Širom Vojvodine

Kako se živi rollercoaster, zvan novinarstvo

Nekada veći, a nekada manji broj Hrvata iz Vojvodine, svake godine odlazi na studije u Hrvatsku, gdje nerijetko i ostanu. Među njima ima istaknutih liječnika, glazbenika, znanstvenika, pravnika, a popisu prepoznatih Hrvata s ovoga područja priključila se i mlada novinarka rodom iz Subotice Donna Diana Prćić. Nakon završene gimnazije na hrvatskome jeziku u rodnom gradu, upisala je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, gdje je i ostala živjeti. Nakon kratkog rada na HRT-u, od 2016. je zaposlena u televizijskoj kući RTL, gdje radi za informativnu emisiju RTL Danas. Prćić nam iz prve ruke predstavlja život televizijskog novinara, kako nastaje prilog i što je sve potrebno za njega te koliko je za nju bilo značajno obrazovanje na hrvatskome prije upisa na fakultet.

Kada Vam se javio poziv za novinarstvo?

Od malih nogu su mi znali govoriti da ću postati novinarka, jer sam bila okružena obitelji novinara. Otac Dražen Prćić, koji je uz to što je pisac i tenis trener, nekoliko desetljeća je u tiskanom novinarstvu. Uz to, moja majka Dijana je također svojevremeno uređivala i vodila emisiju na lokalnoj televiziji. U srednjoj školi su me i profesori uvjeravali da je to baš za mene. No, još u osnovnoj školi sam počela gledati RTL od prvog dana emitiranja i rekla sam sebi: »želim ovdje raditi«, što se i ostvarilo. Istinita priča. Poziv sam zapravo osjetila nakon što sam gledala dosta informativnih i magazinskih emisija, kako domaćih tako i stranih. Kada sam čula ispovijesti ljudi koji imaju razne probleme, njihove sudbine, uvidjela sam da su mediji sjajan alat da se nečiji glas čuje, ali i pomogne što me potaklo da se aktiviram.

Je li Vam znanje hrvatskoga iz srednje škole olakšalo učenje na početku studija i samu prilagodbu na novi grad, ljude…?

Svakako. U Gimnaziji Svetozar Marković u Subotici pohađala sam opći smjer na hrvatskom, gdje smo imali odlične profesore hrvatskog jezika koji su nas godinama pripremali za državnu maturu. Jedino što su se silno trudili da koristimo riječ zrcalo. U Zagrebu su me samo čudno pogledali kada bih zaista to izgovorila. Upisala sam se na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu 2012. godine i stvarno mogu reći da je učenje jezika u srednjoj školi pomoglo u svemu, kako u daljnjem obrazovanju, tako i u prilagodbi na život u Zagrebu.

Je li rad na televiziji bila Vaša prva želja?

Da. Oduvijek me zanimalo kako nastaje program na televiziji. Ta dinamika rada. Fakultet političkih znanosti sam upisala upravo zbog televizijskog novinarstva, gdje sam naučila osnove koje su mi poslužile u daljnjem radu.

Sada, nakon nekoliko godina rada, možete li izdvojiti neku lošu stranu ovakvoga posla?

Kao i svaki posao, sve ima prednosti i nedostatke. Rekla bih da je više prednosti, ali najveća borba je zapravo ta utrka s vremenom, napraviti kvalitetan sadržaj u zadanom roku zbog čega je stres često prisutan. Uz to, radi i se i »svetkom i petkom«, svaki drugi vikend, postoje odricanja, ali sve ovisi kakav imaš pogled na stvari. Nekad me ljudi znaju pitati gdje ću biti za produženi vikend, kada su neki od praznika, blagdana. Vjerojatno negdje na terenu. Vijesti idu 365 dana, pa i u doba koronavirusa. Takav je posao, moraš ga voljeti da bi ga zaista radio. Novinarstvo se jednostavno živi.

Od kad ste uposleni na RTL-u?

U zgradu RTL-a ušetala sam 2016. godine kao studentica druge godine diplomskog studija i to nakon što sam bila novinarka u emisiji Dobro jutro, Hrvatska na HRT-u.

Što radite na RTL-u, koji sadržaj pokrivate i za koje emisije?

Radim kao novinarka/reporterka u informativnom programu za emisiju RTL Danas. Teme koje najviše obrađujem tiču se turizma, te društvenih problema koji muče naše građane. Volim raditi i one feel good priče na kraju RTL-a Danas, jer u moru negative, postoje i sjajna djeca koja osvajaju primjerice nagrade u robotici, matematici i također zaslužuju da se i njihove lijepe vijesti čuju.

Kako izgleda stvaranje priloga od nekoliko minuta?

Prvo je važno ujutro pročitati dnevni tisak, portale, uputiti se u sve. Nakon toga je jutarnji kolegij gdje se definiraju teme koje se obrađuju. Zatim se traže, a potom kontaktiraju sugovornici potrebni za priču. Ponekad se nešto jednostavno dogodi. Zapali se školski autobus, pa se ode u 100 km udaljeno mjesto gdje se sve odvija na terenu. Kada se dobiju svi elementi priče, vraća se u redakciju gdje se pregledava i reže materijal, odnosno sirovina, saslušaju se svi sugovornici, potom se piše najava i tekst. Sve to mora proći kroz ruke dnevnog urednika, a potom i lektora. Nakon toga fonetičar posluša kako čitamo, odlazi se u kabinu za čitanje teksta, a onda je vrijeme za montažu gdje nastaje finalni proizvod – prilog.

Što je sve potrebno za to, i koliko vremena?

Ništa bez cijelog tima vrijednih ljudi. Od snimatelja, montažera, urednika, producenata, lektora, fonetičara, vozača, a kasnije i režije koja je ključna za cijelu emisiju koju gledate. Vrijeme ovisi uvijek. Nekada se nešto snima ujutro i to je to, a češće se ide na snimanja do popodneva. Sve treba biti spremno do 18.30, ali i ranije.

Jeste li imali posebne govorne vježbe ili imate i dalje prije izlaska pred kameru s obzirom na to da niste rodom iz Hrvatske?

S govorim vježbama sam krenula još na HRT-u, a potom na RTL-u. Nekoliko puta tjedno sam radila s našom fonetičarkom, i to mjesecima. Uz to i privatno sam sama vježbala kod kuće kad god bih imala priliku. Čitala sam dosta tekstova naglas, što mi je također pomoglo. Na televiziji su uvijek nužne govorne vježbe, dolazio iz Zagreba, Dalmacije ili Vojvodine.

Kako reagiraju ljudi na terenu kada čuju da ste iz Srbije?

Iako uvijek ponosno kažem kako dolazim iz Subotice, mnogi to upravo zbog sadašnjeg načina govora ni ne mogu skužiti. Kažu, ne mogu me smjestiti.

Postoji li trema svaki put kad se upali kamera ili ona nestaje s iskustvom?

Trenutak uoči javljanja uživo, trema je prisutna i to kada ti u uho iz režije kažu: »još 10 sekundi«. Nakon toga kada čujem pitanje voditelja iz studija, ona nestaje. Važno mi je što bolje i smirenije ispričati, odnosno dočarati gledateljima događanja s terena.

Uključite li tv kada dođete doma?

Ne znam kada se dogodilo da sam doma, a da nisam uključila televizor. Uvijek je uključen!

Vidite li sebe i u budućnosti ispred kamera, u dnevnom novinarstvu?

Ispred ili iza kamera, želim se nastaviti baviti televizijskim novinarstvom te potaknuti i druge mlade da ako vole dinamičan način rada, pun adrenalina, da se i sami priključe tom rollercoasteru na čije se vožnje čovjek lako navuče.

J. D. B. / Foto: RTL