Aktualno
O nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca
U posljednje vrijeme Hrvati u Mađarskoj i hrvatska subetnička zajednica Bunjevci u Baji (i Bačkoj) zlouporabom slobode izražavanja mišljenja na internetu bili su izloženi grubim napadima koji su pogodni za izazivanje nacionalne mržnje. Ovi verbalni napadi sadrže cijeli niz konstatacija koje iskrivljuju povijesnu stvarnost i sadrže tvrdnje koje ne odgovaraju činjenicama o podrijetlu i povijesti bunjevačke skupine i njihovom položaju unutar hrvatske zajednice. Radi pružanja objektivnijih informacija Hrvatska državna samouprava smatra potrebnim upoznati javnost o svom stajalištu u pogledu ovoga pitanja.
Skupština Hrvatske državne samouprave izjavljuje da građani u Mađarskoj koji se deklariraju Bunjevcima kao subetnička skupina čine nerazdvojivi dio hrvatske narodnosti u našoj domovini. U ime naše narodnosti odbacujemo bilo kakvo mišljenje po kojemu Samouprava sprječava iskazivanje kulturnog identiteta bilo koje hrvatske zajednice ili oduzima njeno povijesno naslijeđe.
Svojedobno, nasuprot procesima mađarizacije i srbizacije, većina bunjevačkih (i šokačkih) intelektualaca nastojala se vratiti hrvatskim korijenima subetničke skupine. Ovo stajalište je zastupao i pomoćni biskup kalački Ivan Antunović, pokretač narodnog pokreta koji je spasio Bunjevce i Šokce od potpunog nestajanja. Iako Bunjevačke i šokačke novine, politički list – koji je on pokrenuo – koristio nazive subetničkih grupa, u svom velikom djelu o povijesti tih dviju skupina (Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcihi Šokcih) 1882. godine biskup je jasno iznio dokaze da pradomovina Bunjevaca je kraj koji i danas obitavaju Hrvati istoga podrijetla i govora. U 3. poglavlju knjige pak nedvosmisleno je deklarirao svoju osobnu emocionalnu i svjesnu vezanost za hrvatsku naciju: »Na svakom onom polju, koje su poslie nesretnog mohačkog poraza snova zasjeli Slaveni, gdi god je bilo Srbah, tamo je u većem ili manjem broju bilo takodjer Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati, Hrvatah«. U početku nisu svi Bunjevci dijelili njegovo stajalište, ali njegovi sljedbenici mlađe generacije oko društva Kolo mladeži već prije 1914. godine su oduševljeno prihvatili Antunovićeve misli i opetovano potvrdili da Bunjevce i Šokce smatraju sastavnim dijelom hrvatskoga naroda.
Službena politika u Mađarskoj između dva svjetska rata i dalje je favorizirala nacionalnu zasebnost hrvatskih subetničkih skupina. Situacija u Mađarskoj ni nakon Drugog svjetskog rata nije pogodovala njima da se vrate svojim hrvatskim korijenima i oslanjanjem na matičnu naciju pružaju otpor sve jačim asimilacijskim pritiscima modernoga doba, jer su tada vlasti forsirale preko jedinstvenog Demokratskog saveza južnih Slavena jedinstvenu jugoslavensku svijest i srpski jezik u većini hrvatskih naselja u Mađarskoj. Na tom području je samo posredstvom pojave nacionalnog pokreta u Hrvatskoj 1971. došlo do malog pozitivnog pomaka, ali tek nakon demokratskih promjena poslije 1990. godine i osamostaljenjem Hrvatske je mogla ojačati hrvatska zajednica u Mađarskoj.
U razdoblju od kraja 19. stoljeća do 1990. većina Bunjevaca u Mađarskoj i jezično i kulturno se integrirala u većinsku mađarsku naciju. U većem broju su samo oni sačuvali jezik svojih predaka i bogatu kulturu koja je vezana za njihov jezik koji po tragu biskupa Antunovića vole sebe nazivati Hrvatima. Istaknuti intelektualci i velikani kulturnog i znanstvenog života Šokaca i Bunjevaca u Mađarskoj od 1918. do danas, pjesnik i pisac Mišo Jelić, dramski pisac i organizator kazališnih družina Antun Karagić, istaknuti istraživač prošlosti i jezične baštine Hrvata u Mađarskoj Živko Mandić, koreograf, dobitnik Erkelove nagrade Antun Kričković, ili osnivač Hrvatskog kazališta u Pečuhu Antun Vidaković su se jasno deklarirali kao Hrvati.
Svi oni s još mnogim Hrvatima-Bunjevcima u Bačkoj su vrlo mnogo učinili da mađarska javnost upoznaje bunjevačku kulturnu baštinu, ali su istodobno posvjedočili da je ta baština sastavni dio sveukupnog hrvatskog kulturnog naslijeđa.
Bunjevačka zajednica predstavlja nerazdvojivi dio hrvatske narodnosne zajednice u Mađarskoj što je dva puta deklarirao i mađarski Parlament. Najviše zastupničko i zakonodavno tijelo uzelo je u obzir mišljenje Mađarske akademije znanosti i utemeljeno, u skladu sa zakonom, nije podržalo tretiranje te subeničke skupine kao samostalne narodnosti zbog identičnosti njihove povijesti, kulture i jezika i svijesti s hrvatstvom.
(Izvod iz Deklaracije HDS-a o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca u Mađarskoj)
