Kolumne

Prava mjera

Pripremati Hrvatsku riječ posljednih tjedana pravi je hod po tankoj žici. S jedne strane ne možemo zanemariti informacije o pandemiji, broju zaraženih, mjerama i njihovoj učinkovitosti, kratkoročnim i dugoročnim posljedicama, što na gospodarstvo, što na naše mentalno zdravlje, ne možemo zanemariti političku kampanju koja se (ne)vodi u vrijeme izvanrednog stanja. Ali, s druge strane, u svemu tome trebamo naći pravu mjeru, jer život nije stao i bit će (koliko-toliko normalno) nastavljen i kada sve ovo prođe. Koliko u tome uspijevamo na vama je da prosudite. Ono što je mene osobno porazilo u svemu ovome je duboka podijeljenost. Između političara koji su na različitim stranama, struke koja ima različite stavove o pandemiji i načinima da se ona suzbije, novinarima koji na različite načine vide svoju zadaću u ovom izvanrednom stanju.

Neću o politici i političarima, stručnjacima s onim ili ovim stavom već o novinarima. Prije svega kao novinarka, a zatim i građanka ove države. Na konferenciji za medije, na koju su novinari ponovno vraćeni početkom ovog tjedna, novinarka jedne od redakcija postavila je nekoliko, prije svega, novinarskih i korektnih pitanja. Većina tih pitanja tiče se problema, nepoznanica i nedoumica koje imaju sami građani. Nesuvisla i nepotrebna reakcija jednog kolege novinara iz jedne druge redakcije bila je da su postavljena pitanja zapravo politička. I to samo zato što se ova novinarka usudila postaviti pitanja koja bi u svakoj normalnoj državi postavio svatko tko za sebe želi reći da mu je profesija novinarstvo, a ne propaganda. Ili što, nekoliko stranica dalje, reče za naš list novinar Ljubomir Živkov, uslužna djelatnost.

Ne kažem ja da svi nužno trebamo biti istomišljenici. Ni kao novinari, ni kao političari, ni kao obični građani, ali istina nije samo ni crna, ni bijela. I to je problem u našem društvu. Ta rovovska podjela na za i protiv. U doba korone, a i poslije nje. A kako nas čekaju izbori tek će rovovi postajati sve dublji.

Z. V.