Kultura Kultura

Banaćanin koji je obnavljao zagrebačku katedralu

Torda je selo u Općini Žitište u srednjem Banatu u kojemu je sve do prve polovice 20. stoljeća bilo nastanjeno preko četiri tisuće žitelja. Danas je, nažalost, broj mještana znatno opao, no, većinu stanovništva i sada, kao i nekoć, čine Mađari. Malo je, pak, onih koji znaju da je baš u ovom naselju 16. siječnja davne 1814. godine svjetlost dana ugledao Josip Mihalović, doktor teologije, kardinal i zagrebački nadbiskup. Riječ je, naime, o potomku slavonske aristokratske obitelji koja je 1716. primila plemićki naslov od svetorimskoga cara Karla VI. zbog velikih zasluga u borbi s Turcima. Do 1763. bili su Mihajlovići i ispovijedali su pravoslavnu vjeru, da bi te godine pristupili uniji i punom zajedništvu s Rimom. Posjedovali su vlastelinstva Orahovica-Feričanci i Čepin. Brojni su znameniti ljudi potekli iz ovog plemenitog roda. Među njima su Edmund Mihalović (1842. – 1929.) koji je bio glasoviti skladatelj. Tu je i njegov prezimenjak Antun (1868. – 1849.), posljednji hrvatski ban prije raspada Austro-Ugarske. Antunov otac, Karlo Dragutin Mihalović (1830. – 1918.) bio je zastupnik Hrvatskog i zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora. Hugo (1874. – 1956.), Karlov mlađi sin, doktorirao je teologiju u Rimu, pa je početkom 20. stoljeća bio prefekt Plemićkoga konvikta i profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Godine 1907. kandidirao se za đakovačkog biskupa, a nakon toga i zagrebačkog. Također se bavio glazbom i održavao pijanističke koncerte.

Mađarski kandidat za kardinala

Mihalovićev otac bio je državni namještenik u Tordi, tako da je Josip kao dječak tamo pohađao osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavio stjecati u obližnjem Velikom Bečkereku. Srednju i višu školu učio je u Segedinu i u Temišvaru, gdje je obranio doktorat iz teologije. Počevši od 1834. godine angažiran je na poslovima u biskupijskom uredu. Dvije godine kasnije za svećenika ga je zaredio Josip Lonović, čanadski biskup. Ubrzo postaje kapelan jedne od gradskih župa u Temišvaru, pa ceremonijar i bilježnik Svete stolice. Biskup ga potom postavlja za svoga tajnika i pratitelja na krizmanju. Narednih godina postaje ravnatelj biskupskoga ureda, kanonik i 1849. generalni provikar. Revolucije u Europi nastale 1848. i okončane naredne godine bile su poznate pod nazivom Proljeće naroda. Tada se Mihalović našao u vrtlogu burnih političkih događanja. Kao prougarskoga pobunjenika vlasti u Temišvaru osudile su ga na četverogodišnju robiju i oduzele mu imovinu, časne naslove kao i pravo na službu. Nakon pomilovanja koje je dobio 1852. godine mogao je služiti samo kao duhovni pomoćnik, i to pod policijskim nadzorom. Ubrzo se ponovno uključuje u svećenički i crkveni život napredujući u hijerarhiji. Za duvanjskoga naslovnog biskupa imenuju ga 1868. a već 1870. postaje zagrebački biskup. Kardinalski šešir dodijelio mu je papa Pije IX. u bazilici svetog Petra u Rimu 25. lipnja 1877. Iduće godine je sudjelovao u konklavi pri izboru pape Lava XIII. Nerado je ostao na službi u Zagrebu odakle je često tražio premještaj jer se smatrao nepoželjnim u, kako je tvrdio, tamošnjoj antimađarski orijentiranoj sredini. Mada nije ostao upamćen u narodu u mjeri u kojoj su tu čast imali njegov prethodnik Haulik i suvremenik Strossmayer, za Mihalovića se bez sumnje može reći da je dao neizrecivi osobni doprinos svojim radom na polju vjere. Veoma se brinuo o školovanju svećeničkog pomlatka, pa su 1878. godine na njegovu inicijativu ustanovljeni dječačko sjemenište i gimnazija. Veliku brigu vodio je i o uzdržavanju budućih svećeničkih kandidata. Jurja Posilovića, koji će kasnije biti predavač na Bogoslovnom fakultetu i zatim senjsko-modruški biskup, postavio je za urednika Zagrebačkog katoličkog lista i tako utjecao kako na napredak njegove karijere tako i na širenje utjecaja vjerske literature.

Posthumno priznanje

Njegovim se najvećim pothvatom može smatrati pokretanje obnove zagrebačke katedrale čiji je puni naziv glasio Prvostolna crkva Blažene Djevice Marije na nebo Uzete, svetog Stjepana Kralja i svetog Ladislava Kralja. Akcija pribavljanja sredstava za rekonstrukciju počela je još 1874. godine. U nju su bili uključeni biskup Strossmayer i Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup. Međutim, snažan potres je početkom studenog 1880. pogodio Zagreb, baš u trenutku kada je Franjo Rački, tada kanonik, na jednom od oltara služio misu. Uslijed toga je došlo do prekida radova i njihovog povratka mnogo koraka unatrag. Razoran potres je epicentar imao na području Medvednice, a procijenjena materijalna šteta iznosila je polovicu tadašnjeg državnog proračuna. Obnovljenu katedralu krasio je neogotički stil kome je glavni pečat dao hrvatski arhitekt njemačkoga podrijetla Hermann Bollé, uz pokroviteljstvo Izidora Kršnjavog. Rekonstrukcija je nakon katastrofe potrajala čitave 22 godine, tako da je okončana tek 1902.

Mađarski tisak zabilježio je da je diljem Zagrebačke nadbiskupije 1886. godine masovno i svečano proslavljena 50. obljetnica Mihalovićeve mlade mise uz komentar kojim se tvrdi da je »krotkošću i mudrim upravljanjem uspio pridobiti prethodno nepovjerljivi hrvatski narod«. No, ipak, završetak povijesnih radova na katedrali Njegova Uzoritost, nažalost, nije dočekala. Preduhitrila ga je smrt do koje je došlo 19. veljače 1891. u 77. godini života. Novinari zagrebačkog dnevnika Obzor, koji mu za života nisu bili naklonjeni, u nekrologu objavljenom poslije njegove smrti ipak su pisali da »nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi« te kako »za njega carstvo blagosti i pravde nisu bile prazne riječi«. Na kraju su ispravno zaključili da je nadbiskup trajno bio pod dojmom neprijateljskoga dočeka u Hrvatskoj, što ga je kasnije veoma sputavalo u njegovu djelovanju.

Dalibor Mergel / foto: Portret Josipa Mihalovića (izvor: Zagrebačka nadbiskupija)

Najava događaja

07.06.2020 - Produljen rok prijava za izlaganje na stručnom skupu \\\'Čitanjem do uključenosti\\\'

Programski i organizacijski odbor stručnog skupa Čitanjem do uključenosti koji će se održati 2. i 3. listopada 2020. u Subotici, u čitaonici Gradske knjižnice Subotica (Cara Dušana 2) u okviru XIX. Dana hrvatske knjige i riječi, dana Balinta Vujkova produljio je rok za prijavu izlaganja do 15. srpnja 2020. godine.

Prijave za sudjelovanje s izlaganjem šalju se na adresu izlaganja.skup.Subotica2020@gmail.com.

Povratne informacije potencijalni sudionici s izlaganjem dobit će do 1. kolovoza 2020.

Programski i organizacijski odbor pratit će preporuke svih nadležnih tijela, nacionalnih stožera civilne zaštite i drugih, u vezi s mjerama zaštite širenja zaraze od koronavirusa.

O odgodi ili otkazivanju svi prijavljeni izlagači i sudionici stručnog skupa bit će pravodobno obaviješteni.

Informacije o skupu, programu i prijavi sudionika te konačni program bit će dostupni na mrežnoj stranici Zagrebačkog knjižničarskog društva i mrežnim stranicama Hrvatske čitaonice, Gradske knjižnice Subotica i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

14.06.2020 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha Festivala bunjevački pisama u Subotici je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

PROPOZICIJE NATJEČAJA:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja (maja) 2020.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XX. „Festival bunjevački pisama“

Festival će biti održan 27. rujna (septembra) 2020. u Subotici.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay