Kolumne

Pita od gorana

Srbija je, samo ako malo zavirite u foldere nedavne prošlosti, pravi El Dorado za ljubitelje bizarnih vijesti. Među istaknutije primjere svakako spadaju informacije da je gradonačelnik sjevernog dijela Kosovske Mitrovice Goran Rakić svečano otvorio boksove za kontejnere, da je gradonačelnik Kraljeva Predrag Terzić svečano otvorio semafor na jednom raskrižju, da je Aleksandar Vulin u svojstvu ministra za rad presjekao crvenu vrpcu na dizalu u Domu za stare i umirovljenike u Apatinu, da je gradonačelnik Leskovca Goran Cvetanović svečano otvorio javni WC na lokalnom groblju...!

I dok se na ovakve vijesti u svakom normalnom društvu, ako uopće i dopru do njih, gleda s nevjericom, kao na neku vrstu Monty Pythona »iz lagera«, kod nas su one stvar rutine – prava poslastica za prekaljene zapisničare s »događaja« u režiji politike, ekonomije, crkve, sporta i razonode. Nizali su se kao na traci i naši gradonačelnici, presijecajući vrpce ispred asfaltiranih pješačkih staza i ulica; slikajući se pokraj sadnica drvoreda... a taj se kontinuitet nastavio i u Maloj Bosni, gdje je aktualni gradonačelnik Bogdan Laban ovih dana – praćen, naravno, kamerama, mikrofonima i diktafonima – svratio vidjeti kako se odvijaju radovi na uređenju atarskog puta u ukupnoj dužini od 3,6 kilometra.

Pa ipak, koliko god smiješno bilo praćenje aktivnosti gradonačelnika u njegovo radno vrijeme (i od toga pravljenje »vijesti«), najbizarniji događaj prethodnoga tjedna bila je informacija da su zaposleni u Gerontološkom centru dobili paket pomoći! Kako uredno javljaju zapisničari s lokalnih tv i radio postaja, te neki od portala, pokrajinski tajnik za socijalnu politiku, demografiju i ravnopravnost spolova Predrag Vuletić uručio je prošloga četvrtka u subotičkom Gerontološkom centru u najlon-vrećicama osrednje veličine namirnice i sredstva za higijenu za 130 djelatnika s nižim primanjima. On je tom prilikom istaknuo kako je Pokrajinsko tajništvo za te namjene izdvojilo devet milijuna dinara u vidu ukupno 1.670 »paketa pomoći« za zaposlene s nižim primanjima na teritoriju cijele Vojvodine!

Ako je vjerovati podatku da u ukupno 83 ustanove za smještaj osoba (što onih kojima je osnivač Pokrajina, što privatnih) ima 11.389 korisnika i zaposlenih (!), onda vojvođanska brojka od 1.670, a subotička o 130 »paketa pomoći« djeluju nestvarno porazno, jer ispada da je skoro svaki zaposleni neka vrsta socijalnog slučaja koji ovisi o dobroj volji svojih poslodavaca. Uostalom, svjedoče o tome i riječi gerontodomaćice Sandre Popović kojoj ova pomoć ne samo da mnogo znači nego, kako u prilogu TV Subotice veli, to govori i o tome da nisu zaboravljeni i da »firma stoji iza vas«. Napose ako se u obzir uzme da su ona i njeni kolegice i kolege sve vrijeme izvanrednog stanja bili izloženi na prvoj crti opasnosti od zaraze koronavirusom!

Njihovi pretpostavljeni bogovi, oličeni u likovima već spomenutog Predraga Vuletića i ravnatelja subotičkog Gerontološkog centra Nenada Ivaniševića, pronašli su ne samo pravu mjeru u vidu pomoći nego i prigodni izbor riječi za ovakve prilike. Prvi je, recimo, uz istančanu dozu razumijevanja prema zaposlenima s niskim plaćama ustvrdio kako i »ta mala pomoć baš znači ljudima da se osjećaju sigurno«, te da su sustav i Pokrajinska vlada »prepoznali njihov trud«, dok se drugi zahvalio prvom na jednom od ispunjenih obećanja u protekle četiri godine kako bi se zaposlenima i korisnicima osigurali »još bolji, humaniji i moderniji uvjeti života«!

Informacija, dakle, poslastica za mrzitelje ružnih i ljubitelje lijepih vijesti – ma, prava pita od gorana! Zadovoljni, kako smo vidjeli i čuli, i zaposleni s malim i zaposleni s velikim plaćama. Prvi zato što drugi nisu zaboravili na njih i što stoje uz njih, a drugi jer su prvima i kada nije božićno-novogodišnje vrijeme darivanja učinili da se i s tom malom pomoći osjećaju sigurno, što u zaključku znači da su ih sustav i Pokrajinska vlada jeftino potkupili kako bi u konačnici svi stigli do istoga cilja: još boljih, humanijih i modernijih uvjeta života. Možemo, onako usput, zaključiti kako su ovim dirljivim događajem zadovoljni i urednici i novinari koji su o tome izvještavali, jer su javnosti ne samo dali pravodobnu, istinitu i objektivnu informaciju nego su joj pružili i lijepu sliku humanosti vlasti prema svojim podređenima.

Malobrojnom zlobniku nakon ove vijesti moglo bi na pamet pasti niz malicioznih misli u obliku pitanja poput onog: a zašto mecene iz Pokrajine i iz vrha Gerontološkog centra – umjesto što svoje podređene potkupljuju paštetama i sapunima – ne razmisle o tome da im podignu plaće, pa da ne moraju čekati akcijsku prodaju u supermarketima i osobno se zarad dobra sirotinje gnjaviti u redovima na kasi? Ili pak: zašto od tako mizerne pomoći (za njih osobno svakako) prave medijski spektakl, istodobno na taj način i ponižavajući svoje podređene i pokušavajući u javnosti od sebe izgraditi blagi božanski lik koji nagrađuje radne i odane? Konačno, malobrojnom zlobniku moglo bi na pamet pasti i pitanje kako to da poslodavci na omrznutom Zapadu na kraju godine iskorištavaju svoje zaposlene u vidu omotnice s 13., pa čak i 14. plaćom od nekoliko stotina do preko tisuću-dvije eura? I sve to u tišini kruga tvrtke. Bez državnih dužnosnika i novinara.

Z. R.