Kolumne Kolumne

Navika sluganjstva i neprofesionalnosti

Novosadski Dnevnik svojedobno je imao sjajno osmišljenu reklamu: košarica za tržnicu i u njoj kruh, mlijeko i Dnevnik. Jednostavno i jasno, što bi i trebao biti cilj svake reklame. Subotičkim novinama, to je opće poznato svakom sugrađaninu, čak ni to nije trebalo. »Plećkuša« ili »Bunjevački Times«, kako Subotičani najčešće još nazivaju Subotičke novine, sa svojom 127 godina dugom poviješću stekle su status i viši od osnovne životne potrebe (kruha i mlijeka), jer su već odavno postale – navika. Navikli sugrađani na njih, pa ih – osim ako nije riječ o namjenskoj kupovini zbog plaćenog oglasa u umrlicama – uzimaju na kiosku, a da ni sami ne znaju zašto. Istina, ta navika, mjerena u okvirima naklade, imala je tijekom stoljeća i par desetljeća svoje velike krivulje koje su ovisile o dva glavna faktora: kvalitete lista (uređivačke politike) i (nešto manje) ekonomskog statusa (platežne moći). Ali, kako je naklada novina, baš kao i visina nečije plaće, najčešće stvar poslovne tajne, o sadašnjem broju tiskanih i prodanih primjeraka Subotičkih novina nećemo.

Ali, čak i oni koji su iz tko zna kojih razloga u međuvremenu izgubili naviku kupovine Subotičkih novina mogli su ovih dana na kioscima vidjeti bombastičan naslov koji – kao što bi to, uostalom, svaki naslov trebao imati za cilj – privlači pozornost na prvi pogled. »Kralj kog je Subotica volela«, stoji krupnim slovima ispod logoa Subotičkih novina, a nejasna kontura pored njega upućuje na to da je o Njemu riječ. O Kome? Pa o Petru I. Karađorđeviću, kako lijepo sitnijim slovima piše u nadnaslovu da će dobiti spomenik u centru grada, a u podnaslovu, baš tamo gdje se novine većeg formata obično savijaju, stoji da je odluku o tome donijela Skupština grada na prijedlog gradonačelnika Bogdana Labana i uz blagoslov Ministarstva kulture i Zavoda za spomenike.

»Iza tako ozbiljnog naslova zacijelo stoji i ozbiljan tekst«, pomislit će ozbiljni, a opet radoznali sugrađanin koji se upravo iz tih razloga, makar na jedan broj, odlučio vratiti staroj navici kupovine Subotičkih novina.

Na drugoj strani, međutim, iznenađenje i ozbiljan profesionalni feler, već dugo vremena i inače svojstven novinarima u ovom tjedniku, jer tek na početku treće četvrtine teksta čitatelj saznaje da odluka o podizanju spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću nije – poput one o podizanju spomenika ugarskom kralju Mátyásu Korvinu na inicijativu građanina Lajosa Csákánya – bila jedina tema izvanredno sazvane sjednice Skupštine grada! Nije čak odluka o podizanju spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću bila ni jedina takve vrste na redovnoj sjednici Skupštine grada, jer će, osim njega, jedva i to naziremo u tekstu, grad dobiti i spomenike Károlya Bíróa i Ivana Antunovića. Tko su pa sad Bíró i Antunović i tko ih je uopće i zašto predložio urednik Vlado Tomić i njegova zamjenica Nada H. Karanović, koja tekst potpisuje, ostavili su znatiželjnima da se, poput dr. Branimira Nestorovića za sva okultna i trivijalna pitanja, obrazuju preko Googlea.

Poput tamo nekih Bíróa i Antunovića, čitatelj od treće četvrtine teksta pa do njegovog kraja vidi i taksativno prepisane nebitne točke dnevnog reda, poput one o godišnjem izvješću o radu Službe za gradsku proračunsku inspekciju, instaliranju štedljivog i suvremenog sustava javne rasvjete u prigradskim naseljima, programu mjera za provedbu poljoprivredne politike Grada za ovu godinu ili pak o misterioznoj ostavci Simona Osztrogonca (to je onaj što je prijavio sječu topola na Paliću i kome je zapaljen dio imanja, a kog su se odrekli i njegov nadređeni, gradonačelnik Bogdan Laban i stranački šef István Pásztor) i postavljanju Aleksandra Vitkovića na mjesto predsjednika Komisije za korištenje poljoprivrednog zemljišta. Nijedna od ovih točaka (a bilo ih je još), osim što je u tekstu spomenuta, nije dobila ni slova više!

Zašto je onda kralj Petar I. Karađorđević dobio toliko prostora, zašto se kao dokaz tvrdnji da su ga Subotičani (hmmm, masovno?) voljeli navode citati velikog bačkog župana Paje Dobroslovačkog, gradskog pravobranitelja Dragutina Stipića, odvjetnika Ödöna Nagya ili pak predsjednika Židovske zajednice Adolfa Klajna, o čemu novinarka iscrpno piše? Zašto je, konačno, spomenik kralju bitniji od Bíróa (za čije je vrijeme gradonačelnikovanja izgrađena Gradska kuća) i Antunovića (pokretača Bunjevačkih i šokačkih novina) i svih ostalih točaka s 28. sjednice Skupštine grada do mjere da ne mogu dobiti ni pristojnije objašnjenje u izvještaju?

Onako iz prve, na pamet padaju dvije stvari: sluganjstvo i navika. Iz sluganjstva prema autoritetu gradonačelnika kao podnositelja zahtjeva za podizanje spomenika nastao je ovaj propagandni tekst, koji ga je ujedno upravo zbog te svoje naravi lišio temeljnih vrijednosti novinarstva – profesionalnosti, ne samo kada je riječ o odnosu ove teme prema svim ostalim sa sjednice nego i potencijalnog analitičko-kritičkog stava. Umjesto, recimo – ako je već ova tema izabrana za noseću – izjave stručnih ljudi o budućem položaju spomenika (faktičkom zatvaranju jednog kraja Korzoa, ne samo vizualnom nego i fizičkom), čitatelju se u tekstu nudi prigodničarska instant-povijest vezana za život kralja Petra I. Kada je, pak, riječ o navici... Ah, pa navikli smo. Navikli smo, recimo, da novinari ove redakcije prave »ekskluzivne« priče o »srpskom Jamesu Bondu« na šlajfnu-šlajfnu i pol! Ili pak da interveniraju na in memoriamu bivšoj urednici Subotičkih novina Dragici Pavlović, prepravljajući ga, skraćujući i lažno ga potpisujući.

Z. R.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay