Tema

Za sve prepreke postoji rješenje

Kada je u pitanju obrazovanje, vjerujem da svaka obitelj ima svoju priču, ali su ciljevi vrlo slični ili isti, a to je pružiti djeci najbolje. Ovoga puta donosimo životnu priču obitelji Đukić.

Dok se neki roditelji oko upisa u hrvatske odjele dvoje i razmišljaju, ima i onih koji su spremni puno više dati samo da njihova djeca budu u nastavi na hrvatskom jeziku. Tako nas ovotjedno svjedočanstvo vodi na salaš u Malu Bosnu.

Vrtić bez cjelodnevnog boravka

Obitelj Josipa i Josipe Đukić čine i troje djece: Marko, koji je 6. razred OŠ Matko Vuković, Matea, koja je predškolac i Petar (5 godina), koji pohađaju vrtić Marija Petković-Sunčica.

Iako je danas sve na svome mjestu, nije odmah sve tako bilo. Pri upisu najstarijeg djeteta, Marka, u školu razmišljali su se gdje ga upisati i kako sve iskombinirati s obzirom na to da su i Josipa i Josip uposleni u gradu i da oboje rade u smjenama, a da treba iskombinirati i sve obveze kako njihove tako i dječje. Po riječima mame Josipe, Marko je išao u vrtić Bambi u Maloj Bosni i to na hrvatskom jeziku, ali, kako je rekla, tada su imali pomoć dide, koji je prihvatio obvezu voditi unuka u vrtić.

»Marko je u selu išao u vrtić, jer smo tada mogli tako iskombinirati. Veliki je problem što u Maloj Bosni nema cjelodnevni boravak u vrtiću, a niti produljeni boravak u školi. Mi zapravo niti ne možemo koristiti vrtić u selu. Pitanje vrtića već godinama nije riješeno. Djeca su u vrtiću od 8 do 12 sati i kada roditelji rade, tko će odvesti dijete i dovesti ga iz vrtića? Ista je situacija i u poslijepodnevnoj smjeni. Kako da dijete vrtićke dobi bude cijelo prijepodne samo doma?«, pita se Josipa i dodaje: »Ako tako gledamo, onda možemo doći do zaključka da je vrtić u selu namijenjen samo onim roditeljima koji su doma, koji nisu uposleni i koji su blizu vrtića, odnosno u centru sela. Što da rade oni roditelji koji su uposleni i koji su udaljeni od vrtića, kao što je slučaj s nama? Upravo zbog toga smo bili prisiljeni gledati druge mogućnosti«, priča Josipa Đukić koja svakodnevno na putu do posla prolazi pored nekoliko vrtića u gradu.

Upravo iz tih razloga odlučili su mlađu djecu, Mateu i Petra, upisati u vrtić Marija Petković-Sunčica.

Od kuće do škole, od škole do kuće...

Isti problem sačekao ih je i kod upisa u školu, a s takvim problemima se po njenim riječima susreću i drugi roditelji.

»Kod upisa u prvi razred mi smo prvenstveno razmišljali i raspitivali se u koju školu upisati djecu. Živimo na salašu koji je podjednako udaljen i do škole u Maloj Bosni i do grada, tako da bi djeca svakako morala putovati. S obzirom na to da nam je potreban produljeni boravak, a škola u selu ga nema, što smatramo velikim problemom, odlučili smo se za svakodnevno putovanje do grada. Sljedeće pitanje je bilo koja škola? U razgovoru s Bernadicom Ivanković doznali smo da u školi Ivan Milutinović u gradu, gdje ima nastava na hrvatskom jeziku ima i produljeni boravak, i to nam je bilo presudno. Marka smo upisali u školu Ivan Milutinović, a bili smo prezadovoljni i s učiteljicom Biljanom Vojnić Hajduk«, kaže Josipa.

Kada je u pitanju prijevoz do škole, Josipa je pojasnila kako je Marka prve dvije godine dovozila autom u školu i da je za to od Hrvatskog nacionalnog vijeća dobivala nadoknadu za benzin, budući da nije bio organizirani prijevoz iz Male Bosne. Kada je Marko stasao da može sam putovati autobusom, dobio je plaćenu mjesečnu kartu, no i tada ga je čekao popriličan put do škole, osobito za dijete od 10 godina. Marko je svakodnevno autobusom dolazio iz Male Bosne (iz Franciškovog šora) do glavnog autobusnog kolodvora u Subotici, pa onda do OŠ Ivan Milutinović pješice, a tako i nazad.

Pri kraju četvrtog razreda još jedna velika odluka bila je ispred obitelji Đukić. S obzirom na to da ih je bilo malo u razredu i da je to odjeljenje kombinirano, bila je dvojba što dalje? Nastaviti dalje školovanje nastaviti na srpskom jeziku ili se prepisati u OŠ Matko Vuković?

»Morali smo donijeti još jednu nama bitnu odluku. Razgovarali smo tada s Markom i on je jasno rekao da ne želi ići u srpski odjel. Tada smo odlučili prepisati ga u OŠ Matko Vuković, a u razredu su ga sačekali prijatelji koje je upoznao ranijih godina na Etnokampu. Sada pohađa 6. razred i u odjelu ih ima 16, što je već prava ekipa za druženje, za međusobno natjecanje i pozitivnu konkurenciju«, kaže Josipa.

Sigurnim koracima ponovo u prvi razred

Nakon iskustva s prvim djetetom, obitelj Đukić je bez razmišljanja znala gdje će upisati Mateu.

»Mateu smo sada upisali u prvi razred u OŠ Matko Vuković, naravno na hrvatskom jeziku. Sada već imamo drugačiju sliku, ono što nam je bitno i sada jest produljeni boravak, a sad ga ima i u ovoj školi. Još jedna važna činjenica je da Matea može putovati skupa s Markom autobusom i da će barem naredne školske godine biti ista smjena. Jasno je da neće imati isti broj sati, ali dok Marko ima nastavu Matea će moći biti u boravku. Zaista smo zbog udaljenosti bili prinuđeni sagledati razne mogućnosti i kombinirati što je nama najbolje«, kaže Josipa.

Kada su se odlučivali o upisu u vrtić, kako je Josipa rekla, nisu više niti razmišljali o vrtiću u selu. »Dobili smo izuzetne preporuke za vrtić Marija Petković-Sunčica i danas mogu reći da smo prezadovoljni odgojiteljicama, radom i brigom. Isto tako djeca ovdje, osim izuzetnog programa Marije Montessori, velikog rada i brige odgojiteljica, imaju i vjerski odgoj. Nismo se ni jednoga trenutka pokajali što smo donijeli ovakvu odluku za našu djecu«, kaže Josipa i dodaje kako će sada s Mateom u prvi razred i nekoliko prijatelja iz vrtića, što će im sigurno svima biti dobar početak i u učenju, ali i u druženju.

Brojne pomoći koje svima znače

Po riječima mame Josipe, puno im znači osigurana mjesečna karta, jer cijena autobusne karte u jednom pravcu je 100 dinara, ali kada zbog obveza Marko mora dolaziti dva puta na dan do grada i kada sve to pomnožite s 30 dana, onda je to poprilična ušteda. Osim škole, Marko ide i na folklor u HKC Bunjevačko kolo, te trenira američki nogomet, a Matea ide na balet, tako da su tu još brojne druge obveze. Također, tu su i besplatni udžbenici, kao i brojne izvannastavne aktivnosti.

»Sve nam to puno znači, no ono što je još bitno nama roditeljima jest da uvijek imaš koga pitati i kome se obratiti za eventualne nedoumice. Imali smo više situacija u kojima smo se morali konzultirati i vidjeti svoje mogućnosti, a uvijek smo naišli na razumijevanje i osobu koja se posvetila našem, da tako kažem, problemu. Tu su i darovi za veće blagdane, a u vrtiću i potraga za uskrsnim čokoladnim jajima u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske. Nitko ne brine na takav način o našoj djeci. Te male stvari ostaju djeci u sjećanju i to nemate nigdje. To su uspomene za cijeli život. Te stvari čine djecu zajednicom. Znaju tko su, što su i kome pripadaju«, kaže Josipa i dodaje: »Pružena nam je mogućnosti njegovati svoj jezik, svoju vjeru – ono što jesmo. Mi smo svjesni da živimo u Srbiji, ali isto tako znamo i tko smo, pa ako druge manjine mogu imati i koristiti svoja prava, zašto to ne bismo mogli i mi Hrvati, osobito kada je to za dobrobit naše djece. Neki roditelji čak znaju prigovarati kako naša djeca dobivaju darove, kako idu na brojna putovanja... Istina, ali nitko vam nije branio da i vi upišete dijete u nastavu na hrvatskom. Ne stidimo se svoga niti naše odluke nego smo ponosni da je to tako, da smo upisali djecu u nastavu na hrvatskom jeziku i da koristimo svoje pravo. Djeca se druže i izvan škole, poznaju jedni druge i to je ono što nam je danas potrebno: zdravo društvo u kom će djeca odrastati i vjerujem družiti se još dugo« kaže Josipa Đukić.

Iako je to tek za dvije godine, obitelj Đukić već sada zna da kada dođe vrijeme za upis i trećeg djeteta u školu da će i Petar biti u nastavi na hrvatskom.

Ž. V.