Širom Vojvodine

Trčati i pomagati ljudima

Od nekoliko liječnika koji su podrijetlom iz Berega, život dr. Antuna Srimca izgleda najturbulentnije. Njegova poruka istrajnosti vrlo je snažna, barem isto koliko i njegova ljubav prema rodnom selu, koje i dalje redovito posjećuje.

Vaše je djetinjstvo bilo obilježeno obiteljskom tragedijom, neizvjesnostima djetionjstva odvojenog od roditelja i poslijeratnim napetostima na državnoj granici koja dijeli Bereg i Santovo. Dočarajte nam kako je to izgledalo.

Rođen sam 1945. godine u Beregu. Imao sam tri brata: Matiju, Stipu i Marina. Bio sam najmlađi. Poslije godinu i pol, za Božić 1946., umrla nam je mama Anica (rođena Balažev). Da bi ocu Matiji olakšali situaciju, mene je uzeo tetak Joza koji je živio u Santovu. On je izgubio sina u ratu, a ostala mu je snaha Manda i unuka Anica. Tetak je imao je puno zemlje i stoke, rekli su da je bio kulak. Imao je sluge Matajza i Mariku. Nije se htio pokoriti režimu i predati svoju imovinu državi. Sjećam se da su ga puno puta tijekom noći odvodili na saslušanja. Čuo sam da je tamo bio i tučen i da je od posljedica toga i umro. Iz toga perioda najviše se sjećam posjete braće Matije (prije njegova odlaska u vojsku) i Stipe. Donijeli su mi neku igračku, mislim da su bila drvena kola, s kojom sam se puno igrao. Poslije toga ih dugo nisam vidio. Između Santova (Hercegszántó) i Berega je, kao posljedica pogoršanih odnosa komunističkih partija SSSR (i Mađarske) te Jugoslavije, došla granica s bodljikavom žicom, osmatračnicama i minskim poljima, te preoranom zemljom u graničnom pojasu da se vidi je li netko išao preko granice. Za nas su nastala teška vremena. Oduzeli su nam svu imovinu, zemlju i kuću u kojoj smo živjeli. Morali smo se iseliti kod rođaka. Poslije smo se morali preseliti drugima da bismo na kraju završili na salašu. Dok smo bili u kući, Anica i ja smo bili nekoliko mjeseci i sami, tete Ruža i Manda su morale ići u zatvor jer nisu, koliko znam, imale jaja koliko je trebalo predati kao »obvezu«. Prije našeg odlaska na salaš Anica se udala. Pohađao sam osnovnu školu na srpskohrvatskom jeziku. Bio sam dobar đak. Na salašu je život bio zanimljiv, posebno za dječaka mojeg uzrasta: penjanje po drveću, sakupljanje ptičjih jaja... Ljeti sam čuvao svinje na strnjaku. Kada je bilo lijepo vrijeme, svaki dan sam sa salaša išao u školu i vraćao se, 3-4 km u jednom pravcu. Možda je to svakodnevo hodanje u školu i kući utjecalo na moju ljubav prema trčanju. Zimi sam cijele tjedne provodio kod druge tete Janje. Sjećam se da smo često pili sok od dunca sa soda-vodom. Ona me je jako voljela. Živjeli smo dosta skromno. Jedne godine smo u Santovo nosili puna kola čaura maka, a za njih smo dobili nekoliko tanjura.

Ipak, nakon deset godina ste se vratili u rodni Bereg. Kako je došlo do toga? Kako ste primljeni u Vašem novom, a rodnom, mjestu?

Poslije smrti Staljina situacija se poboljšala. Dobili smo dio kuće natrag, a u jednom dijelu je stanovao komandir pograničnog sektora s obitelji. Zimi 1955. sam s prijateljem Jozom došao na ideju da bismo za Božić mogli nešto zaraditi. Napravili smo betlehem i jaslice i naučili par božićnih pjesama. S time smo išli od kuće do kuće. Zaradili smo raznih slatkiša i malo novaca. Ja sam za 19 forinti kupio nalivpero i bio sam ponosan na to. Te godine su bile i velike zimske poplave, kada je stradala kuća Matajza i Marike. Poslije dosta godina sam ih posjetio i bili su jako sretni što su me vidjeli. U zimu 1956. je jedan čovjek posjetio Mandu i donio mi pismo od oca u kojem mi je poručio da se odlučim hoću li ostati živjeti u Santovu ili s tim čovjekom doći kući u Bereg. Dogovorili smo se da se vidimo u subotu i definitivno se dogovorimo oko puta. Trebali smo se sastati navečer u nedjelju, koja je bila dosta napeta. Trebalo je organizirati pripremu za odlazak, a da to ne opazi časnik koji je stanovao u našoj kući. Obukao sam dva odijela, čizme i šešir. Dobro sam večerao, a dali su mi i pola čaše vina za hrabrost. Bilo je i dosta suza s obje strane. Manda me je odvela do toga čovjeka, imena se ne sjećam jer nije bio iz Berega. Sakupila nas se skupina od osam ljudi. Ja sam bio najmlađi. Snijeg je bio do koljena. Tiho smo prošli kroz selo i preko njiva prema Jugoslaviji. Mađarske vojske je bilo jako malo i granica se svakodnevno prelazila. Poslije dosta hoda u tišini čuli smo »Stoj! Tko ide?«. »Mi, naši«, odgovorili smo. Po nas su došli jugoslavenski vojnici. Poslije izvjesnog vremena došli smo na početak sela. Gledao sam ulice i zagledao se u Ulicu braće Radića, treću kuću od raskrižja, broj 6 – to je bila moja kuća. Put nas je vodio po glavnoj ulici prema mjesnom uredu. Bilo je oko 11 sati navečer. Kod sv. Roka, u gostioni je bilo glazbe i dosta mladih, jer je bila nedjeljna igranka. U mjesnom uredu su nas saslušali, napravili zapisnik i pitali kuda idemo. Vratili smo se istim putem natrag do Braće Radića 6. Bilo je već oko pola noći. Lupali smo na kapiju, u dvorištu je lajao pas i upalilo se svejtlo u sobi. Ušli smo u sobu. Tada sam zagrlio i upoznao svog oca Matiju i strinu Katicu. Bilo je suza radosnica što sam se poslije toliko vremena vratio kući. Ujutro sam upoznao i Marina. On mi je pričao o kaubojima o kojima ja pojma nisam imao. Došao sam iz drugog svijeta. Idući dani su prošli u raspravljanju u koji ću razred ići. U Mađarskoj sam išao u 6. I peti i šesti razred htio je imati »stranca« u razredu. Budući da nisam učio strani jezik, pošao sam u 5. razred. Narednih dana sam upoznao drugove iz razreda a i iz ulice, s kojima sam zajedno išao u školu, Stipana Kovačeva Peršinovog i Matiju Lukića Đusinog. Ljeti sam čuvao našu kravu i tele na nasipu. Uvijek sam volio čitati. Išli smo na kupanje, ako je bicikl bio slobodan onda njime, a ako nije, onda pješice. Bio sam dobar đak i u Beregu, tako da roditelji nisu imali problema. Naučio sam i volio sve poljoprivredne poslove izuzev kosidbe.

Za ne mali broj završenih osnovnoškolaca vojne škole su bile povoljan izbor, zbog pokrivanja troškova školovanja iz sustava obrane...

Želio sam biti samostalan i ne opterećivati roditelje. Želio sam ići u sanitetsku vojnu školu. Konkurirao sam i obavio preglede u Novom Sadu. Budući da nisam dobio odgovor, napisao sam pismo vrhovnom komandantu. Dobio sam odgovor da je došlo do gubljenja dokumenata, te da se javim naredne godine. S obzirom na to da sam prethodne godine bio premlad za sanitetsku školu, sada sam bio primljen. Godinu dana sam proveo čuvajući moju Šarku i Olgu, pomažući u poljoprivrednim radovima i čitajući stripove, a posebice X-100 romane: Lun, kralj ponoći, Lun protiv Hekate i druge. To su bila lijepa, romantična vremena, deset godina poslije rata. Na jesen me otac odveo u Maribor, u Sanitetsku podoficirsku školu. Škola mi je išla dobro. Bio sam više puta pohvaljivan i nagrađivan. U školi sam volio trčati, pa su me nazvali »maratonac«. Tada trčanje još nije bilo popularno kao sada. Vrijeme je brzo prolazilo i ja sam završio školu i otišao na službu u Podgoricu. Dobio sam službu laboranta u ambulanti na vojnom aerodromu u Golubovcima. Posla nije bilo previše, tako da sam nešto vremena proveo u zubotehničkom laboratoriju, što mi je kasnije pomogli. Tu sam počeo malo više trčati i ići na natjecanja. U drugoj godini mojeg službovanja je izašao natječaj za sanitetsku oficirsku školu. Uvjet je bila moja škola iz Maribora i dobra službena ocjena. Bio sam primljen i u jesen 1965. stigao sam u Novi Sad. Tu su nam rekli da ćemo učiti za više zubare, a ako netko ne želi, može se vratiti odakle je došao. Normalno da sam ostao. Međutim, ubrzo sam vidio gdje je problem: ja sam ljevak a sva oprema za stomatološku praksu je za dešnjake. Kamen znam baciti samo lijevom rukom, obična kliješta također samo lijevom, a stomatološka samo desnom. Dosta je vremena trebalo da to dostignem. Poslije godinu dana, kada su za to saznali moji profesori, porasla mi je cijena.

U međuvremenu ste sve češće trčali?

U Novom Sadu sam počeo intenzivnije trčati, često i u vojničkim čizmama, ujutro dok su još svi spavali. Većinu školovanja smo proveli u Vojnoj bolnici na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tu sam imao svoju stazu po kojoj sam trčao, čak i noću. Bio sam prvak međugarnizonskog natjecanja u krosu na 7.000 metara. Godine 1967. tijekom trčanja me je zaboljela noga i završio sam u bolnici s duljim liječenjem. Školovanje je bilo zanimljivo, jer smo svaki dan radili s pacijentima i vrijeme je brzo prolazilo. Budući da sam i ovdje bio odličan, mogao sam birati mjesto službovanja. Sve školske raspuste sam provodio u Beregu.

Vojna služba Vas je odvela u Sloveniju. Zašto ste baš tamo ostali? Čime se sada bavite?

Izabrao sam Ljubljanu, jer sam čuo za mogućnost studiranja stomatologije s našom Višom zubarskom školom. U jesen 1968. stigao sam kao sanitetski potporučnik na službu u Ljubljanu. Radio sam kao viši dentist u jednoj ambulanti. No, ljubljanski fakultet nije više primao studente stomatologije, pa sam pisao Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, otkuda sam dobio pozitvan odgovor. Upisao sam ga 1969. godine. Iduće godine sam se oženio, dobio sina i počeo sa studijem u Zagrebu, no nastavio sam živjeti u Ljubljani, a radio sam na Vrhniki. Kada su bila predavanja, tri puta sam se tjedno vozio tim relacijama, uglavnom autostopom. Dopodne sam se bavio pacijentima, presvukao se u Ljubljani, otišao na svoju stop-stanicu i – u Zagreb, a idući dan obratno. Govorio sam da sam leteći student. Od naročite mi je podrške sve vrijeme bila supruga Sonja. Na jesen 1973. dipolomirao sam na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, a iduće godine počeo stažiranje u vojnoj bolnici u Ljubljani. Pred kraj staža obolio sam od reumatoidnog artritisa. Liječio sam se više od godinu dana. Bilo je dosta teško. Mjesec dana mi nisu pustili da hodam već su me nosili na nosilima. Već sam planirao kakva ću kolica napraviti kad se malo oporavim. Idućih sam pet godina bio na terapiji raznim lijekovima.

Radio sam kao šef nekoliko zubnih ambulanti i naprijedovao u činu, te karijeru u JNA završio i činu potpukovnika. Godine 1982. upisao sam postdiplomski studij na Medicinskom fakultetu u Ljubljani. Poslije dva semestra završena u Ljubljani nastavio sam studirati na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu gdje sam završio studij magistarskom radnjom 1992. godine. Tada je došlo do raspada Jugoslavije, JNA je otišla iz Slovenije, a ja sam se javio Zavodu za zapošljavanje i pripremao za privatnu praksu. U međuvremenu sam položio državni ispit i ispit iz slovenskog jezika da bih dobio licencu za rad. Godine 1992. otvorio sam svoju privatnu ordinaciju u Ljubljani. Stomatologija mi je bila služba i hobi. Radio sam do prije dvije i pol godine, kada sam otišao u mirovinu. Sada pohađam »treće sveučilište«, koje kod nas postoji posljednjih 30 godina. To su predavanja, aktivnosti, tečajevi umjetnosti, geografije, povijesti, jezika i cijeli niz aktivnosti. Obično traju dva školska sata tjedno.

Dolazite li i dalje u Bereg? Kako vidite njegovu budućnost?

Da, svake godine provodim od pet do sedam dana u Beregu. Imam tamo još nešto rodbine i par školskih drugarica i drugova. Teško mogu što konkretno reći o budućnosti sela, budući da premalo poznajem situaciju. Žalosno je vidjeti kako pojedine kuće propadaju jer nemaju žitelja. Žilavi su Berešci. Vjerujem da će doći bolja vremena.

Razgovor vodio: Marko Tucakov