Kolumne

Jezik i mediji

Jedno od prava Hrvata u Srbiji (i ne samo njih već i ostalih manjina) je pravo na uporabu materinskog jezika. Kada kažem pravo na uporabu, ne mislim pri tome na izbor da se u svojim obiteljima, među prijateljima, na ulici govori svoj jezik, već mislim na onu službenu komunikaciju u kojoj su razne službe dužne da službene dokumente objavljuju i izdaju, a molbe i zahtjeve stranaka primaju i na hrvatskom jeziku. Za razliku od najbrojnije nacionalne zajednice u Vojvodini – Mađara, koji zbog svoje bojnosti imaju »privilegij« da u nekoliko općina i gradova mađarski bude jedan od službenih jezika, s Hrvatima je priča malo drugačija. To potpuno pravo Hrvati imaju samo u Subotici. O tome koliko oni koji trebaju osigurati mogućnost korištenja tog prava i zaista rade na tome nećemo ovoga puta (uostalom, o tome smo već pisali). Ovoga puta problem službene uporabe jezika sagledavamo kroz podatke koliko se u zajednici postojeća prava zaista i koriste. Za usporedbu zgodno može poslužiti broj izdanih dokumenata o rođenim, vjenčanima i preminulima. U prošloj godini matični ured izdao je više od 41.000 takvih dokumenata, a u tek nešto više od tisuću slučajeva stranke su dokumente tražile na hrvatskom jeziku. Prepačunato u postotke može se iskazati i ovako: od ukupnog broja dokumenata koje ja izdao matični ured, tek 2,5 posto bilo je na hrvatskom jeziku. Pišemo o tome u ovom broju tjednika.

Pišemo u ovom broju tjednika i o još jednom od prava, a to je informiranje. O tome tko priprema programe na hrvatskom jeziku i tko plaća te programe i medijske sadržaje. Ako bi se posložilo po hijerarhiji vlasti, onda bi to (nakon upravo okončanih natječaja) bilo Ministarstvo kulture, Pokrajinsko tajništvo za informiranje i lokalne samouprave. Svatko je dao više ili manje novca i tako pokrio obvezu da omogući nacionalnim manjinama i javno informiranje na materinskom jeziku. Osim hrvatskih udruga koje se bave produkcijom medijskih sadržaja, informiranje na hrvatskom jeziku interesantno je i drugim medijskim kućama. A kada je o ovima drugima riječ, otvara to pitanje koliko im je zaista do informiranja svojih čitatelja, gledatelja i slušatelja i na hrvatskom jeziku, a koliko je zapravo to još jedna prilika da se dođe do proračunskog dinara? I ne postavljam to pitanje tek onako. Postavljam ga s razlogom, jer proračunsko financiranje medija godinama unazad svodi se na »državnu pomoć« ili vraćanje usluge za bezrezervnu potporu onima na vlasti.

Z. V.