Kolumne

Mobilni delinkventi

Osim po razmjerno malom broju zaraženih koronavirusom (49 u ponedjeljak, 27. travnja) – ako se, naravno, u obzir uzme njena veličina u odnosu na druge gradove u Srbiji – Subotica bilježi i relativno mali broj evidentiranih prekršaja kada je riječ o zabrani napuštanja doma. Dodaju li se ovome i pisani i mnogi nepisani primjeri materijalne pomoći pojedinaca, kompanija, pa i lokalne samouprave, kao i humanitarnog djelovanja naših sugrađana slika grada, bar ona duhovna, djeluje i više nego li pristojno.

»Dosta mi je, ne možem više ovako. Tretiraju me ko kriminalca, maloumnog, ne znam više ni ja kakog. Ne marim, nek me kazne, vode u zatvor, al ja iđem napolje«, reći će jedan umirovljenik nakon što se doljepotpisanome zahvalio na ponuđenoj nabavi osnovnih namirnica, priopćivši mu da je iste toga dana nabavio na tržnici.

»Ne pada mi teško zabrana izlaska niti mi netko nabavlja osnovne potrepštine, jer i tako sama svakog dana odem do dućana«, reći će doljepotpisanom jedna umirovljenica nakon što se upravo vrtatila s kave iz susjedstva.

»Hvala ti što misliš na mene, ali ja sam nakon dugog vremena bio na tržnici, pa čak prošetao i centrom grada«, reći će jedan umirovljenik doljepotpisanome u znak zahvale što mu se, kao i onom prethodnom, ponudio u nabavi namirnica, lijekova ili pak podizanja mirovine, pričajući mu kako je upravo jučer iskoristio lijepo vrijeme i biciklom se provozao čak i izvan grada.

»Nije mi teško, samo treba malo strpljenja. S ograde vidim ima li gužve u dućanu, pa kad vidim da nema, ja odem i kupim što mi treba«, reći će jedan umirovljenik dok doljepotpisanom uz čašu piva upravo priopćava da se u obližnjem dućanu pojavio policajac u civilu koji kontrolira ima li nestašnih staraca u tom kraju.

Navedeni primjeri zacijelo ne predstavljaju većinsko ponašanje starijih Subotičana tijekom šestog tjedna od proglašenja izvanrednog stanja, šestog tjedna u kom se – ako se izuzmu izlasaci u cik zore i odnedavno polusatna šetnja ni sa kim u radijusu od 600 metara – ni krivi ni dužni nalaze u kućnom pritvoru. Ne, onih poput S. Cs. ili pak T. T., to je sasvim sigurno, mnogo je više. Navedeni par, kom alibi u svakom trenutku mogu dati i susjedi i doljepotpisani, predstavlja onu ogromnu većinu starijih sugrađana koja – što zbog općeg zdravstvenog stanja, što zbog ustaljenih navika (»ko će lud šetat noćom, jel se dizat s pivcima pa ić u dućan, ja u to vrime spavam«) – staloženo podnosi jaram zabrane kretanja.

Slušajući, gledajući ili pak čitajući primjere iz drugih sredina, pa i onih diljem Kugle (to bar, na nesreću tzv. marketinškog stručnjaka Nebojše Krstića, nije ukinuto), teško je zaista presuditi tko je u ovoj situaciji u pravu: mobilni delinkventi ili pak disciplinirani statisti. Još je teže prigodom izricanja moralnog suda (kako se to kod nas u svakodnevnom govoru najčešće jednostavno formulira: »budale«, i u jednom i u drugom slučaju) obrazložiti vlastiti stav o tome.

Jesu li, recimo, predsjednik ili Stožer za izvanredne situacije ispravno postupili zato što su starijima od 65 godina, jedini u Europi, gotovo pa potpuno ukinuli slobodu kretanja? Znači li to – ako izuzmemo Bjelorusiju i Švedsku kao autokratske ili liberalne ekstreme – da rukovodstvo Srbije više skrbi o svojoj generaciji u sunčanoj jeseni života i od (ne samo ekonomski) najrazvijenijih europskih zemalja? Jesu li ljudi koji već skoro 50 dana ne izlaze iz svoga doma, osim što su disciplinirani, ujedno i savjesni i svjesni građani kojima ne treba posebno objašnjavati opasnost virusa za kog još (izuzmemo li izum ndrdr. Željka Mitrovića) nije pronađeno niti cjepivo niti serum?

S druge strane, kako pa suditi navedenim izuzecima od evidentiranih slučajeva: je li njihov odlazak u kupovinu ili pak na obično »biciglovanje« najnormalnija ljudska potreba da se malo protegnu noge ili je to pak izlaganje sebe i drugih riziku zaraze, koji – bar u ovakvom obliku – ne postoji nigdje drugdje? Kako u ovakvim slučajevima postupiti navedena dektiva: okrenuti glavu u trenutku kad stariji kupac uđe u dućan ili pak skinuti masku s lica i postupiti po naređenju zbog kog je tamo i poslana? Jedan slični slučaj, po priči sada već sedmog umirovljenika u ovom tekstu, zbio se u centru grada: otišao 65+1-2-godišnjak u centar grada podići na bankomatu mirovinu, naišao policajac, legitimirao ga, ustanovio da je prekršio zakon i čovjek za kaznu platio i podignutu mirovinu, a moguće i sljedeću.

Konačno, iako navedeni slučajevi nisu tipični samo za Suboticu, umjesto zaključka završimo tekst naprijed iznijetim nedoumicama. Hoće li se, »samo da ovo prođe«, posebno cijeniti poslušnost i discipliniranost onih koji za sve vrijeme izvanrednog stanja nisu makli od kuće? Ako hoće, evo i prijedloga kako: neka uvjet umirovljenicima za dobijanje 100 eura bude prijava bar jednog vršnjaka koji nije kažnjen, a kršio je mjeru zabrane izlaska iz doma. Ako pak ni to ne bude dovoljno da se smanji ukupni izdatak za dobijanje sto eura, neka se osnovni uvjet proširi dodatnim: prijava bar jednog vršnjaka koji je ovih dana nešto poslije 20 sati prolupao (loncem ili poklopcem, svejedno). Zarad proširenja spiska. I dosijea.

Z. R.