Širom Vojvodine

Vještina i ljubav prema konjima su u ovom poslu najvažniji

Još od davnina na sjeveru Bačke i ataru Subotice konj je, bio i ostao, plemenita životinja koja krasi svaku pristojniju domaćinsku kuću. Bilo kao nužna radna snaga u polju i teglećim poslovima, bilo kao ljubimac onih koji su ga mogli priuštiti i koristiti ga isključivo za jahanje i zaprežne šetnje. Ali i tada, baš kao i danas, konjima su se morale popravljati njihove potkove, pa su ih njihovi vlasnici najčešće vodili kod kovača. Danas klasičnih kovača više gotovo nema, a nema baš ni potkivača. Jedan od rijetkih, ali zasigurno jedan od najboljih i to ne samo na ovim našim prostorima nego i mnogo šire diljem Europe, naš je sugovornik Miroslav Zelić.

Tajne zanata

Priču o potkivanju konja u 21. stoljeću morali smo započeti neizbježnim pitanjima: kada je počeo učiti tajne potkivačkog zanata i tko ga je uveo u svijet potkova i kopita?

»Pokojni čika Nikola Saulić bio je potkivač konja na hipodromu u Subotici, a imao je i svoje konje, pa je dosta vremena provodio na gradskom trkalištu. Nažalost, zbog dijabetesa je gotovo ostao bez vida, pa sam ja još kao tinejdžer od 15 godina postao njegov pomoćnik. On je držao nogu konju, a ja sam udarao čavle u potkovu i tako se meni polagano zasviđalo biti uz ove plemenite životinje. Moj mentor, iako već gotovo slijep, strpljivo me je naučio sve tajne potkivačkog zanata, a znao je sve jer je u mirovinu otišao kao kovač. Tako sam ja, što bi se reklo, iz prve ruke imao priliku učiti i naučiti sve što je potrebno za kvalitetno potkivanje konja. S 18 godina sam prvi puta samostalno obavio kompletan potkivački posao i eto, već trideset godina prakticiram naučeno znanje i vještinu«, kaže Zelić.

Potkivanje konja

U želji da našim čitateljima približimo što znači i što sve podrazumijeva potkivanje konja, zamolili smo Miroslava za kratku poduku vještine bez koje niti jedan konj ne može normalno egzistirati.

»Konjsko kopito je jednako kao ljudski nokat, svakodnevno raste i poslije izvjesnog vremena se određeni nepotrebni dio mora odstraniti. Ali nije dovoljno samo odrezati taj tzv. višak, uz estetsko dotjerivanje, što je jako važno za kompletan doživljaj ovih prekrasnih životinja, nego se to kopito mora i potkovati. Važno je znati kako konj koji ima problem s kopitama ne može normalno hodati, trčati, raditi, uz naravno često i prisutnu bol, pa je zbog toga nužno redovito voditi računa o ovom izuzetno važnom dijelu konjske noge«, pojašnjava nam vrsni potkivač.

»Operacija« potkivanja konja

»Isprva se, radi sigurnosti, konj mora privezati i tada mu polagano prilazim i na najljepši mogući način pokušavam u što kraćem roku zadobiti njegovo povjerenje. Jer, nemojmo zaboraviti kako ja kao potpuni stranac jednoj životinji, koja me prvi puta vidi, moram podići nogu i još joj nešto raditi na njoj. To 'upoznavanje' i uspostavljanje kontakta traje nekih petnaestak minuta i potom krećem s radom. Čim primim njegovu nogu u ruke, nakon toliko godina iskustva, odmah mi je jasno u kakvom se stanju nalazi kopito i postoji li određena bol ili anomalija koju bi trebalo sanirati. Vrlo je važno biti precizan i utvrditi dubinu i količinu mase kopita koje će se rezati ili obrađivati. Konj je vrlo senzibilno biće i čim se načini određeni krivi potez, životinja reagira na sebi svojstven način: rzanjem, povlačenjem noge, a zna i ugristi. Ipak su to životinje od 500 i više kilograma, što u svakom slučaju nije za potcjenjivanje«, objašnjava sugovornik.

Na upit je li teže potkivati prednje ili zadnje noge, odgovara:

»U svakom slučaju je mnogo teže potkivati zadnje noge konja, jer na njih je osovljena cjelokupna muskulatura ovih snažnih životinja, a samim tim postoji i objektivna opasnost i neplanirane reakcije i snažnog udarca koji može biti jako opasan. Zbog težine obima posla koji iziskuje jedno potkivanje konja danas niti nema više toliko mnogo potkivača, jer ovo je jedan od poslova u kojima nikada neće moći sudjelovati i pomagati niti jedan stroj, nego majstor ovog zanata mora sve vrijeme držati tešku konjsku nogu i paralelno obavljati sve potrebne radnje. Nekada, baš kao u vrijeme kada sam i ja započinjao, prakticirao se rad u dvoje, ali razvojem suvremene tehnike alata kojim se obavlja cjelokupni postupak danas potkivač i drži nogu i radi sve na kopitu potpuno sam.«

Alat

Poput svojevrsnog liječnika za kopita Miroslav Zelić ima svoju torbu u kojoj nosi nužni alat za potkivanje i sređivanje kopita. Što je sve potrebno za ovaj toliko specifičan posao?

»Ponaprije to su specijalni noževi kojima se čisti unutrašnjost kopita, potom kliješta za obrezivanje, turpija za fine, estetske radove, čekić, kliješta za sječenje čavala, uz naravno još i nakovanj, te ostale prateće potrepštine«, kaže Zelić.

Pomaže li suvremena tehnologija u obavljanju potkivačkog posla?

»Svakako pomaže, jer nekada su potkove izrađivali sami majstori – kovači, no danas postoje specijalizirane tvornice za proizvodnju potkova. Osobno koristim potkove švedske, njemačke i finske proizvodnje koje se izrađuju od čelika i aluminija, a koja će konkretno biti stavljena određenom konju ovisi ponajprije o njezinoj namjeni. Jer nije svejedno kakve su potkove za konja preponaša, kasača i galopera ili pak samo za ulično hodanje kada životinja, primjerice, vuče fijaker. Broj vrsta potkova je zbilja golem, jer sam u svojoj dosadašnjoj karijeri potkovao tisuće i tisuće konja ali još uvijek nisam vidio sve koje postoje na tržištu. Ponavljam: sve ovisi o namjeni, ali i želji vlasnika konja.«

Konji

Upitali smo Miroslava i kakve vrste konja najviše potkiva?

»Vojvodina je kolijevka kasačkog sporta i na ovim našim prostorima su upravo konji kasači bili i najrasprostranjeniji. S obzirom na okolnosti i nedostatak novca, ovaj sport je izuzetno skup i zbog toga polagano kod nas odumire. Sve je manje ljudi koji si mogu priuštiti držanje konja, sve manje je utrka, hipodroma i sada je novi trend držanja tzv. paradnih konja – lipicanera i konja za vuču fijakera.«

Sugovornik objašnjava i koliko često je potrebno potkivati jednog konja kao i koliko u prosjeku traje potkivanje:

»Kasači se potkivaju u intervalu od četiri do šest tjedana. Naravno, to nije specificirano već ovisi baš kao kod ljudi, o samom prirodnom tijeku izrastanja i deformiranja. Pojedinim konjima brže rastu 'nokti', dok kod drugih to ide znatno sporije. Što se tiče samoga potkivanja, ja na licu mjesta dajem prijedlog vlasniku konja i onda se nastojimo usuglasiti u najboljoj varijanti. Trajanje ovisi od konja i njegovog kopita, ali bi se moglo reći od 45 minuta do sat i petnaest minuta, najviše do sat i pol ukoliko je nešto zbilja komplicirano. I tu su se u znatnoj mjeri pomaknule granice, jer su u stara vremena ljudi znali potkivati konja i po dva ili tri sata.«

Na koncu, sugovornik otkriva ima li svoga konja, s obzirom na to da mu je cijeli život neraskidivo vezan uz ovu prekrasnu životinju?

»Nemam. Ali kako moja kći jako voli konje sve je izglednije da ćemo u budućnosti morati nabaviti jednog. Inače, naša cijela obitelj jako voli konje i to je definitivno životinja broj jedan u našoj kući.«

D. P.

 

Antrfile

Kasački šampion

Osim potkivanja, Miroslav Zelić je svojevremeno i sam aktivno vozio kasačke utrke i mnogo puta ih završavao na pobjedničkom postolju.

Antrfile 2

Potkivač

Dobrog potkivača moraju krasiti mnoge osobine, poput točnosti i preciznosti, jer se greške kod konja skupo plaćaju. Također, potrebno je i dosta tjelesne snage, ali i mnogo više ljubavi prema konjima i poslu koji se obavlja.