Širom Vojvodine

Čekanje u redovima

Prošloga četvrtka, ranije izjutra, zaputio sam se do jedne od velikih subotičkih trgovina u namjeri nabavljanja potrebnih namirnica za moju obitelj i nekoliko starijih osoba koje to ne mogu zbog svoje dobi. Želio sam izbjeći velike redove, na kakve smo u posljednjih nekoliko tjedana trajanja pandemije koronavirusa i izmijenjenih uvjeta rada u kojima sve funkcionira, već poprilično navikli. Bilo je petnaest minuta do sedam (kada se trgovina otvara), ali na moje ne malo iznenađenje bio sam pedeset i drugi u redu (kako sam pobrojao u rutiniranoj novinarskoj maniri). Na propisanom odstojanju od nekih 1,5-2 m, »zmija reda« se protegla preko parkinga sve do nastavka ulice.

Red kao najnormalnija stvar

Nisam bio previše nervozan, jer sam dobro znao kako ću u relativno kratkom vremenu ipak brzo doći na red i dobiti kolica koja su uslužni redari dijelili na ulazu. Poput brojnih sučekača, uzeo sam mobitel (više od pedeset posto populacije u redu je imalo telefon u rukama) i usput pozvao moje drage »starije« u namjeri da još jednom prekontroliramo popis potrepština koji sam jučer napravio. Jer, dobro znate, kako se uvijek nađe nešto novo što se tijekom diktiranja propustilo ili se »baš sada bez toga ne može«. I ovoga puta je bilo tako, pa se popis obogatio za još nekoliko stavki. Usput sam prekontrolirao mailove i pogledao poruke koje nisam stigao jučer pročitati, jer sam otišao ranije spavati (zbog ranojutarnje akcije). Napravio sam jednu snimku za uspomenu, a koju dijelim sada s vama, a već trenutak kasnije red se počeo pomjerati u smjeru ulaza u trgovinu. Pospremio sam mobitel u džep jakne, zategnuo masku i kirurške rukavice na rukama i već za nekoliko minuta bio sam posve spreman za operaciju kupovine u omiljenom dućanu. 

Ostala dnevna čekanja

Nešto prije osam sati izašao sam iz trgovine i prekrcao u automobil tjednu zalihu za sve korisnike mojih čekačko-transportnih usluga. Tako je najbolje kupovati i što manje se izlagati nepotrebnom riziku boravka među većim brojem ljudi. Općenito, bio sam vrlo zadovoljan prolaznim vremenom, jer je ranojutarnji shopping time urodio plodom. E, sada su na red stizale sljedeće dnevne zadaće i startajući motor automobila zaputio sam se put centra grada.

Sredina mjeseca je vremenska odrednica kada »moji stariji« imaju termine za svoje prepisane lijekove i njihovu nabavu u ljekarnama. S obzirom na to da je bilo rano izjutra, red ispred ljekarne na gradskom korzou je bio, za današnje uvjete, minimalan. Svega četvero ljudi ispred mene. Preračunato u mjernu jedinicu očekivanog čekanja, jedna osoba = 3-5 minuta, to je značilo zanemarljivih desetak minuta maksimalno. Super. Vrijeme očekivanog ulaska u ljekarnu iskoristio sam ponovno za kontrolne pozive, jer tko zna možda se i na ovom popisu nešto zaboravilo. Naravno ni ovoga puta nije bilo sve po popisu, jer sam zamoljen da uzmem i jedno pakiranje aspirina s C vitaminom, te dva para rukavica, ako ima manjih veličina. Idealnu kompoziciju minimalističkog čekanja pokvarila je jedino okolnost kako u ovoj ljekarni trenutačno nije bilo dva lijeka s popisa, ali je ljubazna ljekarnica u računalu provjerila kako istih ima u njihovoj drugoj ljekarni nekih par stotina metara dalje. Prošetao sam do sljedeće ljekarne i za divno čudo nikoga nije bilo u redu, pa sam ekspresno kompletirao dnevnu zadaću broj 2.

Kruh i novine

Na koncu preostala su mi još dva iznimno važna punkta. Pekarnica i kiosk. Svega drugoga se može nabaviti za nekoliko dana unaprijed, ali ne i svježeg kruha i dnevnih novina. Pred pekarnicom je bio red srednje veličine (8 osoba), ali s obzirom na to da djelatnice zbilja rade brzo svoj posao uspio sam razmijeniti samo nekoliko kurtoaznih rečenica s jednim poznanikom i već sam bio na redu. Ispred kioska sam morao nešto duže čekati, jer je jedan gospon par minuta telefonski usuglašavao poduži popis raznovrsnih tiskovina koje je očito kupovao za više svojih ukućana i vjerojatno onih kojima je limitiran izlazak izvan svojih domova. Budući mu ni sluh baš nije bio najbolji, a viber veza nešto slabija, mi iza njega smo bili u prilici slušati malu komediju zabune u kojoj se prodavačica svojski trudila prepoznavati želje slušatelja. I u ovom redu sam naišao na jednog poznanika, pa smo usput malo komentirali lijepo vrijeme i potencijalne planove kada sve ovo prođe. Unatoč svega, niti ovdje nije bilo nikakvog traumatičnog čekalačkog iskustva i kada sam platio željene novine, pogled na sat kazivao mi je kako je pet minuta do devet sati. Suma summarum, cjelokupna akcija nabave trajala je nešto više od dva sata, što uopće nije tragično. Jer, kada kreneš ranije, naoružaš se strpljenjem i svjesnim pristupom kako je to sada tako i nema druge, onda i faktor vremena postaje irelevantan. Sve je stvar pristupa životnoj filozofiji aktualne svakodnevice. Konačno, pa čekalo se u redovima i prije korone. Sjetimo se redova za kavu i deterdžente osamdesetih, pa redova za gorivo devedesetih, čekanja na graničnim prijelazima, kod liječnika opće prakse i stomatologa...

Samo neka je dobroga zdravlja, discipline i mjera predostrožnosti, pobijedit ćemo mi i ovaj koronavirus. Za kraj, evo i nekoliko naših sugrađana i njihovog viđenja aktualnog trenutka čekanja u redovima.

D. P.

ANKETA

Marija Kisin Kopunović: Živimo po instrukcijama, strah se uvukao u međuljudske odnose. Kontaktiramo samo s članovima najuže obitelji. Srećom, trgovine su opskrbljene, tu se malo manje ili više čeka u redu. Ali ljudi su strpljivi, stoje na 1,5 m distance, s maskama, rukavicama… Obično je to prilika da se prelistaju poruke na netu, pročitaju vijesti, napiše koja riječ dragim ljudima. A, s druge strane i da se učiniš zauzetim da te netko od poznanika ne uoči, pa ti priđe više od preporučene udaljenosti i smori pričama, nagađanjima. Nažalost, zbog korone nam tako prolaze dani, koji se ne vraćaju, a vrijeme nam teče.

Željko Popov: Uvijek je prisutna ta mala doza straha zbog virusa, ali i doza radosti zbog izlaska među ljude uz određenu nelagodu zbog nužnosti nošenja maski i rukavica. Ugodno sam iznenađen disciplinom i strpljenjem sugrađana s kojima dijelim mjesto u redovima ispred trgovina. Čekam, ali nisam nervozan jer nikuda ne žurim.

Petar Francišković: Ne volim stajati i čekati u redu. Ako mi nešto treba, baš treba, doći ću sutradan ranije i kupiti kada nema gužve. Zalihe ne stvaram, ima svega dovoljno i kupujem samo onoliko koliko iziskuju potrebe za najviše nekoliko dana.