Kultura Kultura

Sinovi starčevačkih učitelja koji su se proslavili u Mađarskoj

Školski je sustav u Austrougarskoj počev od kraja 19. stoljeća silno poticao mađarizaciju i tako slijedio zvaničnu državnu politiku koja je na svakom koraku željela utišati glasove obespravljenih slavenskih naroda. Hrvatska inteligencija u Banatu na taj je način spriječena razvijati se i njegovati sjećanje na svoje korijene. Bistri i pametni đaci koji su željeli obrazovati se i nakon četvrtoga razreda osnovne škole u kojoj se nastava izvodila na materinskom jeziku, morali su nadalje učiti isključivo na mađarskom. Otuđenje od svojega jezika i pisma vodilo je k postupnoj asimilaciji, promjeni imena i prezimena i na samom kraju usvajanju mađarske kulture i identiteta. Takva je sudbina snašla i dvojicu sinova starčevačkih učitelja koji su u ovom južnobanatskome selu na službi bili potkraj 19. i počekom 20. stoljeća.

Liječnik i humanist

Davne 1893. godine, dana 29. travnja u Starčevu je rođen János Medved. Roditelji su mu bili mjesni učitelj Matija Medved (1865.-1918.) i Aloysia Büchler. Oboje su bili rodom iz banatskoga sela Glogonja, s tim što je otac bio hrvatske, a majka njemačke nacionalnosti. Mladi je János maturirao u pančevačkoj Gimnaziji, pa se školovao za liječnika u Budimpešti. Nakon sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu nastavlja život u tom gradu. Pošto je završio medicinski fakultet sklopio je 1922. brak s Margit Sefeloge. Liječničku je karijeru započeo u gradu Andzabegu (mađ. Érd) kraj Budimpešte gdje je ostao upamćen kao humanist i čovjek predan svojoj profesiji.

Márta Jankovics objavila je tekst o njemu za lokalni mađarski časopis Százhalom u listopadu 2014. godine. Sakupila je sjećanja mještana Andzabega i okolice na godine koje je kao varoški liječnik tamo proveo János Medved. Najprije je radio u bolnici u gradu Nyíregyháza, a zatim se zaposlio u Andzabegu. Tu se odmah uključio u javni život mjesta. Obnašao je funkciju potpredsjednika kazina, a također je bio na čelu udruge Levente. U Prvom svjetskom ratu se 28 mjeseci borio na fronti kao sanitetski poručnik. Bio je jedan od inicijatora i suradnika u podizanju javnih spomenika, osnutku brojnih građanskih udruga, svjetovnih i crkvenih zborova. Odlikovala ga je velika radna izdržljivost i aktivnost u društvenim događanjima. Bavio se sportom, navijao za lokalnu nogometnu momčad, pjevao uz pratnju glasovira na različitim manifestacijama, a u crkvi se često mogao vidjeti kako svira orgulje. Veoma je precizno davao dijagnoze, znao je prepoznati i prikrivene bolesti. Sama je njegova pojava donosila ozdravljenje, jer čim bi se pojavio i osmijehnuo oko njega se stvarala aura povjerenja i nade. U Glavnoj ulici u Andzabegu sagradio je obiteljsku kuću. U njezinu podrumu se nalazila ordinacija uz malu operacijsku salu i sobu za rendgen. Prostorije su tijekom Drugog svjetskog rata koristili za liječenje ranjenih vojnika i pružanje pomoći civilima. Zbog terora njilaša, pripadnika mađarske fašističke paravojske, bio je primoran pobjeći iz zemlje. Umro je 24. veljače 1957. u Göttingenu.

Obiteljsku kuću poslije rata preuzela je država i u njoj je sve do njezina rušenja bila gradska bolnica. Medvedu u čast je na inicijativu zahvalnih građana Andzabega na bolničku zgradu postavljen prigodan natpis. Gradska uprava je taj prostor odredila za gradnju klinike, tako da je objekat porušen. Prijedlog da novi zdravstveni zavod bude nazvan po Jánosu Medvedu nije prošao, no, njegov lik i dalje živi u srcima nekadašnjih sugrađana i priče o njemu se i danas prenose. Pamte ga kao plemenitog i nesebičnog. Nekoga tko je ne mareći za svoju osobnu sigurnost pomagao siromašne i ratom unesrećene.

Otac mađarske botanike

Ukrasni vrt kampusa Sveučilišta Corvinus u Budimpešti krase statue ličnosti zaslužnih za razvoj mađarske botanike. Među poprsjima ovih velikana od 27. svibnja 2013. godine nalazi se i jedno posvećeno čovjeku po imenu Endre Probocskai. Svečano je otkriveno točno na 100. obljetnicu njegovog rođenja. Riječ je o osobi veoma značajnoj za mađarsko visoko obrazovanje u poljoprivredi. On je rođen u Starčevu 26. svibnja 1913. u obitelji učitelja Eugena Probojčevića (1883.-1916.) i Rozálije Szabó. Endre je kao i njegov brat Zoltan kršten u katoličkoj crkvi svetog Mauricija. Kumovi su bili upravo Matija i Aloysia Medved. Otac Eugen rođen je u Subotici od roditelja Lovre Probojčevića i Julijane Vojnić Hajduk. Promijenio je prezime u Probocskai. No, prerana ga je smrt, nažalost, sustigla u 32. godini života. Supruga Rozália tako je nakon sloma Austrougarske sa sinovima izbjegla u Mađarsku. Endre je položio maturu u mjestu Gödöllő kraj Budimpešte u Gimnaziji Premontrei. Počev od 1933. pohađao je Mađarski kraljevski institut za hortikulturu. Nakon uspješnog završetka ove škole, Probocskai radi kao pripravnik, a potom i upravitelj rasadnika u Alsótekeresu. Od 1942. postaje i član Mađarske kraljevske akademije za hortikulturu kojoj će časno služiti narednih šest desetljeća. Bez prekida je 41 godinu predavao predmet koji se zvao rasadnik i reproduktivna biologija. Zvanje sveučilišnog profesora dobio je 1952. Između 1951. i 1953. bio je dekan Fakulteta za hortikulturu i vinogradarstvo na Sveučilištu poljoprivrednih znanosti. Godine 1953. postao je prvi ravnatelj Instituta za hortikulturu i vinogradarstvo. Sve do 1983. kada odlazi u mirovinu vodio je katedru za rasadništvo. Knjigu Rasadnik čije su prvo i drugo izdanje gotovo pol stoljeća bili biblijom rasadničke struke u Mađarskoj napisao je 1959. U prigodnom govoru na otkrivanju poprsja opisan je kao dominantna ličnost mađarskog visokog obrazovanja. Slobodno se može nazvati i ocem suvremene mađarske botanike, budući da su svi voćnjaci nastali šezdesetih i sedamdesetih godina u toj zemlji sađeni po njegovim planovima i uputama.

Dalibor Mergel / Poprsje u Budimpešti postavljeno u spomen na ličnost dr. Endrea Probocskaija (izvor: Wikimedia)

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay