Intervju

Medijsku stvarnost je neophodno mijenjati

Plava Vinkovačka televizija je televizija sa županijskom koncesijom za područje Vukovarsko-srijemske županije, Osječko-baranjske i dio Brodsko-posavske županije. S emitiranjem je počela 1. veljače 1994. godine, a danas emitira 10 sati programa dnevno, uglavnom vlastite produkcije, te programe drugih lokalnih tv postaja. Od 1. ožujka 2017. godine s emitiranjem kreće Plava TV sa županijskom koncesijom za područja Virovitičko-podravske i Požeško-slavonske županije, te dijelova Bjelovarsko-bilogorske i Brodsko-posavske županije. Oba kanala, Plava vinkovačka i Plava TV pokrivaju područje s oko milijun stanovnika. Od lipnja 2016. godine, gledatelji Plave Vinkovačke televizije u okviru programa mogu gledati emisiju Hrvatska rič iz Vojvodine posvećenu hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Damir Begović je glavnim i odgovornim urednikom Plave Vinkovačke televizije imenovan 1. veljače 2019. godine. Rado je pristao govoriti za naš tjednik o svom životu, dosadašnjem novinarskom angažmanu, programskoj orijentaciji Plave vinkovačke televizije danas, o ulozi i položaju novinarske profesije u Hrvatskoj i zemljama u regiji, te o suradnji s hrvatskim medijima u Srbiji.

Zamolila bih Vas da naše čitatelje bliže upoznate s Vašim novinarskim putem i dosadašnjem angažmanu u medijima u Hrvatskoj?

Moja životna priča započela je u Vinkovcima. Prvi put zaplakao sam u zoru 16. travnja 1975. godine. U rodnom gradu završio sam osnovnu školu te dva razreda srednje škole. Bezbrižne gimnazijske dane prekinuo je Domovinski rat, pa sam srednjoškolsko obrazovanje nastavio u Zagrebu. Nakon mature vratio sam se u Vinkovce gdje sam 1995. godine započeo novinarski put. Tri godine kasnije opet sam, tada zbog fakultetskih ambicija, preselio u Zagreb, 2003. godine diplomirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Nedugo potom ostvario sam profesionalni angažman u redakciji Sportskih novosti, s ove vremenske distance slobodno mogu reći kako mi je ta reporterska epizoda najdraža u novinarskoj karijeri. Prokrstario sam mnoge meridijane i paralele, imao čast i privilegij dijeliti redakciju s imenima koja zvuče i znače u svijetu hrvatskog sportskog novinarstva. Učio sam i štošta naučio od Antona Samovojske, Tomislava Dasovića, Nevena Bertičevića, Branka Stipkovića, neponovljivog i nažalost pokojnog Tomislava Židaka… U te tri godine spoznao sam mnogo toga važnog o novinarstvu, između ostalog i dvije bitne stvari o kojima se ne uči u studentskim klupama. Prvo, nikada ne idi od kuće bez doručka, jer nikad ne znaš hoćeš li imati vremena za ručak. I drugo, uvijek sobom ponesi grafitnu olovku, jer nikada ne znaš kada će kemijska ostati bez tinte. Televizijskom novinarstvu vratio sam se 2008. godine na Osječkoj televiziji, a 2011. godine zabilježen je moj povratak u matičnu kuću, na Vinkovačku televiziju. U međuvremenu sam radio i kao sportski komentator na Areni sport te kao vinkovački dopisnik Vjesnika, Jutarnjeg lista i Glasa Slavonije. A sve to vrijeme obožavam pse i motocikle, pa i danas svaki slobodni trenutak koristim za šetnju sa Silom ili vožnju kawasakijem. Glavnim i odgovornim urednikom Plave vinkovačke televizije imenovan sam 1. veljače 2019. godine. Prethodno sam uređivao i vodio emisije sportskog sadržaja Niski start, Fair play i Županijski nogomet, a stjecajem okolnosti sam polako ulazio i u sferu informativnog programa. Nedostaju mi reporterski dani, ali pronalazim izazov i u ovim uredničkim.   

