Širom Vojvodine
Uzdalo se u narodne lijekove
Nekoć se nije često išlo liječniku, osobito u seoskim sredinama. Narod je stoga iz svoje pučke baštine nastojao crpiti znanja o bolestima i načinima za njihovo otklanjanje. Bolnice su postojale samo u većim gradovima, a stanovništvo se na selima obraćalo pojedincima iz zajednice koji su važili za vješte vidare, travare ili za koje se vjerovalo da posjeduju nadnaravne moći. I banatski su Hrvati imali svoje starinske recepte za razne bolesti. Osim toga, u nevoljama zdravstvene prirode utjecali su se i svecima, odlazili na hodočašća, proštenja ili mjesta gdje se nalaze ljekoviti izvori vode.
Epidemije i loši životni uvjeti
Prije više stoljeća Banat je bio izrazito močvarno područje. Ta se divljina tek trebala ukrotiti i prilagoditi za pristojan i zdrav život. Velika smrtnost djece i odraslih i česte epidemije dovodile su do pomora čitavih kolonija doseljenika. Zdravstvena kultura onda je bila usko vezana uz klimatske uvjete, načine stanovanja, opću, javnu i osobnu higijenu. Još su putopisci u prošlosti uočili negativni utjecaj brojnih manjih vodotokova i bara na lako širenje svakojakih zaraza u Banatu. Povjesničar Dušan J. Popović sastavio je dugačak popis bolesti koje su harale tim prostorima tijekom 18. stoljeća. Među ostalim su to bile kuga, difterija, šarlah, dizenterija, pjegavi tifus, malarija, sušica, sifilis.
Epidemija kuge pojavila se u Temišvaru 1738. godine. U taj grad došla je iz Erdelja i naudila kako njemačkom tako i rumunjskom življu. Proširila se dalje, pa je stigla čak do Pančeva i Bele Crkve. Samo u Bečkerečkom okrugu pokosila je 719 ljudi. Borba s kugom nastavljena je i u 19. stoljeću, osobito u južnome Banatu u području koje je zahvaćalo teritorij Vojne krajine. Na granici između Austrije i Turske vladao je specijalni režim. Svatko tko ju je želio prijeći, bilo putnik ili trgovac, bio je smještan u kontumac, sanitetski prostor u kojemu je morao boraviti šest tjedana u kužnoj karanteni. Razdoblje ostanka u strogoj izolaciji s ciljem suzbijanja širenja bolesti kasnije je skraćen na 21 dan.
Smrtonosni val kolere pogodio je Banat u ljeto 1873. godine i sa sobom odnio 4.262 života od ukupno 8.443 zaražene osobe. Udar je krenuo u srpnju da bi tek u listopadu bolest postupno počela slabjeti. Svaki deseti mještanin Starčeva preminuo je tada od posljedica ove opake bolesti. Visokoj smrtnosti pogodovali su, osim nedostatka učinkovitog lijeka, i nehigijenski životni uvjeti. Bilo je to doba čestih izlivanja rijeka i vodenih stihija koje su pogađale čitava prostranstva i sa sobom nosile razne bolesti. U gradovima je bilo loše sanitarno stanje. Zahodi, svratišta i krčme mjesecima nisu čišćeni, dok su zapuštena dvorišta i septičke jame bile izvorima zaraze. Seljaci su u barama prali konje, te nerijetko u rijeke bacali leševe uginulih domaćih životinja.
Statistika iz 19. stoljeća govori i o malom broju liječnika. Godine 1872. od ukupno 177 općina u Torontalskoj županiji 144 sela nisu ih ni imala. Između 1881. i 1886. u toj regiji, koja je zauzimala prostor današnjeg Banata, bilo je 24 doktora medicine, 24 kirurga, 20 ljekarnika, 20 veterinara, 20 zubara i 72 primalje. Tako je na svakih 14 tisuća duša, od ukupno 350 tisuća u cijeloj županiji, dolazio tek jedan liječnik. U tim okolnostima narod se na selima oslanjao na ljekovite trave, meleme i preparate spravljane od najrazličitijih tvari.
Vješte ruke i terapije biljem
Vladimir Mitrović je u svojoj znanstvenoj radnji objavljenoj 1977. godine u knjizi 47. Zbornika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti zabilježio kako su se Hrvati u srednjem Banatu nekad borili s bolestima na pučki način. Rezultati istraživanja temelje se na terenskom radu provedenom u Boki, Neuzini, Radojevu i Perlezu. Autor je također koristio i do tada već objavljene tekstove o Hrvatima srednjega Banata.
Za liječenje čireva navodi da se koristio crni luk. U Boki je privijan na otekline, a u Perlezu stavljan na zagnojene rane. Njegova je ljuska smatrana osobito ljekovitom. Češnjak je, slično kao i danas, služio za snižavanje visokog tlaka. Kod Bokinaca je kao kultno jelo imao posebno mjesto na trpezi za Badnjak. Perležani su ga koristili za liječenje pantljičare, dok je u Radojevu čak držan za dobro sredstvo protiv kolere. Sušenom kamilicom su tretirane bolesti trbuha, zagnojeni krajnici i zubobolja. Njom se također inhaliralo ili je služila za spravljanje obloga. Vlasi mladoga kukuruza u Boki su sušene i kuhane kao napitak protiv bubrežnih tegoba. Uz pomoć ovčijega rebra Perležani su pročišćavali pluća, a čahure maka, s osobitim oprezom, koristili su za čaj čijom bi konzumacijom bio zaustavljan proljev. U terapijske svrhe primjenjivani su i nišador (amonijev klorid), različite vrste biljnoga ulja, svinjska mast, zečje salo, komovica.
Narod u Boki se u slučaju jakih oteklina na krajnicima obraćao vještim ženama koje su ih takoreći kidale. Kod Hrvata u Perlezu često je bilo trbušno oboljenje dalak. Tada su bolesnici u vrijeme mladoga mjeseca dolazili kod Mite Purića, koji je primjenom svojega posebnog recepta učinio da bolesniku za 20 dana bude bolje. Do bolesti spuštenoga trbuha dolazilo je uslijed napornih fizičkih poslova. Kod tih su slučajeva intervenirale žene. Na trbuh bi stavile komad kruha, a u njega krpicu namazanu mašću. Nju bi zapalile i sve to pritisle zemljanim loncem koji bi bio povlačen naviše. Tretman se ponavljao triput, pa se tako izvlačenjem zraka loncem izvlačila i bolest. Budući da je zubara bilo malo, njihovu su ulogu preuzimali brijači. Oni su vadili zube, puštali krv, davali klistir oboljelima. Vađenje zuba obavljali su kliještima, a krv je puštana pomoću gumene podvezice i nožića, iz ruke, noge i glave u slučaju visokog krvnog tlaka ili nervnih bolesti.
Dalibor Mergel / Foto: Zgrada u kojoj je bio kontumac u Omoljici kraj Pančeva gdje je 1813. godine boravio Vuk Karadžić (izvor: Politika)
