Intervju Intervju

Saznat ćemo koliko se griješilo i tko je odgovoran

Prvog travnja navečer, usred izvanrednog stanja, novinarku Anu Lalić Hegediš privela je novosadska policija zbog, kako je saznala, optužbi da je počinila kazneno djelo izazivanja panike i nereda. Određeno joj je tada zadržavanje od 48 sati. Lalić je u svojem tekstu KC Vojvodine pred pucanjem: Bez zaštite za medicinske sestre, objavljenom istog dana na portalu Nova.rs navela izjave radnika Kliničkog centra Vojvodine koji su tvrdili da su izloženi riziku na poslu jer nemaju odgovarajuću zaštitnu opremu usred pandemije koronavirusa, i u vrijeme kada je u toj instituciji od covida-19 liječen iznimno velik broj pacijenata. Ubrzo nakon toga ju je ta ustanova optužila da je uznemirila javnost i naštetila njezinom ugledu. Ipak, u pritvoru je provela svega sedam sati, budući da je praktički cijela novinarska javnost u Srbiji i Europi stala u njezinu obranu. Olakšanje je kratko krajalo. Sredinom travnja na stranici popularnog pretraživača pojavio se plaćeni oglas s njenim imenom i slikom te natpisom da »radi protiv interesa Srbije«. Zastrašivanje je, čini se, nastavljeno, kada je 1. svibnja pronašla zariven oštri predmet u gumu kotača svojeg automobila.

Podrijetlom Golubinčanka, Ana Lalić Hegediš novinarka je portala Nova.rs s dvadeset godina iskustva u radu u pisanim medijima. Potječe iz novinarske obitelji. Radila je kao novinarka Građanskog lista, potom Glasa javnosti, a zatim i Blica, gdje je deset godina bila šefica dopisništva za Novi Sad i Vojvodinu. Godine 2015. napušta Blic zbog, kako kaže, drastičnog mijenjanja uređivačke politike. Jedna je od utemeljiteljica i urednica Vojvođanskog istraživačkog centra (VOICE), stalna kolumnistica portala Autonomija.info i članica Upravnog odbora Nezavisnog društva novinara Vojvodine.

Ana Lalić nije samo ona novinarka koja je na svojoj koži osjetila medijske eksperimente Vlade Srbije tijekom izvanrednog stanja. Kako su se, uzevši u obzir teme koje ste do sada obrađivali, formirali Vaši istraživački interesi i prioriteti od početka pandemije i proglašenja izvanrednog stanja?

Vjerujem da su svi profesionalni novinari svoje istraživačke prioritete u doba pandemije usmjerili upravo na nju, ne samo kroz aspekt zdravstva već svakodnevnoga života i društva koje je u svim segmentima bilo pogođeno istom. Kao novinarki koja se najviše bavila političkim i socijalnim temama, zdravstveni sektor nije bio moj prioritetni interes u prethodnom radu, ali se nametnuo onoga momenta kada sam shvatila da država iznosi nerealne i preoptimističke podatke koji se nikako nisu uklapali u opće stanje u zdravstvu, ne samo danas već unatrag 30 godina.

Čini se da je razdoblje izvanrednog stanja imalo dva dijela: prije i nakon Vašeg privođenja i puštanja početkom travnja. U drugom dijelu (travanj, sa »zaključanim« produženim vikendima i praznicima) postupno su eskalirali fizički izrazi nezadovoljstva, naročito urbane populacije. Jesu li oni najava nekih novih oblika nastavka predizborne dinamike ili će sve ostati na buci s balkona?

Demonstracije nezadovoljstva eskalirale su prvenstveno zbog nedosljednosti i kaotičnosti uvedenih mjera, krajnje nehumanoga ponašanja države prema milijun i sedamsto tisuća utamničenih umirovljenika, tamničenjem na stotine građana pod vrlo opskurnim optužbama, uvredljivim i drskim ophođenjem vladajuće većine prema vlastitim građanima koje su u kontinuitetu optuživali da su »sami krivi što su u karanteni«… Iskreno se nadam da će zdjele postati još glasnije i da buka neće prestati sve do 21. lipnja, kada će, po svemu sudeći, biti održani parlamentarni izbori. Ovom bukom Srbija ne ruši Vučića već nedemokratski, autokratski poredak u kojem se ljudska prava gaze na svakom koraku.

Po čemu se, u smislu života i izvješćivanja novinara, proljetno izvanredno stanje 2020. razlikovalo od proljetnog izvanrednog stanja 2003. godini?Nevjerojatno je za izgovoriti, ali sve više profesionalnih, neovisnih novinara će vam danas reći da »ovako nije bilo ni za vrijeme Miloševića«. Čak i tada, s Aleksandrom Vučićem kao ministrom informiranja, bilo je više slobode medija i više medijskih kuća koje su izvješćivale objektivno i profesionalno. Danas prorežimski tabloidi vode kampanju ne samo protiv oporbe, već i protiv kolega iz neovisnih medija, što čak ni Miloševiću nije palo na pamet.

Cijela novinarska javnost u Srbiji ustala je u ime podrške Vama prilikom Vašeg privođenja. Kakav je osjećaj kada obje vodeće nacionalne novinarske udruge, koje rijetko imaju unisone stavove, i praktički cijela žurnalistička Europa, dignu glas u zaštitu svoje kolegice, iako je bilo dijametralno suprotnih mišljenja oko pojedinih aspekata samog članka koji je bio povod da Vas policija privede. Smijemo li se nadati da je takvo podizanje glasa bilo odlučujuće u odgovoru vlasti koji je uslijedio, te je kao takav bio politička paradigma kod nas?

Mene i jesu »oslobodili« pritisak javnosti, burna reakcija kolega, Vijeća Europe i drugih međunarodnih organizacija koje su iste noći reagirale. Dakle, puštena sam jer sam, umjesto da ih pišem, i sama postala vijest i to vrlo neugodna po Vladu Srbije. Upravo je to i razlog što je premijerka Ana Brnabić promptno povukla sporni zaključak Vlade o centraliziranju informiranja o pandemiji koronavirusa. Nisu to učinili jer su se pokajali i priznali grešku, već da bi umanjili već načinjenu štetu po navodni »europejski« imidž Srbije.

Kada je bio jače »uzdrman ugled« Kliničkog centra Vojvodine – zdravstvene institucije koja je proklamirana kao jedna od perjanica borbe protiv pandemije koronavirusa u Srbiji: nakon objave Vašeg teksta ili nakon odbacivanja kaznene prijave protiv Vas?

Ugled Kliničkog centra Vojvodine je, po meni, bespovratno narušen onog momenta kada je netko odlučio da je bitnije dodvoriti se vlasti nego zaštititi vlastite ljude, svoje zaposlene, koji su svaki dan odlazili na posao ne znajući hoće li se vratiti zdravi, zaraziti svoje obitelji ili završiti na respiratoru.

Bojite li se da će fokus na postupak prema Vama ostaviti u sjeni brojne druge manjkavosti u postupanju institucija tijekom pandemije, ne samo zdravstvenih, ili je on samo upozorio na njih?

Naprotiv, uhićenje je izazvalo upravo onaj efekt koji je vlast željela izbjeći mojim uklanjanjem. Obični, »mali« ljudi su progovorili, liječnici i medicinsko osoblje također su javno demantirali sulude tvrdnje zvaničnika da su bolnice u Srbiji bolje opremljene od njemačkih, da nam je gospodarstvo pretrpjelo minimalne štete… Tek sada, nakon smiraja virusa, saznat ćemo koliko i gdje se griješilo i tko je odgovoran.

Zašto su potvrde o tome da zdravstveni sustav ima ozbiljnih, pa i opasno bizarnih manjkavosti stigle kasno, i da li bi išta bilo bolje i efikasnije u postupanjima zdravstvenih ustanova da su krenule u suočavanje s pandemijom javnim priznanjem da nisu dovoljno opremljene za to?

Zato što je Vučić rekao da se ovaj virus »liječi rakijom«, a izvjesni dr. Nestorović (Branislav, član Kriznog stožera, op. M. T.) da je covid-19 »najsmješniji virus u povijesti«. I za to obojica trebaju odgovarati. Naravno da bi situacija bila drugačija da smo blagovremeno znali istinu. Samim tim bi se i zdravstvene ustanove drugačije ponijele na početku pandemije, poštivali bi se protokoli, inzistiralo bi se na većoj količini opreme, ne bi se čekalo da zaraženi dobiju dvostrane upale pluća pa se tek onda hospitalizirali, krenulo bi se odmah s masovnim testiranjem…

Hoće li fokus na zdravstveni sustav pomoći da se rupe u njemu, od kojih su najveće oslabljeni stručni ljudski resursi i devastirana bolnička infrastruktura, začepe što prije?

Nadam se da hoće. Međutim, bojim se da će fokus sa zdravstva biti »smaknut« onog momenta kada iz bolnice izađe i posljednji pacijent izliječen od koronavirusa. U Srbiji je distrakcija i zamjena teza najveća strategija, kako se ljudi ne bi dosjetili gdje i kako zapravo žive, rade i umiru. Ne bi me iznenadilo da uskoro krene neki novi reality program. Srbija po ukidanju izvanrednog stanja ulazi u novo izvanredno stanje: predizbornu kampanju koja, rekla bih, nije ništa manja opasnost po javno zdravlje ove nacije.

Što će biti najveće i najvidljivije »ruševine« društva nakon završetka izvanrednog stanja? Dojam je da su neki sektori i dijelovi društvenog sustava, koji nisu bili pod reflektorima interesa javnosti, bili poprišta zlouporaba mnogo intenzivnije nego kada nije bilo pandemije i pripadajućih njezinih posljedica.

Najveća ruševina će ostati na polju ljudskih prava, upravo zbog nepoštivanja institucija, selektivne primjene zakona, upitne ustavnosti silnih uredbi koje su se donosile na relaciji Brnabić – Vučić, jer je Parlament suspendiran prvoga dana proglašenja izvanrednog stanja. Ukoliko vam institucije ne rade svoj posao ili ga rade tako da ga prilagođavaju željama i očekivanjima vođe, nijedan društveni sustav ne može biti pošteđen propadanja i zlouporaba u svim svojim sferama.

Je li Vas više zaprepastila ignorancija ili očarala empatija i izdržljivost »običnog građanina« u proteklih mjesec i pol dana?

Podjednako me je teško i zaprepastiti i očarati, tako da nisam od svojih sugrađana očekivala ni jedno ni drugo. S jedne strane, mogu razumjeti kako se »običan građanin« osjeća dok mu s javnog servisa predsjednik države prebrojava grobna mjesta, unoseći potpuno paniku i strah među ljude. Ovdje se manipuliralo i igralo s duševnim zdravljem čitave nacije i ne mogu kriviti ljude koji su podlegli toj mahinaciji. S druge strane, ne mogu ni opravdati šutnju intelektualne elite koja se tek sporadično izjašnjavala i upozoravala vlast da se ne smije tako ophoditi prema svojim građanima.

Početak svibnja u hrvatskoj zajednici u Vojvodini priziva sjećanja na zastrašivanje i protjerivanje Hrvata iz Srijema tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća. Je li presuda Vojislavu Šešelju pred Haaškim sudom donijela išta srijemskim Hrvatima?

Donijela je kuću u Školskoj ulici br. 15 u Hrtkovcima kao besramni podsjetnik da presuda Vojislavu Šešelju u Haagu nije donijela apsolutno nikakvo zadovoljenje i obeštećenje vojvođanskim Hrvatima. Taj čovjek danas sjedi u najvišem predstavničkom tijelu ove države i nastavlja sa svojim nacionalističkim i šovinističkim ekscesima svakodnevno. Ujedno, »držanje« Šešelja u skupštinskim klupama pokazuje i kakav stav ima Srbija prema hrvatskoj nacionalnoj zajednici.

U kojoj mjeri nacionalnomanjinska politička scena u Srbiji može biti redovito (neekscesno i netabloidno) zanimljiva nacionalnim mainstream medijima? Pripadnici manjina se, naime, redovito žale na svoju minornu, skoro isključivo folklornu vidljivost u nacionalnim okvirima, a te se žalbe, kako smatraju, krivo tumače kao vječito ispruženi dlan prema nositeljima vlasti.

Na ovo pitanje Vam odgovaram i kao novinarka i kao pripadnica hrvatske zajednice u Vojvodini. Zajednica Hrvata u Vojvodini je dobrim dijelom sama sebe marginizirala, jer često propušta reagirati na političke i društvene teme koje se možda ne tiču direktno naše zajednice, ali se tiču svakodnevnog života u Srbiji, zemlji u kojoj i mi živimo. Dakle, kada se budemo odgovornije, kritičnije i svestranije uključili i u politički život Srbije, tada možemo očekivati i medijsko prepoznavanje. Moj osobni dojam je da se građanske i političke udruge Hrvata u Vojvodini ponašaju autistično, vječito birajući neku »politiku nezamjeranja« bilo kojem režimu, a nerijetko se i dodvoravajući vlastima i gložeći se međusobno. Dakle, opet se vraćamo na početak: prava manjina su elementana ljudska prava. A ona se u Srbiji, nažalost, moraju svakodnevno iznova osvajati. A da biste se za nešto izborili, ponekad se morate i posvađati.

Intervju vodio: Marko Tucakov

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay