Danas, nakon ratnih 90-ih, u Gibarcu, mjestu pored Šida (gdje je udio hrvatskog stanovništva smanjen s 91,4 posto na 7,8 posto), ostalo je svega 30-ak kućanstava obitelji hrvatske nacionalnosti. To su uglavnom oni koji su sami u kući, oni koji su u nacionalno mješovitim brakovima, te nekoliko obitelji hrvatske nacionalnosti koje su unatoč svemu što se dešavalo tijekom posljednjeg rata odlučili ostati u svom rodnom mjestu. Među njima je i obitelj Fišer, Alojzije i Marija. Iako se devedesetih godina zbog ratnih dešavanja odlučio sa sinom otisnuti u svijet kako bi osigurao svoju obitelj, Alojzije se poslije 14 godina vratio u rodni Gibarac, gdje danas živi sa suprugom. S nestrpljenjem sada čeka svog sina da se zajedno s obitelji vrati u svoj dom.

Odlazak i povratak

Alojzije je rođen u Gibarcu 1944. godine. Radio je kao mesar u Mesnoj industriji Srem u Šidu 29 godina. Kako kaže, imao je lijepa primanja od kojih je mogao uzdržavati svoju obitelj, ali ga je nepovoljna situacija 90-ih godina prisilila da se odluči otići kod svog brata u Austriju gdje je ostao sve do 2004. godine.

»Da se nije desio rat, nikada se ne bih odlučio na taj korak jer sam tada ovdje imao istu plaću kao i u Austriji. Međutim, nisam mogao mirno gledati sve što se počelo dešavati u selu, na prvom mjestu iseljavanje mnogobrojnih Gibarčana. Odlučio sam otići. Moj rođeni brat ima privatnu ličilačku tvrtku u Beču, pozvao me je kod njega da radim i ja sam pristao. Najprije smo otišli sin i ja, a poslije je došla i snaha. Moj sin je sa mnom radio tri godine, a nakon toga je otišao u tvrtku Volvo, gdje je ostao do 2000. godine. Potom je prešao raditi u drugu tvrtku, gdje je ostao do danas. U međuvremenu je dobio dijete i tamo su izgradili svoj život«, kaže Alojzije Fišer.

Kada su se stekli uvjeti za mirovinu, nakon 14 godina provedenih u Austriji, odlučio se vratiti u Gibarac gdje ga je čekala supruga Marija.

»Rođen sam ovdje i volim svoje rodno mjesto. Tu sam sazidao kuću za svoju obitelj koju danas sa suprugom održavam, a moja unuka je rekla da ju nikad ne prodajem. U početku, kada sam se vratio, bilo je malo nesloge među nama starosjediocima i onih koji su se doselili. Danas se sve normaliziralo. Kada sam se vratio u Srbiju, u Gibarac je došao novi župnik vlč. Bošnjaković. Bio je mlad i ambiciozan i trebao je imati nekoga pored sebe. Riješio sam da mu pomognem. I do danas idem u crkvu sa suprugom, održavamo ju i čistimo koliko možemo. Međutim, sad sam se malo razbolio pa nisam u mogućnosti ići redovito ali sam i dalje usko vezan za crkvu«, priča naš sugovornik.

Zajedno s ostalim župljanima sudjelovao je i u obnovi crkve svetog Ivana Nepomuka kako bi bila spremna za proslavu 200. obljetnice od gradnje.

»Svatko od nas župljana je donirao koliko je mogao. Svakodnevno smo kuhali za radnike koji su radili na crkvi. Kupili smo elektrificirana zvona i reflektore koje smo postavili oko crkve. Meni ona mnogo znači. Dok kosim travu i održavam župno dvorište, uopće ne osjećam umor i sve što radim, radim iz zadovoljstva i ljubavi prema mojoj župi«, navodi naš sugovornik.

Bezbrižnije se živjelo

Danas, nakon 16 godina od povratka u svoje rodno mjesto, Fišerovi su jedni od rijetkih starosjedilaca koji žive u Gibarcu. Ali, nažalost, kako kažu, više nije isto kao prije.

»Gibarac je selo na dobrom mjestu, u blizini Šida, na prometnici koja vodi ka autocesti. U centru sela je nogometno igralište, koje nam je nekada puno značilo i gdje smo se okupljali u velikom broju kada su se nedjeljom održavale nogometne utakmice. Također smo imali Dom kulture gdje smo organizirali razne svečanosti i gledali televizor, budući da je nekada bio samo jedan u selu. Bilo je lijepo živjeti u Gibarcu nekada. Svi smo zajedno i u slozi radili, a i lagodnije se živjelo. Bilo je više druženja i uvijek je bilo puno naroda na ulici, posebno kad je bio neki blagdan. Nedjeljom su žene i muškarci sjedili ispred svojih kuća, družili se, razgovarali, kartali se. Sada ne možemo vidjeti nikoga da sjedi na ulici. Svi negdje trče, žure, ne znaju ni kamo. Nemamo više s kim ni brati kukuruz, niti klati svinje, jer je malo ljudi ostalo u selu«, kaže Alojzije Fišer, dodajući da unatoč svemu sa suprugom živi dobro.

Osigurao je austrijsku i srpsku mirovinu koja im je za njih oboje dovoljna da žive lijepo. Zajedno brinu o kućanstvu i s radošću čekaju sina Vladu da im s obitelji dođe u posjet.

»Održavamo kontakte i s Gibarčanima koji su odselili u Hrvatsku, ali i s onima koji su ostali ovdje. Viđamo se kad god možemo, ali nažalost najviše se sada srećemo na sprovodima. Nedostaju mi prošla vremena i dragi ljudi koji su usljed nesretnih okolnosti morali otići odavde. Sada su nam ostale samo lijepe uspomene«, navodi on.

Žal za prošlim vremenima

Njegova supruga Marija rođena je 1947. godine, također u Gibarcu. Za Alojzija se udala 1966. godine i u zajedničkom kućanstvu su počeli graditi svoj život.

»Radila sam samo tri mjeseca. Kada mi se rodio sin, ostala sam raditi kod kuće i brinuti o obitelji. Kada su došle ratne devedesete, Alojze i Vlada su otišli raditi u Austriju a ja sam ostala u Gibarcu kako bih se mogla brinuti o svojoj mami. Kasnije sam i ja otišla u Beč. Međutim, vratila sam se u Gibarac kada mi se mama razboljela. Nikada ne bih otišla iz Gibarca, jedino ako bih morala. Gdje god da odem izvan svog mjesta, ne poznajem nikog i nigdje se ne osjećam kao kad sam na svome. I u najgorem vremenu sam ostala u Gibarcu i nisam se pokajala«, kaže Marija Fišer.

Prilagodila se na novonastalu situaciju, nove ljude u selu i nastavila je raditi i brinuti o kući i okućnici, te čekati svoje najmilije.

»Iako su u selo došli drugi ljudi, ja sam sa svima u dobrim odnosima. No, nekada je bilo drugačije. Imali smo više rodbine, prijatelja kod kojih smo svakodnevno odlazili, a sada smo nas dvoje ostali sami. U crkvu nisam išla sve dok u našu župu nije došao vlč. Nikica Bošnjaković. S obzirom na to da je prije nekoliko godina preminula žena koja je održavala crkvu, ja sam se prihvatila tog posla. Sa zadovoljstvom održavam crkvu, sređujem je i uređujem kako bi ona pristojno izgledala. Crkva mi puno znači, jer je ona jedino mjesto gdje se mi redovito okupljamo, redovno odlazimo na mise i svima nam bude puno lakše iako nas je sada mnogo manje u selu«, ističe Marija.

I kako na kraju razgovora kaže, živi za dan kada će cijela obitelj uskoro biti ponovno na okupu. Također njeguje nadu da će se sin nakon odlaska u mirovinu zajedno sa suprugom vratiti u svoje rodno mjesto. To im daje veliku motivaciju da održavaju kuću i okućnicu kako bi bila spremna za njihov povratak.

S. D.