Sport i zabava
Izvor odličnih igrača
Miroslav Šišić je od rođenja 1971. pa do 1993. godine živio u Gibarcu, selu nadomak Šida, a danas sa svojom obitelji živi u Osijeku. Još kao dijete je počeo trenirati nogomet, najprije za pionire (mlade selekcije), a poslije toga je počeo profesionalno igrati za više klubova. Sticajem nesretnih okolnosti devedesetih godina odselio se sa svojom obitelji u Hrvatsku gdje je nastavio igrati nogomet. No, sjećanja na gibarački nogomet nisu izblijedjela i danas kaže da je Gibarac nekada bio nepresušni izvor odličnih igrača, te da je kroz sport sreo puno divnih prijatelja s kojima je ostao u stalnom kontaktu i povremenom druženju.
U znak sjećanja
Želeći zabilježiti sjećanja na najsretnije dane svoje mladosti, a na nagovor svog starog prijatelja, na svom Facebook profilu počeo je pisati, kako kaže, o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, nogometu u Gibarcu. Odlučio je, kako kaže, zaviriti u same početke svoje karijere. Do sada je napisao deset nastavaka. Svoje priče je nazvao po stihu njegovog omiljenog kantautora Đorđa Balaševića: »Kad još nisam ništa znao i još nisam verovao da na svetu tuge ima, jedino mi važno bilo da postanem levo krilo ili centarfor školskog tima«.
»Nogomet smo u Gibarcu igrali po šoru i avlijama, a s 11-12 godina smo krenuli ozbiljno trenirati u našem nogometnom klubu Borac. U Gibarcu su se nekad na prste jedne ruke mogli nabrojati muškarci koji nisu bili registrirani za nogometni klub. A ja sam najprije igrao za pionire, potom i za pomladak, jer je Gibarac stalno bio u Sremskoj ligi, a kasnije i u Međuopćinskoj. Čini mi se da sam na vrata prvog tima gibaračkog Borca kucao već s 15 ili 16 godina. Bilo je to doba specijalnih liječničkih pregleda i jedva sam to dočekao. Najprije smo nastupali na prijateljskim utakmicama, a poslije na službenim, natjecateljskim. No, kada su u ljeto 1989. godine počeli puhati neki novi vjetrovi, uzeo sam ispisnicu i plavo-bijele gibaračke boje zamijenio sam onim koje je branila Jednota iz Šida«, navodi Šišić.
Dobri rezultati
Naš sugovornik ističe da je nogometni klub iz Gibarca ulagao dosta u vlastitu nogometnu školu, pa ne čudi činjenica što je imao zavidne rezultate na tablici.
»Svoj najveći uspjeh sam doživio 1985. godine s pomlatkom. Igrali smo regionalni kup i pomeli smo sve ekipe iz okolice, pa smo u finalu Kupa Srijema igrali s vojvođanskim ligašem Željezničarom iz Inđije. A za gibarački kirbaj je bilo veličanstveno. Selo umiveno, sve kuće oličene, gosti dolaze sa svih strana. Nogometne utakmice bile su obavezne na taj dan. Kad istrčiš u gibaračkom dresu, ti si ‘marka’! Djevojke upućuju poglede, svaki tvoj pravi potez izaziva pljesak, a ti rasteš! Ali i ekipe su bile prave. Dolazili su nam eminentni klubovi od Dinama iz Vinkovaca, do Osijeka, Bačke iz Bačke Palanke. Istina, mi Gibarčani smo navijali za Dinamo iz Zagreba, ali nam nisu udovoljili. Kirbaj je uvijek bio pri kraju prvenstva, pa je obveza bilo puno. Godinama je u Gibarac dolazila Pivovara iz Srijemske Mitrovice. Oni donesu piva, a u Gibarcu vina kao vode, a uprava nam spremi pečene prasiće ili janjiće. Rezultat nikada nije bio važan, ali treće poluvrijeme jest«, navodi Šišić.
Ponos sela
Knjigu o Gibarcu i gibaračkom nogometu svojevremeno je napisao Gibarčanin Živan Vidaković. U svojoj knjizi je dao dosta prostora tadašnjem NK Borac, kojeg je nazvao ponos sela. U čast nastavljanja tradicije gibaračkog nogometa, jer su plavo-bijeli uvijek bili u vrhu natjecateljske ljestvice i tri puta su ulazili u Srijemsku ligu, grupa entuzijasta iz Gibarca osnovala je 2002. godine NK Gibarac 95, a nogometno igralište dobijaju u selu Čokadinci, gdje je novi dom svilo nekoliko obitelji iz Gibarca
»Moja obitelj se 1993. godine seli iz Gibarca u Županju, a ja vrlo brzo nastupam za NK Graničar, tada u drugoj ligi Hrvatske. Kad sam iz Županje preselio u Osijek, okupili smo se mi Gibarčani i igrali na malonogometnim turnirima, najprije u Retfali, jer tu je bilo i sjedište gibaračke udruge, a potom i s ekipama iz Srijema, jer su svi bili uključeni u Zajednicu prognanih iz Vojvodine. NK Gibarac smo osnovali 2002. godine. Tu sam igrao jedno vrijeme, a poslije i za NK Slavonija iz Ivanovca, za NK Dinamo iz Budimaca, NK LIV iz Vladislavaca, NK Mladost iz Čepinskih Martinaca i NK Borac iz Kneževih Vinograda. Od 2007. godine preuzimam NK Gibarac 95. Već punih 13 godina smo u vrhu ljestvice, a od 2008. godine smo u sustavu natjecanja u Nogometnom savezu Osijek«, kaže on.
Suradnja s vojvođanskim Hrvatima
I kako na kraju razgovora navodi, NK Gibarac 95 je od prvoga trenutka bio navezan na Zavičajnu udrugu Gibarac, ne samo sredstvava radi već naprosto zato što su svi u nogometnom klubu Gibarčani. U međuvremenu ostvarili su i dobru suradnju s reprezentacijom Hrvata iz Vojvodine, te su s njima 2010. godine odigrali prijateljsku utakmicu u Čokadincima, u povodu obilježavanja 20 godina od osnutka ogranka DSHV-a u Gibarcu.
»Susret je odigran 21. kolovoza, u vrijeme kada smo mi i inače imali malonogometni turnir u Čokadincima. Počelo je žestoko. Kanili smo im u prvih 15 minuta pokazati tko smo i što smo, no vidjelo se da su bili uigrani. Susret je završen rezultatom 3:3. No, rezultat nam i nije bio važan već uspostava novoga prijateljstva. Već iduće godine bili smo gosti DSHV-a u Subotici, gdje smo nakon obilaska grada odigrali prijateljsku utakmicu na stadionu lokalnog ligaša u Tavankutu.«
Susretali su se Gibarčani i na malonogometnim turnirima sa Srijemcima porijeklom iz Nikinaca, Hrtkovaca, Beške, Slankamena, Petrovaradina, Kukujevaca, Rume… Šišić također dodaje da uskoro planiraju i uspostavu prijateljstva s Hrvatima iz Mađarske, te uspostavu prijateljskih odnosa s karaševskim Hrvatima u Rumunjskoj, a sanjaju da jednoga ljeta zaigraju i kod gradišćanskih Hrvata u Austriji. A do tada će, kako kaže, nastaviti pisati o gibaračkom nogometu, sjećanjima na početke svoje nogometne karijere, te na brojne prijatelje, trenere i igrače (koje je većinom nabrojao u svojim pričama) s kojima je i danas ostao u kontaktu. A sva prijateljstva su se stekla u rodnome Gibarcu, gdje je i utemeljena prva ljubav ka nogometu, sportu koji mu je i danas najvažnija sporedna stvar u životu.
S. D.
