Intervju

Degradacija naslijeđa brža je od njegovog očuvanja

Vladimir Stojanović je rođen u Odžacima. Ima sonćanske korijene. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, gdje je završio studij geografije, zaposlio se kao vježbenik 1998. godine. Doktorirao je 2004. na temu »Primjena koncepta održivog razvitka u specijalnim rezervatima prirode Vojvodine«. U zvanje redovitog profesora izabran je 2014. godine. U profesionalnom radu je posvećen temama zaštite okoliša, zaštite prirode, održivog turizma i ekonomske geografije. Jedan je od osnivača Katedre za geoekologiju. Sudjeluje u radu Centra za okoliš i održivi razvitak i Nacionalnog vijeća za razvoj turizma Republike Srbije. Bio je član istraživačkog tima u postupku nominacije Bačkog Podunavlja za UNESCO rezervat biosfere.

Odžaci su relativno mlado naselje, ali tijekom cijelog XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća razvijalo se iznimnom brzinom. Koje su okolnosti tome pridonijele?

Uzroke prosperiteta treba tražiti u ekonomskom rastu koji je posljedica plodnog bačkog zemljišta, kvalitetne industrijske konoplje koja se ovdje uzgajala te, najzad, dobre organizacije lokalne zajednice u Odžacima. Svega 24 godine nakon kolonizacije njemačkog stanovništva, u Odžacima je svake jeseni od 1779. organiziran godišnji vašar kudjelje. Uzgoj je održan tijekom cijelog XIX. stoljeća, pa je nakon toga, u procesu industrijalizacije, kudjelja postala i industrijska sirovina. Onda je 1907. osnovana Tvornica konopaca i užarije, koja je podržavala gospodarski razvitak Odžaka kroz cijelo XX. stoljeće.

U ovoj varošici još uvijek su sačuvani elementi arhitekture obiteljskih kuća koji odaju ugodan dojam želje za ljepotom životnoga ozračja. Što je pridonosilo da se vlasnici odlučuju na ovakav način gradnje obiteljskih kuća? Kakva se građevina podrazumijeva pod onim što zovemo »švapskom kućom«?

To je još jedan od onih detalja koji Odžake izdvaja iz skupine ostalih seoskih naselja u okruženju. Svaka od tih kuća je istovremeno i priča o nekoj od slavnih obitelji Odžaka iz vremena prije Drugog svjetskog rata. To su bogataške obitelji koje su pratile trend vremena u kojem su živjele, pa se te kuće ne razlikuju od onih koje možemo i danas vidjeti u daleko većim i bogatijim gradovima nekadašnje Austro-Ugarske. Prije svega riječ je o vilama i kućama porodica Ertl, Leinweber, Rausch, Jánossy, Lukács i Bernhard. »Švapske kuće« su sastavni dio našeg životnog prostora, bez obzira na to u kom dijelu Vojvodine živimo. Najčešće pod tim imenom podrazumijevamo stambeni objekt koji je u stručnoj geografskoj literaturi poznat pod imenom »kuća uz put« ili »prijeka kuća«. Njezine prostorije se pružaju uličnom regulacijskom linijom duž cijelog placa, a zatim se u dubinu dvorišta nadovezuju i pomoćne prostorije. One su monumentalnih gabarita, često i lijepo oblikovanih pročelja, čije einfahrt kapije ih polove na simetrične ili nesimetrične dijelove. Najzad, one uz adaptaciju mogu biti udoban životni prostor i sto godina nakon izgradnje. Imaju sačuvanu patinu, što stanovnici u drugim dijelovima središnje Europe znaju cijeniti.

Odžaci danas još uvijek čuvaju graditeljsku baštinu koja, ipak, nestaje. Neke od tragičnih primjera prikazali ste u Vašoj knjizi. Osim ukazivanja na nepovratni gubitak, ima li mogućnosti da se bar reprezentativna graditeljska baština kulture podunavskih Nijemaca sačuva? Što je potrebno uraditi da bi se to dogodilo?

To je pitanje na koje i ja još uvijek tražim odgovor. Vjerujem da je u osnovi svega i informiranje lokalne zajednice i edukacija o neophodnosti očuvanja naslijeđa, kao i spremnost lokalne samouprave da razvija projekte koji bi na tome inzistirali. Nažalost, u Odžacima to nikada nije bila tema od značaja. Od kasnih šezdesetih godina XX. stoljeća do danas više je primjera degradacije naslijeđa nego njegovog očuvanja. Smatram da je potrebno objasniti stanovnicima koliko su te zgrade, kuće i industrijski objekti dio identiteta mjesta u kojem žive. Najzad, važno je makar i pokušati povezati sve to s razvojem turizma, za što se lokalna zajednica opredijelila kada je osnovala Turističku organizaciju općine Odžaci.

Odžaci su mala sredina, s nezanemarivim lokalnim »lobijem« koji čine osobe podrijetlom iz ove varošice, a koje su značajni društveni akteri, primjerice u Novom Sadu, Somboru... Ipak, to je sredina koja, iako industrijalizirana u sličnim okolnostima, po ekonomskim parametrima značajno gubi utrku s nedalekima Apatinom i Bačkom Palankom. Ima li mogućnosti da turizam predvodi »izvlačenje« Odžaka s ekonomske periferije, barem na regionalnoj razini?

Ne mislim da turizam može predvoditi ekonomski razvitak Odžaka, ali vjerujem da može biti potpora u tome. Najzad, priča o turističkom razvoju nije samo ekonomske prirode već ima svoju ulogu i u društvenoj ili ekološkoj sferi razvitka jedne zajednice. Razvoj turizma možemo iskoristiti da podupremo očuvanje kulturnog naslijeđa ili da bolje zaštitimo prirodu. Dok razmišljamo na takav način, turizam nam pomaže da budemo svjesniji svojeg okruženja i blagonakloni prema njegovim prirodnim i kulturnim resursima.

Crkva sv. Mihovila, kao i sakralna arhitektura uopće, privukla je u velikoj mjeri Vašu pozornost. Mnogi kojima Odžaci danas izgledaju kao tipična ruralna sredina pitaju se kako to da je u takvom naselju izgrađena ovako monumentalna crkva, čiji je toranj samo dva metra niži od tornjeva subotičke katedrale. Kada i kako je izgrađena ova crkva? Zbog čega je proglašena spomenikom kulture i čini li se dovoljno na njenoj zaštiti?

Crkva Svetog Mihovila iz 1821. je jedan od dva zaštićena spomenika kulture u Odžacima, skupa s kapelom Svetog Vendelina na katoličkom groblju. Ona je prava riznica kulturno-umjetničke baštine koja prelazi okvire lokalne sredine, baš kao što to primijete i oni koje spominjete u pitanju. Crkva je podignuta za svega tri godine, a brojni umjetnici su je urešavali još desetljećima nakon toga. Njeno zanimljivo zidno slikarstvo u stilu baroka izveli su Altenbuchner, Greiner i Szirmai. Umjetničke slike na glavnom i pobočnim oltarima potpisalo je više slikara poput Józsefa Peskia iz Pešte, Pollaka iz Beča, ali i lokalnog slikara Josefa Rauscha. Međutim, ono što je najveće iznenađenje i čemu je poklonjena najveća pozornost jesu vitraji. Nijedna studija ili monografija nije do sada ni pomenula da su to ostvarenja Gide Waltherra iz Budimpešte, po čemu je ova crkva zajedno s crkvom Srca Isusova u Futogu vjerojatno jedinstvena na području cijele Vojvodine. Odžaci su u trenutku izgradnje crkve bili selo s nešto više od 3.000 stanovnika, koje se, pretpostavimo, malo razlikovalo od onih u okolici. Vjerojatno da su mnoge kuće u mjestu tog vremena još uvijek bile od naboja i pokrivene trščanim krovovima. Bez obzira na to, upornošću zajednice izgrađena je velebna građevina koja i danas, dva stoljeća nakon gradnje, u Odžacima izaziva najveću pozornost. Najveći dio troškova izgradnje pao je na račun općine, a dio se odnosio i na tzv. Registar prikupljenih naturalija, putem kojega je stanovništvo darivalo poljoprivredne proizvode, a osobito kudjelju. Gotovo polovicu ukupne sume, koju su izdvajali građani, činio je novac od kudjelje i ona je poznata kao »crkvena kudjelja«. Tu opet dolazimo do samog početka i one sudbinske povezanosti Odžaka i kudjelje, čak i onda kada govorimo o jednom spomeniku kulture. Enterijer crkve je odlično očuvan, a zahvaljujući novcu iz zaostavštine jedne građanke Austrije, koja je rođena u Odžacima, vanjština crkve je detaljno obnovljena 2019. godine.

Hrvati su na četvrtom mjestu po brojnosti među narodima u Općini Odžaci, nakon Srba, Mađara i Slovaka. Najviše ih ima u Odžacima, a po nekoliko desetaka i u Bogojevu, Ratkovu i Srpskome Miletiću. Odakle su podrijetlom stanovnici Odžaka hrvatske nacionalnosti?

Za razliku od susjednih općina Apatin i Bač, ili grada Sombora, općina Odžaci nema, da tako uvjetno kažemo, autohtonu zajednicu hrvatskoga stanovništva. S obzirom na blizinu ovih općina, nije teško pretpostaviti da je veliki broj njih doseljen iz mjesta upravo tih općina. Neki su potomci doseljenika iz Sonte koja je svega 25 km udaljena od Odžaka. Najzad, Odžaci su tijekom cijelog XX. stoljeća, zahvaljujući industriji, privlačili stanovništvo s područja cijele bivše Jugoslavije, pa su se neki od Hrvata doselili ovamo.

Na predstavljanju knjige u Novom Sadu svima je bilo jasno da ste fascinirani Mostongom. Zašto? Koliko je ona nekada značila, a koliko danas znači lokalnim ljudima? Upoznajte nas ukratko i s ostalim prirodnim vrijednostima na području Odžaka.

Mostonga je rijeka koje više nema, kojoj smo oduzeli život tijekom izgradnje kanalske mreže Dunav –Tisa – Dunav, onda kada smo je pripojili tom sustavu. Ona je danas tipična slika preobražaja prirodnih krajolika na području Bačke. U prvom trenutku izgleda kao da nam nije ništa značila. Međutim, brojne udruge, sportski tereni i ulice u naseljima duž njezinog nekadašnjeg toka i danas nose ime Mostonge. Odžaci imaju ulicu koja se jednostavno zove – Mostonga. Od jedne preobražene prirodne pojave kao da smo stvorili fenomen protkan nostalgijom i emocijama. Mostonga je utkana u kolektivnu svijest i emociju prema zavičaju i to nije slučajno. Najzad, zahvaljujući kratkoročnom znanstvenom projektu koji trenutno realiziramo kolege i ja uz potporu Pokrajinskog tajništva za visoko obrazovanje i znanstveno-istraživačku djelatnost, u prilici smo istraživati Mostongu i u Povijesnom arhivu Sombora. Na desetke arhivskih dokumenta veoma slikovito opisuje koliko su ljudi bili povezani s Mostongom stoljećima, onda kada su ovdje močili kudjelju, podizali mostove, ribarili, bavili se stočarstvom na njezinim obalama, borili se s poplavama i planirali kako je povezati s Dunavom. Priroda Općine Odžaci je malo poznata i do sada nije bila predmet neke veće pozornosti. Teško je biti uočljiv na geografskoj mapi prirodnih vrijednosti kada ste smješteni između rezervata prirode Gornje Podunavlje i Karađorđevo, što su zaštićena područja prepoznatljiva na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ipak, neke vrijednosti su dobro poznate lokalnom stanovništvu. Jezero Štrand kao tipična »provala«, odnosno fluvijalno jezero nastalo izlijevanjem Dunava, najpoznatije je izletište i kupalište u općini. U Bogojevskom ritu je nakon povlačenja toka Dunava ka zapadu zaostalo malo vlažno stanište čiju hidrografiju oslikava nekoliko bara. U Kamarištu, gdje se do prije više od sto godina nalazilo više desetaka rukavaca, sada je šumska plantaža i lovište.

Primjer slatinskih livada, za koje ste naveli da ih lokalne vlasti smatraju idealnima za smetlišta jer nisu ekonomski produktivne, spada u lokalne apsurde koje ste ilustrirali. Koje su vrijednosti vojvođanskih slatina na lokalnom primjeru slatina uz srednji dio nekadašnjeg toka Mostonge?

Bit će prije da je to slika regionalnoga apsurda, jer je širom Vojvodine zastupljeno mišljenje o tome kako su ti dragocjeni krajolici na zaslanjenim zemljištima beskorisni, samo zato što ne podržavaju nečiju viziju o razvoju ratarstva. Krajolici na slatinama ne ostavljaju bez daha promatrača koji u subjektivnom estetskom kriteriju traži vrijednost nekog prostora. Njihova osobenost krije se upravo u tome što jedan naizgled jednostavan krajolik sadrži takvo bogatstvo biološke raznolikosti. Moram priznati da sam bio iznenađen podatkom kako je ovaj prostor, na kome će biti proglašeno zaštićeno područje Srednja Mostonga i koji zahvaća i teritorij Općine Odžaci, stanište za 54 nacionalno i međunarodno značajne i zaštićene vrste biljaka. Bogatstvo ovog krajolika sadržano je i u prisustvu čak 207 vrsta ptica. Najzad, kada svemu tome dodate i podatke o geomorfološkim, klimatološkim i hidrološkim procesima koji su stvarali odlike biotopa, onda znate da je ovo mjesto »učionica pod vedrim nebom« u kojoj bismo se trebali posvetiti ekološkoj edukaciji, kako učenika i studenata tako i zainteresiranih turista.

Prije tri godine UNESCO je proglasio Rezervat biosfere Bačko Podunavlje, u koji je ušao i podunavski dio Općine Odžaci. Kako učiniti ovdašnju prirodu da bude na ponos ljudima i da ljudi koristeći nju mogu zaraditi? Mnogi smatraju da je turizam opet tu slamka spasa, no ne čini se da se prema prirodi u Vojvodini odnosimo na način da nam ona može biti osnova za razvitak turizma.

Već u predgovoru knjige Odžaci – baština na dlanu piše da su rezervati biosfere važna područja, zatim i međunarodno priznati ekološki status, jer povezuju interese ljudi i zaštite prirode. To ne znači da proglašenjem rezervata biosfere koristi dolaze same od sebe. Sa statusom rezervata biosfere Bačko Podunavlje tek nam je pružena prilika da, istraživanjem ovog prostora, primjera dobre prakse u drugim rezervatima biosfere, primjenom održivih razvojnih strategija, učinimo ovaj prostor poligonom ekonomskoga razvitka, koji je ekološki i društveno održiv. Turizam je značajan u takvim vizijama, i to onaj koji zovemo ekoturizmom, a koji će u interpretacijama prirodnih pojava i procesa, uključujući tu zaštićena staništa i vrste, prezentirati esencijalne vrijednosti ovog prostora. Najzad, turistička ponuda treba se završiti u naseljima Rezervata biosfere Bačko Podunavlje, koja su riznice baštine, multikulturalnosti i tržište poljoprivrednih proizvoda koji se mogu plasirati turistima. Kako vidimo, očuvana priroda je osnova svega. Za prirodu Vojvodine se moramo boriti, i to integracijom aktivnosti koje inzistiraju na njezinom očuvanju, a koje su proistekle iz akademske javnosti, strukovnih organizacija i građanskih inicijativa.

Što turiste danas najviše privlači u Vojvodinu?

Trend porasta broja turista u Vojvodini nas uvjerava u ono što odavno tvrdimo na Departmanu za geografiju, turizam i hotelijerstvo. Vojvodina nije samo predisponirana za razvoj poljoprivrede već ima i svoju šansu u turizmu. Njezina priroda, a tu se podrazumijevaju i sva zaštićena područja, osnova je za razvoj ekoturizma i aktivan odmor koji sve više privlači pažnju. Dalje, tu je i kulturna baština, počevši od onih tradicijskih sadržaja u koje spadaju salaši, pa sve do, primjerice, industrijske baštine kojoj bismo se morali u budućem razdoblju više posvetiti, jer su nas primjeri u vidu korištenja Svilare iz Novog Sada podsjetili na kulturni značaj ovakvih objekata. Najzad, sukladno s prethodnim temama, ističem kako Sombor bilježi izniman turistički rast, a ovaj grad je, usudit ću se kazati, »glavni grad« Rezervata biosfere Bačko Podunavlje.

Znamo da su studije turizmologije u Novom Sadu u nedavnim godinama bile iznimno popularne. Imate li uvid u to gdje se zapošljavaju novosadski diplomirani turizmolozi?

Oni su uspješni na raznim pozicijama u turizmu Srbije, ali i izvan države. Mnogi su u turističkim organizacijama lokalnih samouprava širom Vojvodine i Srbije, gdje kreiraju turističku sliku tih destinacija. Mnogi su otišli van i sada su uspješni menadžeri u hotelima širom svijeta. Naravno, tu ima i onih koji nisu pronašli posao u struci i prekvalifikacijom su došli do nekog drugog radnog mjesta, kao što je to u teškim vremenima karakteristično i za neke druge obrazovne profile.

Razgovarao: Marko Tucakov