Tema Tema

I dalje šutnja s obje strane

Navršilo se 28 godina od kako je u Hrtkovcima čitanjem imena mještana hrvatske nacionalnosti počeo njihov progon iz tog srijemskog mjesta. Podsjećanja radi, 6. svibnja 1992. godine održan je miting na kojem je Vojislav Šešelj pročitao imena sedamnaestoro mjesnih Hrvata kojima je javno poručeno da se moraju iseliti, jer će u protivnom biti protjerani. Zbog podstrekavanja progona Hrvata u selu Hrtkovci 1992. godine, Međunarodni sud u Haagu je pravosnažno osudio Vojislava Šešelja na 10 godina zatvora. Apelacijsko vijeće sudskog Mehanizma zaključilo je da je Šešelj govorom koji je u tom selu održao 6. svibnja 1992. godine potakao progon, deportaciju i prisilno premještanje Hrvata iz Hrtkovaca. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, pravni nasljednik Haškog tribunala, pravosnažno je osudio Vojislava Šešelja na deset godina zatvora zbog poticanja i počinjenja progona Hrvata u selu Hrtkovci 1992. godine. Kako je pisalo u optužnici haškog tužilaštva, nakon Šešeljevog govora u Hrtkovcima je počela kampanja etničkog protjerivanja usmjerena protiv nesrba, naročito Hrvata. S obzirom na to da je lider radikala u pritvoru proveo skoro 12 godina, žalbeno vijeće MMKS-a je konstatiralo da je Šešelj kaznu već odslužio. U svim drugim aspektima odbačena je žalba tužitelja na prvostupanjsku presudu kojom je Šešelj 31. ožujka 2016. godine oslobođen za zločine nad nesrpskim stanovništvom u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1993. godine. Međunarodni sud pravde u Haagu, odnosno Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove donijelo je 11. travnja 2018. drugostupanjsku, pravomoćnu presudu kojom je Vojislav Šešelj proglašen krivim za ratni zločin protjerivanja Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci, odnosno za točku optužnice koja se odnosi na »poticanje progona, deportacije, prisilno premještanje Hrvata 1992. iz sela Hrtkovci kao i zločine protiv čovječnosti«.

»Povratak na mjesto zločina«

Po popisu stanovništva iz 1981. godine Hrvati su činili 41,3 posto stanovništva, Mađari 19,4, a Srbi 17,2 posto stanovništva Hrtkovaca. Prema podacima nevladinih organizacija, početkom 90-ih godina oko 450 obitelji je bilo primorano napustiti svoje kuće i odseliti se u Hrvatsku. Haški tribunal je na suđenju priložio listu od 722 imena Hrvata protjeranih iz ovog sela. Prošle godine u Hrtkovcima održan je deseti kongres Srpske radikalne stranke na kome je Vojislav Šešelj ponovno izabran za predsjednika stranke. Kongres je održan u njegovoj kući u Hrtkovcima, mjestu u kome je prema pravosnažnoj presudi u Haagu počinio ratni zločin primoravanja lokalnih Hrvata na iseljavanje. Iako su pojedine političke stranke i građanske organizacije građanskog društva tražile zabranu skupa, on nije bio zabranjen. Šešeljev skup u Hrtkovcima tada je osudila i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i uputila kritiku Srbiji navodeći da je »poražavajuće što srpska država u 2019. godini dopušta skup istih tih ljudi u Hrtkovcima, simbolu stradanja Hrvata Vojvodine«, te da je »izrugivanje žrtvama na mjestu zločina civilizacijski poraz za jedno društvo, neprihvatljiv povijesni revizionizam i rehabilitacija politike kojoj nema mjesta u suvremenoj Europi«. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini zatražio je od državnih institucija zabranu održavanja Otadžbinskog kongresa SRS-a, ističući u tadašnjem priopćenju da održavanje kongresa u Hrtkovcima smatraju »ne samo kao političku provokaciju, nego kao neopustivo djelovanje, koje bi mjerodavna tijela Republike Srbije trebala zabraniti«.

»Sindrom Hrtkovaca«

Svake godine na obljetnicu od održanog mitinga u Hrtkovcima Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, sa sjedištem u Zagrebu, podsjeća javnost na tadašnje događaje, uključujući i miting Srpske radikalne stranke 6. svibnja 1992. godine kada je u prisutnosti Vojislava Šešelja »ozvaničeno« protjerivanje građana hrvatske nacionalnosti, pa se često taj događaj kolokvijalno naziva »sindrom Hrtkovaca«.

»U srijedu, 16. lipnja 1992., dakle samo mjesec dana nakon Šešeljevog huškačkog govora, na drvenom električnom stupu ispred crkve u Hrtkovcima, na visini od oko dva i pol metra, tako da ga nitko ne može dohvatiti, osvanuo je prijeteći plakat. Na papiru bijele boje, veličine uobičajene za pisaći stroj, crvenim je flomasterom i dosta urednim rukopisom, latiničnim velikim slovima bilo napisano: ‘Hrvati! Ako se do ponoći ne iselite bićete svi poklani!’, a u potpisu je pisalo ‘Srpski četnički pokret i Crna ruka’. Dakle, bilo je to vrijeme zastrašivanja smrću, batinanja, prijetnji telefonima, Hrvati su nazivani ustašama, inscenirane su tuče mladića koji su došli i starosjedilaca koji su rođeni u Hrtkovcima, maltretiran je tadašnji župnik crkve sv. Klementa u Hrtkovcima Nikola Kraljević, a mještanin Mijat Štefanac (u Hrtkovcima poznatiji pod nadimkom Piršić) pronađen je mrtav u ataru između Hrtkovaca i Nikinaca. Sve je to rezultiralo iseljenjem oko 600 hrtkovačkih obitelji, od čega je samo u mjesec dana 1992. godine iz Hrtkovaca odselilo oko 300, od ukupno 480 obitelji iseljenih 1991. i 1992. godine. Ludilo je išlo toliko daleko da je promijenjen i naziv sela, pa su se Hrtkovci nekoliko godina zvali Srbislavci. Premda su Hrtkovci postali sinonim protjerivanja Hrvata iz Srijema, ovaj scenarij etničkog protjerivanja provodio se u cijelom Srijemu. Primjerice, u Kukujevcima je tijekom ratnih devedesetih od dvije tisuće pripadnika hrvatske nacionalne zajednice ostalo živjeti samo njih petnaestak, a rezultat te nacionalističke politike je 25 brutalno ubijenih Hrvata i progonstvo oko 40.000 Hrvata iz Srijema«, navodi predsjednik Udruge protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata Mato Jurić, dodajući da su presudom Vojislava Šešelje osjetili djelomičnu zadovoljštinu, jer je Šešelj, kako ističe, »pravomoćno proglašen ratnim zločincem, odnosno prvi je osuđen za ratni zločin počinjen na tlu Srbije u kojoj nije bilo ratnih događanja, i to protiv lojalnih građana koji nisu bili ni u kakvoj pobuni ili otporu, velika nepravda je što nije osuđen i za brojna druga (ne)djela koja su počinjena u Vojvodini po istoj metodi kao što je to bilo i u Hrtkovcima«.

Šutnja i matične države

Također dodaje da je nepravedno što Haaški sud nije želio utvrditi postojanje udruženog zločina protiv Hrvata u Vojvodini, jer je Šešelj bio samo dio tog udruženja i provodio službenu politiku tadašnje vlasti Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kao i što glavni akteri tih zločina, uz Miloševića i vrh JNA (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i drugi) nisu odgovarali za te zločine:

»Jasno mi je da vlasti u Srbiji sve čine da se istina o stradanju Hrvata u Srbiji 1990-ih gdina ne sazna, s obzirom na to da je za ta stradanja odgovoran režim Slobodana Miloševića, a budući da su mediji uglavnom pod kontrolom državnih vlasti o tome ne smiju pisati. Poneki čimbenici civilnog društava kao što su Fond za humanitarno pravo iz Beograda i Vojvodjanski građanski centar iz Novog Sada pokušavaju upoznati srpsku javnost o zločinima nad Hrvatima u Vojvodini, ali u toj aktivnosti nailaze na velike probleme, prijetnje pa i fizičke napade od onih koji ne žele da se ta istina dozna. Mene više brine šutnja hrvatskih vlasti i medija. Prvih godina našeg progonstva hrvatske vlasti jasno su međunarodnoj javnosti predočavali činjenice da se nad Hrvatima u Srbiji vrši zločin, a i mediji su na tu činjenicu u to vrijeme često upozoravali. Nažalost, već preko dvadeset godina hrvatske vlasti ništa ne poduzimaju da se utvrde činjenice o zločinima nad Hrvatima1990-ih godina da se pronađu naredbodavci i izvršitelji tih djela i da za to snose odgovornost. Hrvatskim medijim ova tema ili nije dovoljno zanimljiva ili je nešto drugo posrijedi, pa ni hrvatska javnost nije upoznata s ovim događanjima«, ističe Jurić, dodajući da će njihova zajednica i ubuduće ukazivati na zločine nad Hrvatima u Vojvodini na sve dostupne načine, a prije svega pisanom riječju:

»Mogu najaviti da će uskoro izaći iz tiska vrlo značajna knjiga jednog od osnivača naše zajednice Zlatka Pintera, u kojoj će iznijeti mnoge još neobjavljene dokumente i činjenice o zločinima nad Hrvatima u Srbiji, o pripremama i izvršenjima tih zločina«, kaže on.

Da se ne zaboravi

Stranice kronike Kako je umirao moj narod, autora Marka Kljajića, koja je tiskana 1996. godine, osim obilja podataka o spomenicima duhovne, vjerske i materijalne kulture Hrvata u Srijemu svjedoči i o njihovom nestajanju s njihovih vjekovnih obitavališta od Kukujevaca i Gibarca do Golubinaca, Slankamena, Hrtkovaca i Zemuna. Knjiga je, kako je okarakterizirao autor, slika koja riječju, fotografijom i dokumentima govori o stradanju hrvatskoga naroda u Srijemu te njegov doprinos o istini o progonu Hrvata iz istočnoga Srijema.

»U toj knjizi sam dokumentarno i novinarski napravio jedan prikaz stanja za vrijeme režima Slobodana Miloševića i stradanja hrvatskog naroda na području istočnoga Srijema od 1990. do 1996. godine. U ovo vrijeme opće pandemije imao sam dovoljno vremena s obzirom na to da su i mene zakačile odredbe o kretanju, pa sam za to vrijeme uspio napraviti ponovno prikaz stradanja moga naroda u istočnom Srijemu i obraditi temu ‘Hrtkovački sindrom’. Ovih dana će ići u tisak knjiga s istim podnaslovom s dodatkom Antimemoari kako je umirao moj narod. S obzirom na to da se radi o ponovljenom, popravljenom i dopunjenom izdanju, ići će u tri toma. Prva knjiga govori o stradanju Hrvata u Srijemu za vrijeme Miloševićevog režima. Ona će malo biti dopunjena nekim dokumentima i novinarskim prikazima koje u ono vrijeme nisam imao pri ruci i zato će knjiga biti nešto opširnija. Isto tako u tom prvom broju ovoga izdanja Kako je umirao moj narod antimemoari, dodao sam jedno novo poglavlje pod nazivom Suočavanje s prošlošću. U pojedinim poglavljima, govoreći o župama koje su stradale za vrijeme 90-ih godina, dodao sam stradanje Hrvata u istočnom Srijemu za vrijeme režima Josipa Broza Tita. Ta poglavlja se odnose na stradanje Hrvata u istočnom Srijemu: Petrovaradinu, Kukujevcima, Maradiku, Surčinu, Beški i drugim mjestima gdje je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Također sam dodao stradanje Hrvata od 1944. godine, koje sam nazvao 1944. godina crnih marama i poslije. Uspio sam iz Povijesnog arhiva Beograd izvući neke materijale kako bi se govorilo i o tome razdoblju, odnosno o suočavanju s prošlošću koja ulazi u to vrijeme prije 1990. godine. Nadam se, ako ne do kraja svibnja, da će knjiga u lipnju ugledati svjetlo dana«, ističe Kljajić.

Doprinos istini o progonu

Kako navodi, stječe se dojam da nakon 28 godina obje države šute o »Hrtkovačkom sindromu«.

»Žalosno je to što se ima osjećaj da se o tome šuti. Mogao bih reći da se i meni tako čini. Nema postavljanja pitanja od Hrvatske po pitanju Hrtkovaca niti se kod nas koji nešto o tome znamo i koji smo to proživjeli, dolazi s tim pitanjem iz matične države. Srbiji je u interesu da se o tome šuti i da se ne priča o zločinima koji su počinjeni za vrijeme režima Slobodana Miloševića, koji je na koncu i procesuiran u Haag zbog drugih ali i ovih zločina počinjenih na području zemlje koja nije bila u ratu, a iz koje je prognano oko 30.000 lojalnih državljana hrvatske nacionalnosti. Moj doprinos o istini o progonu Hrvata iz istočnoga Srijema je ova knjiga koju sam se potrudio uraditi i baš i s tom nakanom, da se ne zaboravi. S tim što će ta knjiga s dopunom, podsjetiti javnost na zločine koji su počinjeni nad Hrvatima i koji su bili još strašniji za vrijeme Josipa Broza Tita. Ovo što je 90-ih godina urađeno je samo nastavak one politike koju je na najmonstruozniji način provodio Josip Broz Tito, a o tome se nije smjelo govoriti. Državama u kojima smo živjeli za vrijeme stare Jugoslavije nije bilo u interesu da se govori o tada počinjenim zločinima nad hrvatskim narodom, ne samo u istočnom Srijemu. Zato sam htio da se u ovom sad ponovljenom i dopunjenom izdanju progovori i o tome ne bih li nekoga potaknuo da se na jedan studiozniji način pozabavi tom temom. Istočni Srijem nije zatrt s Hrvatima 90-ih godina, nego je to počelo 1918. godinom, s Kraljevinom SHS, zatim je nastavljeno, ali je najtragičnije stradanje Hrvata bilo u vrijeme vlasti Josipa Broza Tita«, zaključuje Kljajić.

S. D.

 

Najava događaja

07.06.2020 - Produljen rok prijava za izlaganje na stručnom skupu \\\'Čitanjem do uključenosti\\\'

Programski i organizacijski odbor stručnog skupa Čitanjem do uključenosti koji će se održati 2. i 3. listopada 2020. u Subotici, u čitaonici Gradske knjižnice Subotica (Cara Dušana 2) u okviru XIX. Dana hrvatske knjige i riječi, dana Balinta Vujkova produljio je rok za prijavu izlaganja do 15. srpnja 2020. godine.

Prijave za sudjelovanje s izlaganjem šalju se na adresu izlaganja.skup.Subotica2020@gmail.com.

Povratne informacije potencijalni sudionici s izlaganjem dobit će do 1. kolovoza 2020.

Programski i organizacijski odbor pratit će preporuke svih nadležnih tijela, nacionalnih stožera civilne zaštite i drugih, u vezi s mjerama zaštite širenja zaraze od koronavirusa.

O odgodi ili otkazivanju svi prijavljeni izlagači i sudionici stručnog skupa bit će pravodobno obaviješteni.

Informacije o skupu, programu i prijavi sudionika te konačni program bit će dostupni na mrežnoj stranici Zagrebačkog knjižničarskog društva i mrežnim stranicama Hrvatske čitaonice, Gradske knjižnice Subotica i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

14.06.2020 - Natječaj za Festival bunjevački pisama

Temeljna svrha Festivala bunjevački pisama u Subotici je promocija i popularizacija nove bunjevačke pisme i poticaj svima, a osobito mladima kako bi sami pridonijeli očuvanju i unapređenju kulturne baštine svoga roda i naroda.

PROPOZICIJE NATJEČAJA:

  1. Tekst i glazba trebaju predstavljati život i običaje bačkih Bunjevaca;
  2. Tekst pjesme mora biti pisan ikavicom ili ijekavicom;
  3. Pjesma može imati 3 ili 4 strofe;
  4. Dužina pjesme je od 3 do5 minuta;
  5. Note (melodija, akordi) i tekst treba dostaviti u 2 primjerka;
  6. Uz tekst i melodiju obvezno dostaviti i demo snimku;
  7. Radovi prethodno ne smiju biti izvođeni (premijerno izvođenje);
  8. Jedan autor može dostaviti najviše 3 skladbe;
  9. Primljeni radovi se ne vraćaju;
  10. Radovi se šalju pod šifrom, a rješenje šifre (ime, prezime i adresa autora i kontakt telefon) mora biti u posebnoj, zatvorenoj kuverti;
  11. Nakon odabira najboljih radova, stručna komisija će autore izvijestiti o rezultatima;
  12. Festival se organizira isključivo na volonterskim principima, te se radovi neće honorirati;
  13. Autor skladbe koja je odabrana za izvedbu na festivalu samim njezinim slanjem daje svoj neopozivi pristanak da se skladba studijski snimi i izda na nosaču zvuka i video zapisu radi popularizacije festivala.

Natječaj je otvoren do 31. svibnja (maja) 2020.

Skladbe slati na adresu:

Vojislav Temunović, Skerlićeva 17 24000 Subotica, ili

HGU FBP, Jo Lajoša 4/a 24000 Subotica;

mail: hgu.fbp@gmail.com

s naznakom: ZA XX. „Festival bunjevački pisama“

Festival će biti održan 27. rujna (septembra) 2020. u Subotici.

 

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay