Tema

Prijateljstva za cijeli život

Djeca Lazara i Slavice Cvijin iz Subotice bili su, odnosno i dalje su uključena u sve faze obrazovanja na hrvatskome – od vrtića, osnovne i srednje škole u rodnome mjestu do studiranja u Hrvatskoj, pa čak i predavanja u istoj toj nastavi na hrvatskome u Subotici. Vedrana, Gordana i Emil imaju različite priče o obrazovanju na hrvatskome, a ono što ih sve povezuje je pozitivno iskustvo i stečeni dobri prijatelji.

Ista vjera i tradicija

U vrtić Marija Petković Sunčica na hrvatskome jeziku išao je samo Emil, s obzirom na to da je on najmlađi te da za to mogućnost nisu imale starije sestre. Isti slučaj je i s osnovnom školom. On je završio osam razreda na hrvatskome u OŠ Ivan Milutinović, od kojih su mu, kako kaže, u najljepšem sjećanju ostale izvannastavne aktivnosti, putovanja i dobro društvo.

Vedrana i Gordana su, zbog nemogućnosti drugačijega, osnovnu školu završile na srpskom jeziku, ali su pohađale izborni predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture.

»Moj odjel u osnovnoj školi, iako je bio srpski, imao je skoro polovicu učenika koji su bili Hrvati-Bunjevci. Dosta nas je išlo skupa na vjeronauk u školi i u susjednoj crkvi sv. Roka. Imala sam nekoliko dobrih prijateljica u osnovnoj školi s kojima sam se družila i sve smo čak išle i na folklor u Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo«, kaže Gordana i pojašnjava kako u njenoj generaciji nije bilo dovoljno zainteresiranih za hrvatski odjel, ali i da ga je te godine bilo u Maloj Bosni.

Što se tiče srednje škole, izbor kod svih troje bio je opći smjer Gimnazije Svetozar Marković na hrvatskome. Kao najstarija, Vedrana ju je prva završila, a iznad svega izdvaja stečena prijateljstva.

»Mislim da je društvo nešto što će većina učenika na hrvatskom jeziku izdvojiti. Po mom mišljenju, dosta smo se dobro slagali i u srednjoj školi sam stekla bliske prijatelje s kojima se družim sve do danas. Bila su tu i putovanja na more, mi smo bili među prvim generacijama i mislim da su još neke druge pogodnosti došle vremenom«, navodi Vedrana.

Njezino mišljenje dijeli i Gordana:

»Najviše ga pamtim po prijateljima iz odjela s kojima sam i danas u kontaktu i po našem odličnom razredniku Zoranu Nagelu i drugim profesorima. Ono što opisuje naš odjel i naš svakodnevni život u školi je jedna opuštena i obiteljska atmosfera. Za razliku od osnovne škole, radovala sam se svakom odlasku u srednju školu, jer mi je to bio drugi dom. Bili smo veoma složan i miran razred. Lako smo se oko svega dogovarali i profesori su nas voljeli, jer im nismo zadavali muke. Mislim da je glavni razlog zbog kojeg je vladala tako opuštena i domaća atmosfera taj što smo svi pripadnici istog naroda i dijelimo istu vjeru, tradiciju i običaje. Nitko nije osjećao nelagodu što govori bunjevačku ikavicu ili što dolazi sa sela. Također, cijeli je razred pohađao katolički vjeronauk i bez straha ispovijedao svoju vjeru i iznosio svoje stavove. Glavne aktivnosti kojima smo se bavili su bile sviranje tambure, folklor, recitiranje. Jedno od ljepših putovanja koje ću pamtiti je bilo ljetovanje na Prviću gdje je išlo 10-ak nas iz odjela. Imala sam stvarno odlične profesore i većina ih se doista trudila prilagoditi gradivo i predavati ga na hrvatskom jeziku najbolje što umiju.«

Emil je i dalje srednjoškolac, a poput sestara i on navodi kako je u ovom odjelu našao prave prijatelje s kojima se druži i na izvannastavnim aktivnostima poput folklora u Bunjevačkom kolu.

Zagreb – studentski izbor

Nakon Gimnazije i Vedrana i Gordana opredijelile su se za studij u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu. Vedrana je završila matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a Gordana je na posljednjoj godini Filozofskog fakulteta, smjer arhivistika i informatika. Obje kažu kako im je studiranje na hrvatskome bila želja od malih nogu.

»Od samog upisa u hrvatski odjel u Gimnaziji imala sam želju nastaviti školovanje u Hrvatskoj. Većina iz mog odjela je na početku dijelila moje mišljenje i razmišljala o odlasku u Hrvatsku na studije. Međutim, kako smo se primicali kraju srednje škole većina njih se ipak odlučila za ostanak u državi i studiranje u mjestu koje je bliže rodnom kraju. Tako da sam na kraju bila jedina iz moje generacije koja je upisala fakultet u Zagrebu. Iako sam se i ja lomila hoću li upisati fakultet u Novom Sadu ili u Hrvatskoj, na kraju sam se ipak odvažila za odlazak u Hrvatsku. Velika potpora u tome mi je bila obitelj i starija sestra koja je već studirala u Zagrebu«, kaže Gordana i navodi kako joj je oko upisa na fakultet puno pomoglo što je išla u hrvatski odjel: »Osobito mi je puno značio hrvatski jezik i književnost koji smo učili četiri godine, jer dio testa na državnoj maturi sadrži i esej koji se piše iz neke od lektira koje se obrađuju kroz predmet hrvatski jezik, a koje smo mi sve detaljno obradili na satovima. Također, pokazalo se vrlo korisnim što sam imala predznanje iz hrvatskog jezika i gramatike pri pisanju različitih seminarskih radova kasnije tijekom faksa.«

I Vedrana i Gordana za vrijeme studiranja imale su sve pogodnosti koje imaju i studenti iz Hrvatske, a u nekim slučajevima čak i veća – pravo na studentski dom i menzu, stipendije, zdravstveno osiguranje, studentski pokaz za javni prijevoz, mogućnost studentskog zapošljavanja itd. Obje su bile, odnosno Gordana je i dalje, aktivne i u kulturnim i vjerskim sadržajima koje ovaj grad nudi.

Vedrana se upoznala s načinom funkcioniranja oratorija, koji je po povratku u rodnu Suboticu nastavila održavati po župama, a Gordana je godine plesanja folklora u Bunjevačkom kolu u Subotici nastavila i u Zagrebu u Folklornom Ansamblu Zagreb-Markovac.

»Oratorij sam upoznala na salezijanskoj župi u Zagrebu. Počelo je s volonterskim instrukcijama na koje sam krenula da bih, prije svega, pomogla, ali i bila u bliskom kontaktu s djecom školske dobi kako bih bila bolja nastavnica u školi. Instrukcije su bile dio oratorija, a oratorij sam po sebi služi djeci i mladima da otkriju sebe, svoje potencijale i svoju vrijednost«, kaže Vedrana.

»Ljubav prema plesu i igri rodila se u meni kada sam svoje prve korake otplesala u našem Bunjevačkom kolu. Deset godina sam provela u njemu, plesala, putovala, stjecala prijatelje i stvarala divne uspomene za cijeli život. Upisivanje u folklorni ansambl u Zagrebu za mene je bio nekako prirodan slijed događanja, budući da sam željela imati nekakvu aktivnost kojom bih se bavila u slobodno vrijeme. U ovom ansamblu se moje poznavanje  i ljubav prema folkloru podiglo na sasvim novu razinu. Ovih 6 godina provedenih u ansamblu su mi najljepši dio studiranja i ono po čemu ću pamtiti svoj boravak u Zagrebu. U njemu sam doista našla drugu obitelj i prijatelje za cijeli život«, ističe Gordana.

Sestre Cvijin kažu za Zagreb da je idealno mjesto za studiranje, jer ima gotovo sve fakultete i smjerove s najjačim nastavnim kadrovima u zemlji.

Proces koji napreduje

Vedrana se po završetku fakulteta vratila u Suboticu, gdje radi kao nastavnica matematike. Kaže da je dobila posao i prije nego je nostrificirala diplomu, a predaje i u hrvatskim i u srpskim odjelima. Iz vizure nastavnika, za hrvatske odjele ponovno ima riječi hvale uz primjedbu da se hrvatski ne govori na svakome predmetu.

»Djeca u hrvatskim odjelima, iz mojeg kratkog iskustva, s obzirom na to da su odjeli manji, imaju prilike dobiti kvalitetnije obrazovanje bar zato što se nastavnik više može posvetiti učeniku. Ne tvrdim da je uvijek tako, ali manji broj učenika obično znači i manje vremena utrošeno na postizanje discipline na satu i više vremena za posvetiti se svakom učeniku. Mislim da je i nastavnicima lakše u takvim odjelima. Što se tiče obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji, moja najveća kritika je što se škole i država ne brinu dovoljno da osiguraju da nastava zaista bude na hrvatskom jeziku. Nastavnicima i školama hrvatski razredi pogoduju jer imaju veću normu i više razreda, ali zato ne osjećaju uvijek obavezu da bar pokušaju predavati na hrvatskom. Naravno, to su pojedinačni slučajevi, ali nadzor nad jezičnim kompetencijama ne postoji. Ipak, velik broj nastavnika daje sve od sebe da predaje na hrvatskom jeziku. Neke generacije koje su pohađale osnovnu ili srednju na hrvatskom jeziku završile su i  fakultete i sada predaju u školama, pa se broj stručnih nastavnika na hrvatskom jeziku svake godine povećava. Mislim da je obrazovanje na hrvatskome u Srbiji jedan proces koji svake godine napreduje«, zaključuje Vedrana.

J. D. B.