Kolumne

Sprint sa slomljenom nogom

Ukoliko vam netko ponudi da sa slomljenom nogom trčite sprint, a da pri tome vaš protivnik ima obje zdrave noge, da li biste prihvatili taj izazov? Oni skloni borbi, i kada se zna njezin ishod, trčali bi i sa slomljenom nogom. Oni drugi, pak, digli bi ruke od svega. Jer, čemu uopće neravnopravna utrka kada se prvi na cilju ionako zna? Ali nije ovo priča o nekom trkačkom natjecanju već o onom izbornom, jer upravo na to mi liči sve ovo oko izbora, pozicije, oporbe, bojkota ili nebojkota, kampanje i već viđenih likova na političkoj sceni. Mogu razumjeti i one koji su digli ruke od izbora, ali i one koji su usprkos već poznatom ishodu krenuli u bespoštednu borbu »prsa u prsa«.

Do izbora 21. lipnja ostalo je još manje od tri tjedna, a u vrijeme zaključenja ovog teksta Republička izborna komisija potvrdila je 12 izbornih lista. Hoće li ih biti još vidjet će se već danas, jer današnji dan kranji je rok za predaju ovjerenih potpisa birača koji trebaju stajati iza svake potvrđene stranačke ili koalicijske liste. Za ovu kampanju analitičari koji se bave analizom izbornih procesa kažu da je »dosadna i neinovativna«. »Od kada pratim izbore ovo je uvjerljivo najdosadnija kampanja, ali u skladu s izborima koji su potpuno izvjesni i nemamo nekih pretjeranih razloga da razmišljamo što će se to desiti 21. lipnja«, riječi su politologa Bojana Stojanovića. Može li se ovo nazvati najdosadnijom kapanjom moglo bi se možda i raspravljati, ali oko toga da je ono što će se desiti 21. lipnja već poznato dileme nema ni među običnim biračima ni među onima kojima je u opisu posla i interesiranja praćenje izbornih procesa. I jedni i drugi u svojim procjenama pogriješiti mogu tek za nekoliko postotaka.

Realno, vlasti prava izborna kampanja i nije potrebna. Što ćete bolju kampanju od pisama koje je sve s potpisom prvog čovjeka države i stranke (i svega ostalog) stiglo na 1,7 milijuna adresa umirovljenika. Uz patetičnu zahvalu za »borbu i žrtvu za izgradnju naše divne zemlje« nije propuštena prilika i za podsjećanje na pomoć od 4.000 dinara i dodatnih 100 eura što je »rezultat marljivog i uspješnog rada naše države, ali i kao znak pažnje prema vama koji ste toliko toga uradili za našu Srbiju«. I to sve sa znakom Srpske napredne stranke i njihovim predizbornim sloganom. Kako sada nekome tko u Vučića gleda kao u Boga objasniti da 4.000 dinara i 100 eura nije isplaćeno iz stranačke već državne kase u koju se novac ne sliva sam od sebe, već je kroz razne poreze, takse, kazne, akcize i tko zna još koje državne namete puni svaki građanin ove zemlje? Kako nekome tko u Vučića gleda kao u Boga objasniti da država i stranka nisu jedno te isto i da je ipak neprimjereno da im ovakvo pismo šalje predsjednik stranke? Pa makar to bila stranka koja naše živote kroji od najmanje mjesne zajednice do visoke državne politike.

I što je onda čudno što onaj dio oporbe koji se odlučio ukrstiti koplja s izvjesnim pobjednikom nema ni motivacije ni inventivnosti osmisliti kapanju koja bi, barem u ovo predizborno vrijeme, malo uzdrmala birače? Ili: što je dio oporbe odlučio sačekati neki novi izborni sprint koji će svi trčati s obje zdrave noge.

Z. V.