Kolumne
Nicanje života
Prošlo je, eto, i tih nepunih dva mjeseca otkako je u zemlji uvedeno izvanredno stanje i stvari se, hvala Bogu, polako vraćaju na staro: grad je koliko-toliko oživio. Istina, daleko je to od uobičajene vreve, napose u ovo doba godine, ali je – priznat ćete – daleko i od slike Subotice od prije samo nekoliko tjedana kada se ni pas nije mogao našetati ulicom koliko mu volja, a kamoli njegov gospodar.
Iskreno, nakon tolike pustoši na ulicama zbog rekordnih trajanja policijskog sata ne bi bila iznenađujuća navala na sve što se nakon razmjerno kratkog vremena otvorilo: tržnice, frizerske radnje, igrališta, kafiće, restorane... Pa ipak, bar u Subotici, toga nije bilo, a razloga za to zacijelo je više: privikli se ljudi na novonastalu situaciju, uvidjeli da su u strahu ipak bile prevelike oči, shvatili u međuvremenu da se bez mnogo toga može. No, pođimo redom.
Tržnice, njih pet u gradu, svakako su bile pri vrhu želja Subotičana da čim prije počnu s radom, o čemu svjedoči i promptno ustanovljena Facebook stranica FB Pijaca – Subotica koja je, nakon njihovog zatvaranja, u roku od nekoliko dana okupila više od 20.000 članova! Pa ipak, ni na jednoj od njih (uključujući i Buvljak, koji je posljednji otvorio svoje kapije) nisu zabilježene gužve kakve su se dale očekivati, što zbog navike i želje Subotičana za njima što zbog praznika (1. svibnja, prije svega) koji su dolazili. Razloga za to, posebno kada je riječ o prvim danima nakon otvaranja, ima bar dva: ljudi su još uvijek pod dojmom opasnosti od zaraze koronavirusom, o čemu svjedoče i prodavači i kupci s maskama na licu, ali i zbog slabije ponude, prije svega kada je riječ o robi iz Mađarske koja iz dana u dan sve više nestaje kao snijeg na suncu.
Kada je o frizerskim radnjama riječ, njih su se ljudi, izgleda, najviše zaželjeli. Od prošlog ponedjeljka, kada su otvorene, djelatnici nemaju vremena otići ni tamo gdje car ide pješice, a kamoli za predah. Ljudi okosatili i zabradili poput davnih predaka, pa se šišanje ili brijanje zakazuje kao kod liječnika. Zapravo, prvih dana od otvaranja djelovalo je kao da je lakše dospjeti u Klinički centar nego li ući u brijačnicu. Da stvar bude zanimljivija, i na jednom i na drugom mjestu djelatnici rade s maskama i obveznim dezinfekcijskim sredstvima.
Na dječjim igralištima, mimo svih očekjivanja, uglavnom ima mjesta, što je čudnije utoliko kada je valjano pretpostaviti da je upravo toj kategoriji naših sugrađana zacijelo najteže bilo objasniti zašto ne mogu vani kada je tako lijepo vrijeme, dušu dalo za igru. Pa ipak, na ljuljaškama, konjićima, klackalicama i sličnim spravama čini se da je čak i manja gužva nego što je to bilo prije dva mjeseca kada su vremenske prilike ipak bile nepovoljnije u odnosu na sada.
Posebno zanimljivi svakako su i kafići, pivnice i restorani o kojima su se u vrijeme policijskog sata na društvenim mrežama ispjevale do sada neviđene žalopojke. Prva dva dana, međutim, svjedoče o tome da je broj gostiju manji no što se to dalo očekivati, na žalost vlasnika koji su (bar neki od njih) vrijeme u sveopćoj izolaciji iskoristili za malanje, lakiranje i dotjerivanje svojih objekata. Ono što je, na žalost, ostalo staro jesu navike stalnih gostiju koji su omiljene teorije zavjere obogatili samo njima znanim spoznajama o porijeklu koronavirusa i o tome tko je za to kriv: Kinezi ili Amerikanci. Kao da su u svakodnevnom kontaktu s Xi Jinpingom ili Trumpom, ili čak s nekim njihovim najkonspirativnijim grupama.
Ono što je ovih dana također lako uočljivo svakako je i osjetno manji broj ljudi s maskama na licu, ne samo kada je riječ o prolaznicima na ulici nego i kada isti uđu u zatvoreni prostor, u prodavaonice ili ljekarne poglavito. Čudo je ta psihologija straha: nestane brzinom nastanka. U prijevodu: teško je povjerovati da će se građani, pa tako i naši sugrađani, pridržavati preporuka i savjeta liječnika u situaciji kada su jedva dočekali ukidanje izvanrednog stanja, pa se iz njega većina još i razmjerno lako izvukla. Ako bi netko – a u dogledno vrijeme vjerojatno neće – pravio istraživanje o tome koliko je strah od pandemije bio preuveličan, vjerojatno bi iz dana u dan rastao broj onih koji bi na to pitanje odgovorio potvrdno. S druge strane, pak, vjerojatno bi bila dovoljna i najmanja naznaka da se na određenom području (sreća, pa Subotica to nije bila) ponovno vratilo žarište zaraze, pa da se ljudi i sami – i prije vraćanja izvanrednog stanja – povuku u svoje domove. Jer, rane od straha još su uvijek dovoljno velike i svježe da bi ih se tako lako zaboravilo. Vrijedi, recimo, dobro razmisliti o tome uoči najavljenog otvaranja vrtića za dva dana. Djeca su u pitanju.
Z. R.
