Intervju Intervju

U raljama nestruke

Pandemija koronavirusa donijela je novu stvarnost ljudima širom svijeta. Za virus korona ne postoje društvene, rasne ili profesionalne granice. O životu, društveno-političkim odnosima i ulozi novinara u ovoj sada već ne novoj svakodnevnici razgovarali smo s Ljubomirom Živkovim (Farkaždin, 1952.), novinarom, tamburašom, aranžerom, koji danas živi i radi u Beogradu. Počeo je raditi u novinarskoj profesiji u listu Ekonomska politika, nakon čega je prešao u redakciju tjednika Vreme, osnovanom 1990. godine. U Ameriku odlazi 1993., gdje je svirao u kazalištu Philladelphia Theatre Caravan. Nakon tri godine, po povratku u Srbiju radio je u tjedniku Vreme, do odlaska u mirovinu. Prvih osam godina ovog stoljeća imao je popularnu televizijsku emisiju Retrovizor na ondašnjem B92.

Njegovi komentari su se mogli naći i u dnevnom listu Blic, a sada piše povremeno za portal Peščanik, a na Radioteleviziji Vojvodina već je nekoliko godina autor emisije Dopisnica iz Banata. Živkov je do sada objavio tri knjige u kojima su sabrani njegovi tekstovi iz različitih medija. S grupom prijatelja osnovao je je ansambl Lole, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

O čemu razmišljate ovih dana, u vrijeme izvanrednog stanja; nedostaju li Vam šetnje i da zasvirate s prijateljima tamburašima? Nedostaju li Vam odlasci u Farkaždin? Kako doživljate trenutno izvanredno stanje i izolaciju, Vi ste u mirovini.

Daleko mi je Banat, crna košulja, ima to negdje kod Đure Jakšića. Tako je i sa mnom sada: ne znam smijem li ovaj otpadak vremena, na razmeđi noći i dana, koji mi je vladar poklonio, iskoristiti da se odvezem u Farkaždin, gdje imam kuću, dvorište, utrine… Tamo bih smio čak ići osobno i u dućan, što sam ionako rijetko radio, ali imao bih toliko posla u dvorištu, vjetar mi je odnio dio krova s ljetne štale, koja jest prazna, kao i ova prava. Uostalom, mogao bih šetati atarom do rumunjske granice, to jest do Europske unije, a da nikog ne sretnem. Budući sam registrirano poljoprivredno gospodarstvo, pitao sam moje ministarstvo mogu li se odvesti tamo raditi – mogao bih da sam dvije ili tri godine mlađi… Zaraza je jednim potezom sklonila koprenu ili šum između mene i smrti koja mi se, prirodno, iz neznano kog pravca i neznano kojom brzinom zacijelo približava. Kako god da sam zamišljao svoj kraj i odlazak, stalno mi je nešto rušilo sliku, sve su se slike rasipale i rašivale, kao bunar od šapurina kad ga odigneš od zemlje, a sada, pogotovo otkad je u pogon pušten i Sajam, što mislim da je moralo, mogu zamisliti sebe i svoj odlazak: nešto što je doskora bilo intimni čin, ili obiteljska neprilika, postaje javno i zajedničko. Ljudima koji su imali priliku biti ranjeni u ratu ili preskakati poginule, ovo je poznato, za nas koji nismo ratovali tu je virus da nam to dočara. Nedostaje mi svirka uživo, s drugim ljudima, ali sviram u kući svakodnevno, sviram skale, snimam ponešto, prepravljam aranžmane. Da, čitam kako jedan bivši nogometaš, stariji godinu dana od mene, a to je sada isto, ubija dosadu tako što slika. Nisam otišao dalje od naslova, jer ja radim isto to, a naslov da netko ubija dosadu tako što slika doveo me je do naprasne, mada zakašnjele spoznaje, da ne kažem prosvjetljenja, doveo me je do ideje o neuništivosti dosade: dosada koju autor ubije nije ubijena. Dapače, ona preživljava upravo u djelu i kasnije ona zahvaća većinu ljudi koji s djelom dođu u kontakt. Princip neuništivosti dosade, to je ono do čega sam došao usred izvanrednog stanja: kad god se latim tambure i nešto snimim, količina dosade u svemiru se zahvaljujući i meni uvećava: načelo neumitnog i zapravo ravnomjernog priraštaja dosade.

Kakve će posljedice ova epidemija ostaviti na ekonomiju, kulturu i na psihičko stanje ljudi na ovome podneblju?

Iskreno, mislim da će posljedice zaraze biti podjednake u cijelom svijetu, jer virus, premda mu to nije cilj, ni svrha, na naopak i opak način podsjeća čovječanstvo koliko je zabrazdilo s neravnopravnošću, potonja je u ovom stoljeću, koje po meni nije ni prinijeti dvadesetom, barem ova petina koja je prošla, postala prilično nepodnošljiva. Kome nepodnošljiva? Pa meni prvom, iako nisam ja ni tipična ni najveća žrtva pomahnitalog kapitalizma.

Je li koronavirus i lakmus papir, pokazatelj stanja u našem društvu?

Ono što se neumorno ponavlja o snijegu, ne pada samo da bi prekrio brijeg, važi zacijelo i za koronu. Samodržac i njegovi suradnici, da ne kažem suučesnici, dobijaju ne novo polje rada, dobijaju prostranstvo o kojem su možda samo sanjali, pala im je korona u med. Ljudi koji više ne mogu ići na posao ili besposličariti u kafićima, mudruju i šalju jedni drugima poruke da svijet neće više biti isti poslije pandemije. I meni stiže to opće mjesto, pa uslijed nemogućnosti da svakome ponaosob kažem što mislim, evo kako ja na to gledam: svijet nikad nije bio isti, niti mu je to zadatak. Bit će drukčiji nego prije korone, ali to mu i inače sljeduje, to mu sve ide u rok službe. Druga, ne manje dosadna stvar, jest nova riječ, rođena usred zaraze, to je riječ »struka«. Rijetko se kome omakne da kaže »liječnici«, »epidemiolozi« i slično, u svakoj trećoj rečenici netko izgovori »struka«. Ja bih je i pisao velikim slovom. Pripadnici »Struke« stalne su kulise za vladara, predsjednicu Vlade i nekolicinu ministara, strpljivi su i počastvovani, kao gardisti pred kraljičinom kućom. Žao mi je što i za vladara i njegovu svitu nemamo jednu riječ, a ja preporučujem termin »Nestruka«. Ja sam u raljama Nestruke. Opće mjesto, starije kudikamo od korone, pred kojim nema zaklona ni utočišta je: »On barem nešto radi«. Tu sam rečenicu čuo od barem 1.356 ljudi, izgovaraju je kao neko svoje osobno znanstveno otkriće, tražim da mi nabroje samodršce koji su bili lijeni. Pa sve ih je krasila radinost, a koja nije nužno vodila dobru. Dakle, onaj koji barem nešto radi sad još više radi, jer je koronu, po mojemu, shvatio kao priliku da nadmaši svoje kolege u drugim državama, hoće da i u borbi protiv virusa pokaže i ovjeri svoju nadmoć.

Pratite li svakodnevne konferencije za medije koje se održavaju u svezi koronavirusa? Pitanje koje ovih dana muči neke građane Srbije jest gdje prestaje struka, a gdje počinje politika u ovoj borbi protiv korone?

Slušao sam neke od prvih konferencija, sada ne slušam uopšće: vi mene ne puštate na ulicu, ja vas ne puštam u kuću. Znam da je izvanredno stanje, znam ja svoje mjesto, primijetit ću, ako se ne razbolim, kad to bude gotovo. O konferencijama za novinare bih imao što reći i inače: gledali smo barem u filmovima da šef države ili njegov tajnik odgovaraju novinarima, e, budući to prenosi televizija, kamere snimaju i ove koji pitaju i onoga tko odgovara, to se može snimiti i jednom jedinom kamerom, a može i dvjema, što sve jače kuće imaju. Ali, ne: kod nas kamera stalno prikazuje viša bića, pokazuje nam olimpijsko pleme, doklen nišči imaju samo glasove, oni su nevidljivi izaslanici još nevidljivijih građana. I ja, dok sam još gledao konferencije za novinare, nisam mogao vidjeti kako izgleda moja kolegica, dok predsjedniku postavlja tobožnje pitanje, pitanje toliko udvoričko da čak i pitanome bude neugodno. Dakle, sad sam u reformatorskom nastrojeniji: press konferencija mora, ponovno, postati poprište ravnopravnosti, ona je razgovor, razgovor ljudi koji su ravni jedni drugima. Iako su jedni novinari, drugi vlastodršci, moraju publici biti prikazani i jedni i drugi, ili može u narednih osam godina kamera biti stalno uperena u novinare; predsjednik i premijerka da odgovaraju nesnimani kamerom, a mi da ih raspoznajemo samo po glasu i po načinu na koji se tko od njih ogrešuje o logiku, etiku i Ustav.

Jedan od najpoznatijih svjetskih intelektualaca, filozof Slavoj Žižek, u svojoj novoj knjizi Kao lopov usred bijela dana, analizira aktualni svijet velikih tehnoloških kompanija prikazujući kako su ljudi svakim novim valom inovacija sve bliži realizaciji čuvene Marxove krilatice da se sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim. Što je sljedeće?

Kad gledam film, najčešće američki, čija je radnja smještena u šezdesete godine prošlog stoljeća, pomislim: e, ovdje je napredak trebao biti zaustavljen, ima struje, pronađen je odavno WC, tuš, telefon, koji se sada zove fiksni, postoji uveliko željeznica, tko želi može, ako je zaposlen, kupiti auto, postoji kosilica za travu, izmišljen je hulahop, dosta! Ali, ne: svijet u kome je profit vrhovno božanstvo postao je nezasit, razlike kojih je uvijek bilo, postaju nepodnošljive, kad je ukinuto kmetstvo to je bio napredak, ali radnicima je danas teže nego kmetovima, elite se više ne trude ni lagati kako se i za one koji još uvijek proizvode opipljiva dobra mora odvojiti dio kolača, na proletarijat se gleda kao na atavizam, rad je ismijan kako možda nikad u povijesti nije bio; ako si spao na to da ti je rad izvor prihoda, za bolje i nisi.

Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da nema potrebe za proglašenjem izvanrednog stanja zbog epidemije koronavirusa. Vlada funkcionira, Hrvatski sabor funkcionira, dakle sve ono što demokratske institucije trebaju učiniti – rade. Podsjetio je da su uveli restriktivne mjere, ali nisu uveli policijski sat ili izveli vojsku na ulice što su uradile neke druge države. Kako komentirate?

Čuo sam da su hrvatski političari kad im je spočitnuo što se rijetko pojavljuju rekli, otprilike da to nije njihov sektor, s čim se ja potpuno slažem. A kod nas je obrnuto: naš predsjednik i predsjednica Vlade, koja zapravo i ne poznaje hijerarhiju na čijem je vrtoglavom vrhuncu, koji su i prije zaraze kontrolirali sve što se u zemlji kontrolirati može, sad su prisvojili i virus, ako se tako može reći.

Kako vidite ulogu novinara u vrijeme ovog izvanrednog stanaja: je li bitno iz koje je medijske kuće novinar ili je bitno što se pita?

Kad sam mojima kao maturant rekao da ću studirati novinarstvo, moja baba je rekla: »Odličan đak, a uči za novinara«. Kasnije, kad bi je netko pitao što studiram, govorila bi: »Ne znam, on je u Beograd, nešto političko«. Uloga novinara u svjetskoj revoluciji je danas nikakva, kao što je i svjetska revolucija nikakva, kao što je i svijet nikakav. Svijet je postao ono što i vi u Subotici vjerojatno zovete »makaršta«, ili »makarštogod«. Novinarstvo, onakvo kakvo sam ja zatekao i kakvo sam studirao, umrlo je, što kaže moj kolega Ljuba Veljković o sviranju u kavani: »Kućo, to je pokojni posao«. Ja to mislim o novinarstvu, pogotovo domaćem, gdje osim nekoliko redakcija postoji samo uslužna djelatnost, na usluzi vlastodršcu, i postoji žuta štampa, koja također umije da pripomogne vođi. Inače se tabloidi bave laganjem, izmišljanjem, pretjerivanjem, nekrofilijom ili pak veličanjem luksuznog života estradne, modne, sportske elite... Novinarstvu kakvo je bilo u prošlom stoljeću odzvonilo je.

Je li stvarnost ono što netko vidi ili čuje ili ono što mu je rečeno da treba čuti ili vidjeti?

Drago mi je što ovo pitate. Zapanjujuća je lakovjernost ljudi, čak i onih koji slove za obrazovane; zaprepašćujuće je kako ljudi ne mogu sabrati dva i dva, kako su pod stalnim utjecajem slogana koji vođa nije baš izgovorio, ali koji mu priliči, i koga se striktno drži: »Ne gledaj me što radim nego slušaj što ti govorim«. Našu elitu vidim kao trećerazredne govornike. Kad bi kod mene polagali ispit iz retorike, svi bi popadali kao snoplje, ali vidim da imaju uspjeha kod publike, kod njihove, kako se kaže, ciljne grupe. I trebaš biti ciljana, pa i pogođena, ti grupo, koja ne primjećuješ jaz između svog života i onoga što ti političari o tvom životu govore: da je bolji nego ikad i da je bolji nego drugdje. Tri filma iz predizborne kampanje predsjednika Vučića su takva da bih ih prije doživio kao karikature, kao komediju ili satiru, koju su snimili njegovi protivnici nego kao korisnu reklamu. Ispostavilo se da većinu oduševljava to što predsjednik pročitanu knjigu vraća nakon tri desetljeća i što spasava avion, pa je sada i sam povjerovao da bi pravi avion vozio još bolje nego onaj kojim je pilotirao u predizbornoj kampanji.

Razgovor vodio: Zvonko Sarić / Foto: Medija centar

 

 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika