Širom Vojvodine

Veliko srce najstarijeg obrtnika

U vrijeme kada je svijet do temelja protresla pandemija koronavirusa, stavljajući na mnoge izazove i velike i male zemlje, zdravstvene sustave, državnike a najviše samog čovjeka, u pomoć lokalnim samoupravama, policijskim postajama, volonterima i zdravstvenim radnicima, osim pojedinaca i gospodarstvenika, uključili su se i obrtnici. Humanost polako dobija svoje mjesto koje zaslužuje u našem društvu. U želji da pomogne svim građanima šidske općine, krojačka radnja Čeman iz Šida je donirala određenu količinu zaštitinih vizira Stožeru za izvanredne situacije Općine Šid, koje su sami napravili. Ova krojačka radnja, najstarija u šidskoj općini, također je sašila i donirala na tisuće zaštitnih maski za volontere Stožera za izvanredne situacije.

Posao koji treba voljeti

Miloš Čeman iz Šida se već punih 45 godina se bavim krojačkim zanimanjem. Uz oca, koji je također bio krojač, zavolio je taj posao. Najprije je šio američke kape ( kačkete) koje je prodavao tada na Jadranskom primorju, potom muška odijela, a kasnije je odlučio da počne šiti auto presvlake, ne znajući, kako danas kaže, da je odabrao najteži posao.

»Tada nisam znao da će biti toliko modela automobila, da će to toliko napredovati jer je trenutno neizvodljivo sve ispratiti. Nekada je to bilo lakše raditi, jer je bilo samo nekoliko vrsta automobila pa smo mogli raditi po šablonu«, ističe naš sugovornik, dodajući da je kada se počeo baviti obrtništvom u Šidu tada bilo njih 750:

»Kada sam došao iz vojske, najprije sam radio u tekstilnoj tvornici Šik u Šidu, ali sam ubrzo riješio da otvorim privatnu trgovinu. Otac je tada već radio. U predsjedništvu udruženja obrtnika bio sam najmlađi, a sada sam najstariji obrtnik u Šidu. Ovdje više nema krojačkih radnji. U početku sam radio uglavnom sakoe, budući se to tada bolje plaćalo, zatim hlače, i to isključivo po porudžbini. Bio je to tada dobro plaćen posao od koga se moglo lijepo živjeti. Međutim, kada su se počele otvarati kineske radnje, nismo se mogli izboriti na tržištu i morali smo dizajnirati nešto novo. Tada smo počeli raditi auto-presvlake. Supruga mi već dvije godine govori da prekinem s radom, jer nam se taj posao više ne isplati. Za sve ovo vrijeme koliko radimo, ovo bi sad trebalo biti veliko obiteljsko poduzeće. Nadao sam se da će srednji sin nastaviti ovaj posao, ali i on je odustao i otišao na Maltu. On je jedini koji može raditi i koji zna taj posao. Druga dva sina su se izjasnila da neće. Trenutno se ne može živjeti od toga, a sada tek kada je počela ova situacija s korona virusom, ne radimo ništa. Zato smo se i odlučili da radimo maske i vizire i da pomognemo našoj općini koliko možemo. Besplatno ih dijelimo našem narodu u šidskoj općini, a Općina ih dalje prosljeđuje kome je potrebno«, kaže Čeman.

Pomoć onima koji su prvi na udaru

U svojoj radionici posjeduje velike industrijske strojeve za šivanje gdje zajedno sa suprugom Jelicom i nekoliko radnika trenutno šije vizire za bolju zaštitu od virusa korona. Oni su prvi u Srbiji koji su ih počeli izrađivati u izvanrednom stanju.

»Radio sam ih po nekom mojemm sistemu. Naprijed sam stavio znojnicu, a zatim plastificirani dio koji ide preko cijelog lica. Brzo sam se snašao za materijal, budući sam godinama u tom poslu. Prvog tjedna sam za jedan dan sašio samo devet vizira. Bilo je teško u početku, ali smo kasnije počeli izrađivati po 100 vizira za jedan dan i još uvijek ih radimo. Svaku masku smo glačali na 200 stupnjeva, dezinficirali ih i pakirali u vrećice. Viziri su namijenjeni medicinskom osoblju. Preko njih se lakše diše. A u ovakvim okolnostima, pogotovo onima koji su po cijeli dan u kontaktu s potencijalnim prenosiocima zaraze, treba cijelo lice zaštititi«, ističe.

Obrtništvo nekad i sad

Na pitanje kako gleda na obrtništvo nekad i sad, naš sugovornik odgovara.

»Imam tri sina i u današnje vrijeme ne bih volio da se bave ovim poslom, budući je težak i nije dovoljno plaćen kod nas. A u svijetu je posve drugačije. Ekonomski najjači ljudi u svijetu se uglavnom bave tekstilom. Nažalost, kod nas nije tako, ni kod kreatora, niti kod modelara. Možeš samo živjeti kao srednja klasa, a napredovati se ne može. Nekada je bilo posla da nisi mogao spavati i što bi moj pokojni otac rekao: ‚nije ti loš posao, samo tu nema kraja‘.«

No, unatoč svemu ovaj vrijedni i humani čovjek uspio je opstati u svom poslu punih 45 godina.

»Samo ja u obitelji volim ovo raditi. Sramota je reći, ali kad nisam u radnji, poludim. Kada mi je dosadno, dođem i šijem. Meni to nije teško, jer sam se rodio pored šivaćeg stroja. I danas kad se želim odmoriti sjednem za stroj šijem i uživam. Jer posao se mora voljeti. Trenutno pravim neke specijalne presvlake za prednja sjedišta i uživam raditi komplicirane stvari; i raditi što nitko ne radi«, kaže Čeman.

Odgođena mirovina

I kako na, kraju razgovora, kaže: vrijeme borbe protiv koronavirusa iskoristio je za testiranje samoga sebe. Naime, na nagovor supruge planirao je uskoro se povući iz ovog posla, da se više posveti obitelji i slobodnim aktivnostima (pecanju). No, protekli dani naveli su ga da donese drugu odluku.

»Mislim da kad bih morao tri dana sjediti u kući i gledati televiziju, da više ne bih mogao dugo živjeti. Tijekom dana sašijem 30 vizira. Bez obzira što tu nema matematike i što to radim volonterski, ne opterećujem se jer znam da radim pravu stvar i da pomažem drugima. To volim raditi i nije mi teško, jer me posao opušta. Najvjerojatnije ću se sa suprugom preseliti u Novi Sad. Uzet ću dva šivaća stroja i nešto ću šiti. Jer u našem poslu nema kraja. Netko će tražiti sjedalice za stolice, netko nešto drugo da mu se sašije. Kad se probudim, moram otići u radionicu jer sam tako navikao, bez obzira na to hoće li netko ući u nju ili neće. Odlučio sam da ću posao koji volim raditi dok sam živ, iako znam da to u današnje vrijeme nije isplativo«, rekao je na kraju razgovora naš sugovornik, čija je humanost i nesebičnost dojmila mnoge proteklih dana u Srijemu.

S. D.