Vinkovačka televizija s radom je krenula 1. veljače 1994. godine, a danas je jedan od najznačajnijih medija hrvatskog istoka. Također, od 2017. godine ušla je u domove cijele Slavonije i preimenovana je u Plavu vinkovačku televiziju. Jeste li zadovoljni gledanošću i medijskim prostorom koji ste dobili pokretanjem novog kanala?

Od prije tri godine vlasnici smo i druge koncesije, pa kao nakladnik djelujemo na dva kanala. Ispostava u Virovitici opravdala je svrhu i razlog svog postojanja. Njome smo pokrili područje zapadne Slavonije, ali i središnje Hrvatske, a probili smo se čak i do rubnih dijelova Zagreba, što nam otvara zanimljiv marketinški potencijal.

Koja je programska orijentacija Plave Vinkovačke televizije danas?

Programski se pokušavamo prilagoditi i zahtjevima tržišta i zahtjevima gledatelja, ali i našim realnim mogućnostima. To nije nimalo jednostavno, osobito u gospodarskom okruženju u kojem djelujemo. No, silan trud koji ulažemo rezultirao je time da Plava vinkovačka televizija dnevno proizvodi desetak sati programa razvrstanog na 15-ak emisija. Naglasak je na informativnom programu, međutim ne zanemarujemo dakako ni ostale sadržaje. Nastojimo biti i zabavni, i edukativni, i korisni društvenoj zajednici, no prije svega blizu našim gledateljima, u interaktivnoj komunikaciji koju s njima ostvarujemo kroz neke vrlo gledane kontakt emisije. S moje pozicije nezahvalno je govoriti o tome koliko smo dobri u tome što radimo, prepustio bih to drugima. U novinarskom svijetu znademo reći kako su činjenice svetinja, a komentari slobodni. A činjenica da trajemo već više od dva i pol desetljeća ipak možda nešto govori o nama i našoj vrijednosti.  

Prošle godine svečano ste obilježili četvrt stoljeća postojanja i rada. Kako biste prokomentirali putanju rada i napretka ovog danas značajnog elektroničkog medija, od njegovog početka do danas?

Godine 1994. krenuli smo doslovno od ništice, pa se podrazumijeva kako je putanja našeg razvoja zahvaljujući ogromnom entuzijazmu i u to vrijeme modernoj opremi išla rapidno prema gore. Entuzijazma zapravo nikada na našoj televiziji nije nedostajalo, no zbog poslovičnog nedostatka novca i brzog razvoja novih tehnologija upadali smo u povremene poteškoće u tehničkom smislu. U posljednjih nekoliko godina, međutim, osuvremenili smo opremu i dobili novi studio atraktivnog izgleda. Uza sve to, što je i najvažnije, dobro smo posloženi u kadrovskom smislu, raspolažemo doista kvalitetnim ljudskim potencijalom koji ni po čemu ne zaostaje za onim koji postoji na velikim televizijama nacionalnog predznaka.

Pretpostavljam da ste se u dosadašnjoj novinarskoj karijeri susretali s različitim ocjenama novinarskog rada. Kakva je Vaša ocjena novinarske profesije danas u odnosu na neka prošla vremena?

Novinarstvo je u Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća pretrpjelo velike promjene koje se očituju u većem broju dostupnih medija, odnosno medijskih kanala, ali ne samo u tome. Prije svega, radi se o ozbiljnim strukturnim promjenama unutar profesije. Nadalje, mediji u Hrvatskoj su u posljednjih 20 godina dijelili sudbinu društvene tranzicije koja je nedvojbeno ostavila traga na njihovu profilu i ponašanju, uz izravnu izloženost zapadnim medijskim trendovima i utjecajima koji mi se nimalo ne sviđaju. Iskreno, čeznutljiv sam za onim vremenima kada je vijest bila kraljica novinarstva. Danas to više nije tako, u prvi plan isplivali su tabloidizacija i senzacionalizam što je izravno i neizravno dovelo do pada kredibiliteta medija, ujedno i naše struke. Kada je senzacija postala važnija od činjenice, kratkoročno se povećala naklada, ali se dugoročno srozala novinarska profesija koja je zbog toga danas u svojevrsnoj krizi. A imidž novinara itekako poljuljan.

Koliko je moguće u današnjim uvjetima biti idealan novinar, onaj koji priopćava samo suštu istinu?

Novinarstvo je profesija koja, pod uvjetom da joj se pristupa pošteno i beskompromisno, može i mora biti nositelj istine. A pravo na slobodu izvještavanja temeljni je novinarski alat. Međutim, sve češće svjedočimo žestokim bočnim i frontalnim udarima na to elementarno novinarsko pravo. Uskraćivanje prava na informacije i pokušaji cenzure od strane vlasti i pojedinaca postali su novinarska svakodnevica. Vraćam se na Vaše pitanje: idealan novinar oslobođen je svih okova, a biti idealan u današnje vrijeme, nažalost, prije svega znači imati dovoljno novca. Jer, ekonomska je ovisnost, opet nažalost, ono što guši pravo novinarstvo. Osjećaju se snažan utjecaj i interes kapitalističkog poslodavca koji očekuje da mu njegova investicija u neki medij donese profit, ali i ugled. Objektivno novinarstvo u čestom je razmimoilaženju i s interesom političara na vlasti koji kontroliraju medije i drže ih ovisnima o proračunu – zaboravljajući pritom da je riječ o javnom, a ne privatnom novcu – kako bi s istim tim javnim novcem glancali osobni imidž, ne dopuštajući ili barem ublažavajući kritiku svoga rada. S druge strane, javnost s punim pravom želi nepristrane informacije i tu dolazimo do velikog raskoraka. Medijski prostor danas je naprosto premrežen političkim i korporativnim interesima, opterećen je cenzurom, a javlja se i problem autocenzure, pogotovo u manjim sredinama. U strahu za egzistenciju novinari povlače ručne kočnice i otupljuju svoja pera. A poznato je da ništa bolje ne disciplinira od straha.

Mislite li da novinari dijele istu sudbinu kada je u pitanju njihov profesionalni i materijalni položaj, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama regije?

Novinarski posao nekoć je bio ugledno građansko zanimanje, danas to više nije. Novinari su izgubili društveni i profesionalni status, dijelom i zbog toga što su izgubili vjerodostojnost, koju pak nemaju zbog gubitka ovisnosti o čemu smo ranije razgovarali. Sindikat novinara i Hrvatsko novinarsko društvo neprestano upozoravaju na sve lošiji status i položaj struke, a nekome će možda zanimljiv biti podatak o tome da se trenutno u Hrvatskoj vodi čak oko 900 sudskih procesa protiv novinara teških preko 9 milijuna eura. Uzgred, kad smo već kod novca, da je novinarstvo potplaćena, odnosno materijalno podcijenjena branša, ne treba posebno ni naglašavati. Vjerujem da bitno različita situacija nije ni u ostalim zemljama regije.

Gledatelji Plave Vinkovačke televizije od lipnja 2016. godine u okviru programa mogu pratiti i emisiju Hrvatska rič iz Vojvodine, posvećenu hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom projektu, nastalom na temelju dogovora tadašnjeg člana Izvršnog odbora HNV-a zaduženog za informiranje a sadašnjeg ravnatelja Hrvatske riječi Ivana Ušumovića i tadašnje glavne i odgovorne urednice Vinkovačke TV Ane Šibenik Tomić?

Bio je to »potez za notes«! Podsjećam, neposredno prije toga Radio Subotica obustavila je proizvodnju programa na hrvatskom jeziku, pa je veliki dio vojvođanskih Hrvata ostao bez mogućnosti informiranja na materinjem jeziku. Vinkovačka televizija omogućila je priliku i prostor da se kroz ovu emisiju čuje i hrvatska riječ s druge strane Dunava. Dosad smo emitirali 44 emisije, suradnja je trenutno prisilno obustavljena zbog dobro poznate epidemiološke situacije oko koronavirusa, ali želim vjerovati da nećemo još dugo čekati na njezino 45. izdanje.

Koliko smatrate da je važno da se gledatelji Plave Vinkovačke televizije upoznaju sa životom i aktivnostima hrvatske zajednice u Srbiji?

Hrvatsku rič iz Vojvodine smatram nimalo nevažnim segmentom našeg programa čijim konzumentima ovom emisijom nudimo značajno kvalitetan sadržaj više. Osnovna ideja i jest bila gledateljima iz Hrvatske približiti život hrvatske manjine u Srbiji. Sve emisije studiozno su pripremljene i kvalitetno realizirane, a gosti zanimljivi i kompetentni, zaslužuju da ih se čuje i vidi. Ovaj projekt, smatram, od golemog je značaja i za hrvatsku zajednicu u Srbiji kojoj emisija predstavlja svojevrstan prozor u svijet. Također, realizacijom emisije nastojali smo poslati poruku našim sunarodnjacima u Srbiji da su nam važni i jasan signal da nisu zaboravljeni.  

Na osnovu emitiranih emisija do sada, imate li podatak kolika je gledanost te emisije i postoji li dovoljna zainteresiranost gledatelja?

 Egzaktan pokazatelj o gledanosti našeg programa nemamo, ali emisiju smo smjestili u prilično popularan termin u našoj programskoj shemi. K tome, dvaput repriziramo svaku emisiju koja je dostupna i na našem Youtube kanalu pa se sukladno tome usuđujem ustvrditi da Hrvatska rič iz Vojvodine gromoglasno odzvanja našim medijskim prostorom.

Je li u planu neki novi projekt i suradnja vaše medijske kuće s hrvatskim medijima Srbiji?

Prije svega, jedva čekamo da ova epidemiološka neprilika prođe i borba s nevidljivim suparnikom bude gotova, pa da nastavimo s proizvodnjom Hrvatske riči iz Vojvodine. Eventualna nadgradnja suradnje uvijek je moguća, ovisit će o koječemu, a prvenstveno o našim programsko-tehničkim mogućnostima.

I na kraju, kao glavni i odgovorni urednik i novinar s bogatim iskustvom, kako biste ocijenili medijsku scenu u Hrvatskoj i Srbiji?

Dojam, kao i neke činjenice, kazuju kako su obje medijske scene poprilično kontaminirane. Doista zapanjujuće zvuči podatak jednog istraživanja o tome da je jedan dnevni list u Srbiji na 302 naslovne stranice publicirao čak 362 lažne vijesti. Svaki dodatni komentar potpuno je suvišan. Nisam sretan ni zbog stanja u Hrvatskoj. Evo, prošle nedjelje, a povodom Svjetskog dana slobode medija, gošća popularne emisije HRT-a Nedjeljom u 2 trebala je biti kolegica Maja Sever, inače predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. Međutim, njezino gostovanje u toj vrlo gledanoj emisiji iznenada je otkazano uz prilično smiješna obrazloženja. Podsjećam, HRT je javna televizija koja se financira novcem poreznih obveznika. Stoga se ne smijemo čuditi podatku koji je iznjedrilo istraživanje jedne britanske nevladine udruge prema kojem je Hrvatska u razdoblju od 2014. do 2017. godine svrstana među zemlje s najvećim smanjenjem slobode medija. Znate s kim smo u društvu? S Jemenom, Indijom i Burundijem. To je poraz svih nas koji djelujemo u medijskom prostoru. Stoga, cjelovita i beskompromisna strukturna medijska reforma koja će ozdraviti naše novinarstvo nameće se kao nužnost. Ne smijemo se štedjeti niti umoriti u pokušajima ozdravljenja naše struke, čija je neovisnost od neprocjenjivog značaja za društvenu zajednicu. Istinsko, profesionalno i časno novinarstvo trebalo bi imati ulogu moralne savjesti društva, sile koja otkriva i ispravlja društvene devijacije. A novinari bi morali biti svjetionici koji se ne ustručavaju priopćiti istinu i njome prosvjećivati javnost te čuvari demokracije koji ujedno imaju i ulogu korektiva vlasti. Medijska stvarnost, žao mi je što to moram primijetiti, na ovim prostorima nije sjajna i neophodno ju je mijenjati.

Intervju vodila: Suzana Darabašić