Prošlost, povijesni događaji, ratovi i stradanja skoro svakodnevno su tema različitih emisija, kako na javnom servisu tako i televizijama s nacionalnom frekvencijom. Međutim, o stradanjima Hrvata, građana Srbije, devedesetih godina teško da se išta može čuti, osobito ne iz kuta onih koji su tada stradali i morali napustiti svoj zavičaj, iako su činjenice o ovim događajima utvrđene ne samo u Haagu presudom Vojislavu Šešelju već i u Srbiji i objavljeni 2019. u publikaciji Fonda za humanitarno pravo Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini.

U Dosijeu se navodi kako je »na teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji u periodu od 1991. do 1995. godine provođena kampanja zastrašivanja i pritisaka na hrvatske civile, s ciljem da se isele iz svojih kuća i napuste Srbiju. Kampanja, čiji se intenzitet mijenjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. i u ljeto 1995. godine, rezultirala je protjerivanjem nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz Vojvodine. Nasilje nad Hrvatima u Vojvodini uključivalo je napade na privatnu imovinu i vjerske objekte, prijetnje, fizičke napade i ubojstva«.

Ipak, to nije tema u srpskim medijima. O tome se šuti, kao i o zločinima nad drugim pripadnicima manjina devedesetih godina. O tome govore tek manjinski mediji, stranke i organizacije i pojedine nevladine organizacije i vrlo rijetki političari.

Tko je više propatio?

Zašto se ovi tragični događaji prešućuju, razgovarali smo s politologom Igorom Novakovićem, direktorom istraživanja beogradskog Centra za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC fond).

»Meni se čini da rane od sukoba nisu zaliječene, a drugi je problem instrumentalizacija događanja iz 90-tih godina u dnevnopolitičke svrhe, što onda stvara kakofoniju koja onemogućava da se na jedna razložan način govori o takvim događajima iz prošlosti«, kaže Novaković.

On smatra kako je »problem u Srbiji, a i u svim drugim ex-jugoslavenskim država, da postoji viktimizacija, što stvara atmosferu u kojoj glavna tema postaje pitanje čije su žrtve brojnije i tko je više propatio što onda onemogućava razgovor o tome što se stvarno dogodilo.

»Definitivno se mi nismo svikli na ratne traume, svaka strana traži pravdu za sebe a da ne preuzima odgovornost za ono što je sama činila«, kaže sugovornik.

Ipak, kada se radi o Hrvatima u Srbiji, ne radi se o »drugoj strani«, već o lojalnim građanima države u kojoj žive (ili su živjeli), čiji je jedini grijeh bio što pripadaju hrvatskom narodu. Na pitanje zašto se o ovoj temi ne govori i treba li se o tome više govoriti u javnosti Novaković kaže:

»Jako je bitno u kontekstu ratova u bivšoj Jugoslaviji da svaka strana prizna žrtve onog drugog, ali budući u ovom slučaju govorimo o građanima jedne države bitno je da ako je bio i samo jedan građanin koji je trpio nepravdu i nasilje, da se to prizna. To je nužan preduvjet da se država od svih građana prihvati kao takva, kao svoja i nužan je preduvjet za pravnu državu.«

Skupiti hrabrost i priznati zločine

Postavlja se i pitanje tko treba o tome javno progovoriti i priznati da su se dogodili zločini i je li bilo sustavnog zastrašivanja i pritisaka kako bi se pripadnici hrvatske manjine iselili iz države čiji su bili lojalni građani?

»Odgovornost je na nositeljima političkih funkcija kada se govori o građanima svoje države prema kojima je izvršena nepravda. Nositelji političkih funkcija trebaju skupiti hrabrost i progovoriti o ovome, jer će time odgovoriti na molbe svojih građana koji su pretrpjeli nepravdu. Ukoliko je netko učinio nešto protiv zakona pravna država to treba procesuirati, ali ne mogu se dozvoliti organizirani izljevi bijesa prema građanima i država bi morala i retroaktivno reagirati, makar s izjavom, a bitno je i procesuirati sve zločince, bilo tko da je bio žrtva, jer je to ono što omogućava pravnu državu«, kaže Novaković.

»To samo političari mogu uraditi. I treba reći da je u redu da netko ističe i zločine i nepravdu prema pripadnicima svoga naroda, ali da bi imao pravo na to, mora priznati i zločine koji su učinjeni spram pripadnika drugih naroda u ime njegovog naroda. Priznavanje učinjenih nepravdi i zločina i procesuiranje odgovornih je ultimativna odgovornost prema svojim građanima, jer prema Ustavu svi građani trebaju biti isti pred zakonom. Institucije trebaju reagirati i zločinci trebaju biti procesuirani.«

Osim toga, smatra on, bitna je uloga i elite u širem smislu koja je odgovorna za mijenjanje dominantnih narativa o događanjima iz prošlosti u društvu.

»Elita je ta koja je odgovorna da narativ koji odgovara istini implementira u širi javni diskurs i u obavezne školske programe, udžbenike. Ovaj proces i dalje traje. Zahtjev prema eliti u širem smislu kao i političarima je dakle da snažno reagiraju i da se ne manipulira takvim događajima iz prošlosti, a na žalost događajima iz 90-tih i danas se manipulira u dnevno-političke svrhe, bez obzira jesu li stranke na vlasti ili u oporbi. Političkim elitama je lakše da prebace krivicu na nekog drugog i da time manipuliraju. Neke stranke, kao što je Srpska radikalna stranka, čak zloupotrebljavaju događaje u Hrtkovcima iz devedesetih što je eklatantan primjer ruganja žrtvama.«

Koliko je suočavanje s prošlošću i priznavanje nevinih žrtava težak, bolan i dugotrajan proces govori i primjer međusobnog priznavanja žrtava između Mađarske i Srbije iz II. svjetskog rata, a koji se dogodio nakon skoro sedam desetljeća od počinjenih zločina.

»Žrtve su priznate i na jednoj i drugoj strani, ali je i dalje pitanje jesu li rane zaliječene do kraja. Naime, kada se pomirenje desi na političkoj ravni, stari narativi i dalje ostaju tu, a čak i oni političari koji iniciraju pomirenje nisu ne-imuni na ponovnu instrumentalizaciju bolnih pitanja iz prošlosti«, kaže Novaković.

J. D.