Intervju

Bunjevačko pitanje stiglo i do Baje

Hrvatska zajednica u Srbiji dugo je suočena s negiranjem bunjevačke pripadnosti hrvatskom narodu. Bunjevci su u Srbiji priznati kao nacionalna zajednica, a »bunjevačko pitanje«, osim identitetskog, često je i političko pitanje. U susjednoj Mađarskoj Bunjevci nehrvati nisu priznati kao nacionalna zajednica, ali se i u Mađarskoj dešavaju pokušaji aktualiziranja »bunjevačkog pitanja«. Posljednji u nizu desili su se nedavno, što je i bio povod za reagiranje Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj. To je i razlog našeg razgovora s predsjednikom Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Ivanom Guganom.

Na izvanrednoj sjednici HDS-a polovinom ožujka točka dnevnog reda bilo je i »bunjevačko pitanje«, a nakon rasprave usvojena je »Deklaracija Hrvatske državne samouprave o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca u Mađarskoj«. Što je bio povod da se rasprava o »bunjevačkom pitanju« nađe na dnevnom redu i kao posljedica te rasprave usvoji Deklaracija?

Nakon zatišja od nekoliko godina, posljednjih mjeseci u mađarskom dijelu Bačke ponovo je aktualno takozvano bunjevačko pitanje. Tenzije su prilično porasle za vrijeme organiziranja Maškara u Baji. Počeli su verbalni napadi na članove hrvatskih samouprava u Bačkoj, na intelektualce, pripadnike hrvatske zajednice. Objavljuju se uznemirujući tekstovi na raznim društvenim mrežama koji često spadaju u kategoriju govora mržnje, te su stoga zastupnici bunjevačkog podrijetla u Hrvatskoj državnoj samoupravi predložili da se o tom problemu očituje i Skupština, te da dr. Dinko Šokčević, također Bunjevac iz Baje, pripremi materijal za raspravu.

Bunjevci koji žive u bačkom dijelu Mađarske jesu pripadnici hrvatskog naroda, potvrđeno je ponovno ovom Deklaracijom. S druge strane, može li se reći da onaj dio Bunjevaca koji negira svoje hrvatstvo osporava i hrvatske kulturne institucije, hrvatsku samoupravu u tom dijelu Mađarske?

Zanimljivo da je jedan dio tih ljudi, koji negiraju pripadnost hrvatskom narodu, baš najglasniji i najaktivniji; pojedinci i ne govore hrvatski odnosno »bunjevački« i stoga i nemaju nikakve kontakte s hrvatskim samoupravama, društvima, dok drugi redovito posjećuju naše priredbe, odlaze na kulturne manifestacije, što je i razumljivo jer na tim priredbama mogu uživati u bunjevačkim običajima, kulturi... Dakle, u onome za što se i oni zalažu.

Bunjevačko pitanje u Srbiji aktualno je od početka 90-tih godina, uz potporu službene državne politike. Može li se možda govoriti o tome da su pokušaji odvajanja dijela Bunjevaca u Mađarskoj na neki način inspirirani situacijom u srbijanskom dijelu Bačke?

Naravno, situacija u Srbiji djeluje inspirativno na pojedince u Mađarskoj. Primjećuje se ideološka a vjerojatno i financijska pomoć koja dolazi iz Srbije. Pokušaja odvajanja ima dosta, i to na razne načine: od širenja propagandnog materijala i raznih knjiga, često i na ćirilici, obilazaka škola s udžbenicima na »bunjevačkom jeziku«, do organiziranja skupova na kojima se šire njihova razmišljanja. Ti pokušaji odvajanja su bili bezuspješni i do sada kod ogromne većine Bunjevaca u Mađarskoj, a uvjeren sam da će i daljnji pokušaji razdvajanja Hrvata biti osuđeni na neuspjeh.

Je li bilo pokušaja povezivanja bunjevačkih (nehrvatskih) udruga iz Bačke s udrugama iz Mađarske, pokušaja organiziranja zajedničkih programa, razmjene gostovanja i je li to prepoznato kao pokušaj odvajanja Bunjevaca od hrvatske manjinske zajednice u Mađarskoj?

Za isključivo bunjevačka društva, čiji članovi negiraju svoje hrvatstvo, ja baš i ne znam. U Mađarskoj su to više pojedinci koji surađuju s nehrvatskim udrugama, društvenim djelatnicim i političarima iz Srbije. Čujemo i o posjetima čelnika Bunjevaca ili bunjevačkih udruga iz Srbije. Čak su organizirani i zajednički programi, što u Mađarskoj što u Srbiji. No, to su ipak marginalne priredbe s manjim brojem posjetitelja, jer su ljudi u Bačkoj povezani s hrvatskim samoupravama i društvima.

Mađarska nije priznala Bunjevce kao manjinsku zajednicu. Službena državna politika u tom dijelu nije se mijenjala. Je li »bunjevačko pitanje« dobilo takve razmjere da se može očekivati i inicijativa onih koji negiraju pripadnost hrvatskom narodu ka službenoj Budimpešti da promijeni svoj stav o Bunjevcima?

Po mađarskom zakonu za takvu inicijativu potrebno je prikupiti 1.000 potpisa. U dva navrata je priznanje Bunjevaca kao samostalne manjine već bila tema u mađarskom parlamentu, no u oba je slučaja ogromnom većinom taj zahtjev odbijen. Mogućnost da se ponovo pokrene inicijativa postoji i nadalje, no ja ne vidim razloge da se stav mađarske politike i Mađarske akademije znanosti promijeni po tom pogledu.

Povijest, etnologija, običaji, tradicija nedvosmisleni su dokazi da su Bunjevci dio hrvatskog naroda. Koliko Hrvatska državna samouprava kroz organiziranje raznih skupova, znanstvene radove, suradnju s institucijama i znanstvenicima iz Hrvatske pokušava argumentirano pokazati da inzistiranje na autohtonim Bunjevcima nema znanstveno utemeljenje?

Nažalost, ljude se često manipulira. Pokušava im se sugerirati da ako se izjasne kao Hrvati s time negiraju svoje bunjevačko podrijetlo. Upravo zato pokušavamo objasniti našim sunarodnjacima da se ne moraju »odreći« svojih korijena. Na raznim skupovima smo predstavili povijesne, kulturološke činjenice koje dokazuju podrijetlo Bunjevaca, no zajedno s hrvatskim samoupravama, institucijama i nevladinim udrugama morat ćemo još više raditi na osvješćivanju i informiranju naših ljudi.

Postoji li u tom dijelu suradnja s hrvatskim institucijama u Srbiji?

I do sada smo imali zajedničke projekte, priredbe a suradnju bismo voljeli u budućnosti intenzivirati. Zvali smo redovito znanstvenike, intelektualce, kulturne djelatnike iz Srbije u naša sela, organizirali razne programe, tribine na kojima je predstavljena povijesna i kulturološka pozadina podrijetla Bunjevaca, a to kanimo i u buduće.

Koliko danas broji hrvatska nacionalna zajednica u Mađarskoj i kojim subetničkim skupinama pripadaju Hrvati u Mađarskoj?

Najčešće baratamo brojkom od pedeset tisuća. Hrvatska zajednica u Mađarskoj je jako heterogena. Pripadnici smo raznih hrvatskih subetničkih skupina. U Bačkoj, osim Bunjevaca, žive i Šokci, te Raci. U Baranji također Šokci i Hrvati Bošnjaci, a značajan je broj i podravskih i pomurskih Hrvata, te na sjeverozapadu zemlje gradišćanskh Hrvata.

Za razliku od Srbije, u Mađarskoj je Hrvatska samouprava organizirana na razini regionalnih i lokalnih samouprava. Kako su podijeljene nadležnosti, financiranje?

Hrvati u Mađarskoj su politički organizirani na sve tri razine samopravnog sustava. Imamo 116 mjesnih hrvatskih samouprava, glavnogradsku i šest županijskih samouprava te najviše političko tijelo: Hrvatsku državnu samoupravu. Sve samouprave djeluju samostalno u skladu sa zakonom, prema svojim zacrtanim ciljevima, što financiraju iz svog zakonom zagarantiranog proračuna koji osigurava državni proračun Mađarske.

Što su dobre, a što loše strane takvog načina organiziranja manjinske samouprave?

Iskreno, baš i ne vidim lošu stranu manjinskog samoupravnog sustava. Hrvatski političari i društveni djelatnici u Mađarskoj su dugo godina težili tome da se izgradi sustav koji je danas na snazi, kada Hrvati mogu biti akteri društvenopolitičkog života Mađarske. Zahvaljujući tomu imamo pravo izgraditi kulturnu autonomiju, svoj školski sustav, utemeljiti i održavati institucije, organizirati svoj medijski prostor. Za sve te djelastnosti su novčana sredstva osigurana iz državnog proračunu Mađarske.

S kojim izazovima je danas suočena hrvatska zajednica u Mađarskoj?

Osim asimilacije, koja je vjerojatno prisutna kod svih manjinskih zajednica u svijetu, u nas je najveći problem iseljavanje iz tradicionalno hrvatskih naselja. Hrvati su stoljećima živjeli raštrkani uz granicu, u seoskim sredinama, koje se posljednjih desetak godina drastično mijenjaju. S jedne strane, zbog blizine austrijske granice i povoljnijih gospodarskih uvjeta, u tradicionalna hrvatska naselja na sjeverozapadu Mađarske doseljavaju Mađari iz drugih krajeva zemlje, čineći većinu u nekim naseljima, i umnogome utječu na jezične, kulturne i društvene odnose u tim selima, a s druge strane, modernizacija u poljoprivredi i nedostatak radnih mjesta nažalost mlade prisiljava na iseljavanje, ili u veće gradove ili masovno u zapadnu Europu. Zbog toga sela postaju sve napuštenija, zatvaraju se škole, gubi se materinski jezik. Dok je osnovni problem gospodarske i socijalne naravi, na što mi ne možemo utjecati, gubljenje jezika i identiteta želimo zaustaviti. Pokušavamo ljude u gradovima usmjeravati prema hrvatskim školama i institucijama, te civilnim udrugama. Gubitak jezika jednak je gubitku identiteta i početak puta prema nestajanju. Stoga je strateški cilj Hrvatske državne samouprave zaustaviti ili barem usporiti taj proces i ojačati hrvatski školski sustav u Mađarskoj. Smatramo da budućnost Hrvata u velikoj mjeri ovisi o obrazovanju na hrvatskom jeziku. Upravo zato smo prije godinu dana utemeljili Metodički centar, radimo na kompletnoj izmjeni programa nastave hrvatskog jezika, pripremamo nove udžbenike, obnavljamo i proširujemo školske zgrade, kako bismo stvorili što bolje uvjete na polju obrazovanja.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević