi ili na stvarni ili na simbolični način. To je univerzalna ljudska potreba da onaj koji vlada želi ostaviti traga za sobom kroz osvajanje prostora, a to je i u ovom slučaju riječ.«

Papp kaže kako je za prostore Srednje Europe posljednjih desetljeća karakteristično »osvajanje prostora«, odnosno podizanje spomenika uglavnom »povijesnim osobama« poput državnika, vojskovođa, ratnika i sličnih likova, što, kako veli, danas, u XXI. stoljeću djeluje anakrono:

»Ako mi u ovim vremenima podižemo spomenike skoro isključivo ličnostima iz povijesti, i to onih iz XIX. ili s početka XX. stoljeća, mi na taj način dajemo i glas kojim želimo zapečatiti to vrijeme i prostor koji zauzimamo. Ujedno, na taj način mi isključujemo sva druga područja života kao što su znanost, obrazovanje, umjetnost i slično, a koja za određenu sredinu mogu biti i značajnija. U konkretnom slučaju riječ je o nadmetanju tri nacije u gradu, a koje nije ništa drugo nego lakmus-papir za prikrivanje mnogo bitnijih stvari u gradu kao što su pitanje riješenosti komunalne infrastrukture ili svih ostalih područja koja su bitna za život grada.«

Isto misli i Rudinski, riječima da je pitanje nedovoljno riješene kanalizacijske mreže, odnosno odvoda vode, ključno za život grada. Kada je, pak, riječ o povijesnoj navezanosti kralja Petra I. Karađorđevića za Suboticu mr. Ante Rudinski kaže kako je to i više nego upitno i diskutabilno:

»Za njega je Subotica bila druga država, Austro-Ugarska, a nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena je nakon Trianona, o čemu on nije odlučivao. Kralj Petar I. Karađorđević u Subotici nije bio niti kao turist i zaista je nejasno od kakvog je on to velikog značaja za ovaj grad, posebno kada se u obzir uzme mjesto na kom će mu biti podignut spomenik i njegova veličina. Za razliku od njega, i Antunović i Bíró živjeli su u Subotici i svaki na svoj način dali svoj doprinos životu i razvoju grada. Prvi u području buđenja nacionalne svijesti, i to na način da je pokušavao provoditi neke odredbe i odluke ugarskih vlasti koje su se odnosile na prava nacionalnih manjina, a drugi je nesporno zaslužan gradonačelnik Subotice, koji je naslijedio Lazara Mamužića i za čije je vrijeme izgrađena Gradska kuća.«

Bez struke i javne rasprave

Druga zanimljivost uz budući spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću vezana je, naravno, za novac. Dok su, recimo Fondacija Bíró Károly, te Katoličko društvo Ivan Antunović (uz Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatsko nacionalno vijeće), kao predlagači, dužni o vlastitom trošku pribaviti sredstva za podizanje istoimenih spomenika, dotle je gradonačelnik Bogdan Laban, kao predlagač za podizanje spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću, lišen takvih briga, jer su sredstva za realizaciju ove odluke osigurana iz proračuna Grada za ovu godinu. Usporedbe radi, kako tvrdi vijećnik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u Skupštini grada i predsjednik te stranke Tomislav Žigmanov, za podizanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću do sada je osigurano oko 30.000 eura, a do konačnog postavljanja spomenika (15. listopada ove godine) na prostoru pored katedrale svete Terezije Avilske nedostaje još oko 3.000, dok će spomenik kralju Petru građane preko proračuna stajati trostruko više (oko 150.000 eura)!

»Smatramo da je problematično to što se neki spomenici podižu iz vlastitih sredstava, a neke podiže Grad iz proračuna, jer tu ne postoji jednakost. U tom smislu, poruka koju lokalna samouprava šalje nije dobra, posebno ukoliko se u obzir uzme broj i javna vidljivost spomenika ovdašnjim Hrvatima koji su dali veliki doprinos razvoju grada kroz njegovu povijest, poput prethodnika Károlya Bíróa, također gradonačelnika, Lazara Mamužića, koji je na koncu XIX. i početkom XX. stoljeća pokrenuo sve bitne elemente za modernizaciju Subotice«, kaže Žigmanov.

Budući da je podizanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću godinama čekalo zeleno svjetlo od nadležnih republičkih i lokalnih tijela, a da je gradonačelnik sa svojim prijedlogom prošao glatko i bez potrebe ikakvog ulaganja, Žigmanov upitnom smatra i samu proceduru od inicijative, preko odobrenja do realizacije podizanja spomenika:

»Bili smo zatečeni time da, paralelno s nama, idu još dvije inicijative za podizanje spomenika, što je posljedica toga da još uvijek nema javne rasprave, koja bi trebala prethoditi ovakvim stvarima. Primjera radi, mi smo godinama čekali na odobrenje za podizanje spomenika biskupu Ivanu Antunoviću i za to vrijeme smo utrošili oko 20.000 eura za izradu elaborata, stvaranje idejnog rješenja, plaćanje autorskog honorara i odljev. Mislimo da bi pri donošenju tako važnih odluka trebalo uključiti i struku, jer se spomenici, kada su postavljeni, vidimo to iz iskustva, uklanjaju samo promjenom režima. U tom smislu, bojim se da na prečac donešena odluka o podizanju spomenika, svakoj zajednici po jedan, nije rješenje.«

Na koncu, imajući u vidu ono što su sugovornici rekli, činjenice koje stoje vezane uz imena osoba kojima će spomenici biti podignuti, ali i one vezane za skupštinsku odluku, kao i ono što je već ranije pisano na ovu temu (recimo Viktor Ivančić), te nedavne (u međuvremenu zabranjene) propagandne aktivnosti samog predsjednika Srpske napredne stranke i države Aleksandra Vučića (spot s djetetom), a u cilju prijeko potrebne uštede gradskog proračuna kao savjet lokalnoj samoupravi, i gradonačelniku posebno, možda nije loše razmisliti o tome da spomenici koji budu financirani novcem građana budu podignuti od lego kocaka. Em su neusporedivo jeftiniji, em su ekonomičniji prilikom demontaže u slučaju odluke neke buduće vlasti da prostor ispred zgrade Dječjeg kazališta zaklanja grandiozni spomenik... Recimo, Paji Patku. Naravno, nakon javne rasprave u vrtićima i konsenzusa vijećnika u Skupštini grada. Do tada, pitanje gradonačelniku za razmišljanje: ako su sredstva za podizanje spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću osigurana iz proračuna ove godine, zašto nema novca i za pakete pomoći za preko tisuću subotičkih umirovljenika koje je lokalna samouprava obećala?

Zlatko Romić

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika