Širom Vojvodine

Opasnost je vrebala gotovo svake godine

Kako je preteča Novog Sada, Petrovaradinski šanac, već po svom osnivanju bio znatno trgovište i veza između Bliskoga istoka i Srednje Europe neizbježno je bio izložen i mnogobrojnim zarazama koje su dolazile mahom iz Azije, a prenosili su ih trgovci i vojske. Kako bilježi Enciklopendija Novog Sada, prva zabilježena pandemija odnosila se na velike boginje 1726., a potom se ovdje pojavila tzv. bečka kuga 1739., neposredno po masovnom doseljavanju kršćanskoga stanovništva iz Beograda, poslije njegova ponovnog pada pod tursku vlast. Nakon što je Novi Sad dobio status slobodnoga kraljevskog grada 1748., obrazovan je fizikat (gradska služba javnoga zdravstva) koji je već tada činilo osam kirurga, jedna »ispitana« babica i ljekarnik. Zahvaljujući toj službi i visokoj zdravstvenoj kulturi, koja je bila zavidnija od ostalih gradova južnog dijela Monarhije, Novi Sad je spremno dočekao pandemiju velikih boginja 1754.

Obrana Bačke od kuge iz Srijema

Veliki značaj za sprječavanje širenja zaraznih bolesti imao je sanitarno-policijski kordon, koji je u Novom Sadu ustanovljen 1762. Sve pridošlice iz Otomanske carevine morale su proći kroz izvjesni period karantene u ovdašnjem Turskom hanu (nalazio se na mjestu današnje zgrade Matice srpske). U to vrijeme grad je dobio i svoje prve diplomirane liječnike, Jovana Apostolovića (1763.) i Petra Miloradovića Cvejića (1769.). Ipak, ni dobro organizirana zdravstvena služba nije mogla 1757. spriječiti haranje »vrućice«, čiji uzrok nije ustanovljen, niti dvije godine kasnije pojavu malarije, za koju se zna da su je proširili komarci, a za njihov veliki broj okrivljene su močvare koje su tada bile prostrane, kako u samom gradu tako i u okolici (Veliki novosadski rit nadomak Kaća, Ratni otok, Petrovaradinski rit i vrlo prostrana ritska područja u tada još nereguliranom koritu Dunava). Petrovaradinski garnizon je 1769. gotovo desetkovan masovnom zarazom, vjerojatno trbušnoga tifusa, a javljale su se i druge epidemije.

Prije pojave velike kuge u Srijemu (1772. – 1796.), Novi Sad su povremeno zahvatale epidemije velikih boginja, ali je od opasne kuge bio pošteđen zahvaljujući dobro organiziranoj obrani. Opasnost je bila vrlo velika, jer su mnogi Novosađani često prelazili u zaraženo područje Srijema, gdje su imali svoje vinograde i njive. Upravo zbg toga najveći kontumac (karantena) u Bačkoj županiji podignut je baš u Novom Sadu. Iz Beča je stiglo povjerenstvo koje su predvodili savjetnik Namjesničkoga vijeća Joseph Pichler i nastavnik »medicinske policije« i centralni kraljevski savjetnik Franz von Schraud. Oni su skupa s Vojnim stožerom u Petrovaradinu i novosadskim Magistratom organizirali naoružanu stražu koja je išla Savom do Mitrovice, preko Manđelosa i Banoštora do Dunava. Strogo je bila kontrolirana razmjena roba sa zaraženim područjem i priječen prelazak ljudi. Poseban režim kretanja važio je na Dunavu. Pribavljana su preventivna sredstva: ona za povraćanje, kinin, kamfor, vitriolska (sulfatna) esencija, a stanovništvu je savjetovano konzumiranje vina. Da bi građani što savjesnije prihvaćali naredbe i preporuke Sanitarnoga povjerenstva pridonijele su i poslanice tadašnjega karlovačkoga pravoslavnog metropolita i igumana manastira Grgeteg – najviših duhovnih autoriteta srpskog stanovništva. Kuga se primakla Novom Sadu, ali nije prelazila Dunav.

Jedan »doškolovani« brijač, Vincent Stephani, poduzeo je 1801. cijepljenje djece Novog Sada, Futoga i okolnih salaša protiv velikih boginja, te su se one ovdje pojavljivale samo povremeno među školskom djecom. Cijepljenju se u velikoj mjeri usprotivilo stanovništvo Novog Sada, no državne vlasti su izdale uputstvo kako postupati u takvim slučajevima, namijenjeno liječnicima i kirurzima. Pravoslavni karlovački metropolitan Stratimirović svećenstvu je čak zabranjivao krštavanje djece koja nisu cijepljena. Zabilježene su epidemije 1835., 1844., 1858. (kada je umrlo 13 učenika Katoličke osnovne škole), 1873. i 1884., napose među školarcima.

Epidemije kolere

Zarazna bolest kolera, koja je s trgovcima stizala u Europu iz Indije, više je puta zahvatila i stanovništvo Novog Sada. Osobito je zapamćena epidemija iz 1831., kada su zarazu prenijeli vojnici iz Rusije preko Galicije. Sanitarni kordon se protezao od Baje i Horgoša na sjeveru do Bačkog Jarka, Novog Sada i Kaća na jugu. Na njemu je podignuto 125 koliba s po šestoricom čuvara koji su pazili da nitko iz zaraženih krajeva ne prolazi dok ne provede vrijeme u karanteni. Brodovi su plovili samo desnom obalom Dunava, a prelazi su bili dozvoljeni, uz kontrolu, samo kod Baje, Batine, Bačkog Novog Sela i Novog Sada. Kada je bolest iz Potisja ipak prodrla u Novi Sad, grad je zatvoren. Zbog toga su se mnogi Novosađani našli u teškoj situaciji, budući da nisu mogli obrađivati svoja imanja na desnoj obali Dunava. Karantena je ustanovljena između Novog Sada i Rumenke. Sve osobe koje su dolazile iz sumnjivih krajeva morale su tu provesti deset dana, a roba je zadržavana 42 dana. Prije no što bi napustili karantenu, putnici su se morali okupati i istrljati octom, a njihove stvari su obilato odimljene. Crkve su također bile zatvorene. Liječenje se sastojalo u pranju nogu u vodi pripravljenoj od mirisnih trava, a sugerirano je i da se pije topla voda, kuhano vino, rakija s kamforikom, te da se jede kaša ugrijana na situ. Blokada je dokinuta 26. rujna 1831. U Novom Sadu je bilo zaraženo 679 osoba, a umrla je 181.

Iduća epidemija kolere izbila je pet godina kasnije. I tada je postrožavana komunalna higijena radi usporavanja njezinoga širenja: sprječavanje mesara da nakon klanja krv i otpatke ostavljaju na ulicu i tako kuže zrak, zabrana prodaje voća na tržnici, policijski nadzor čistoće jarkova u koje su stanovnici bacali prljavu vodu… Kolera i tifus su zavladali i tijekom Revolucije 1848./49., a u grad su došli 1849., kada je vojska bana Jelačića iz Mađarske prešla u Slavoniju i Srijem. Dnevno je umiralo po 150-200 vojnika i časnika, više nego što je ginulo u bitkama. Magistrat je naredio strogu higijensku provjeru bunara, đubrišta i nužnika, a vojnicima zabranio kupnju hrane od lokalnog stanovništva. Tri dana nakon bombardiranja Novog Sada s Petrovaradinske tvrđave kolera je izbila među Nijemcima i Hrvatima koji su se skloniji u Brkušanac i Petrovaradin. Kolera se pojavila i u Karlovcima. Mjesni liječnici su koristili u liječenju »kratki naputak« kako se od bolesti kratelja sačuvati autora Mirka Lentulaja, upućenim iz Zagreba. Ipak, u Karlovcima je u godinama Revolucije umrlo najmanje 97 osoba.

»Gad se na sokak ne smije puštati«

U epidemiji šest godina kasnije nije bilo toliko puno žrtava, no skoro svake godine vrebala je opasnost od epidemije. Prvi gradski liječnik dr. Mladen Jojkić pisao je 5. lipnja 1867. Magistratu da bi poradi suzbijanja kolere »trebalo izdati strogu zapovijed da se avlije i ulice čisto drže, da se prljava voda, pomije i drugi gad na sokak ne smiju puštati« i da se zabrani da zaprege s konjima stoje na tržnici i drugim mjestima po gradu. Koliko veliki je bio problem osobne higijene ilustrira savjet doktora Jojkića da se svakome, bez obzira na socijalni i radni status, omogući da se kupa, ako ne u javnom kupatilu, onda na obali Dunava. U novom naletu kolere, 1873., od 88 oboljelih 66 je umrlo, između ostaloga zato što je kršena zabrana okupljanja oko preminulih od zaraze. Smatra se da je tu epidemiju grad dočekao spremno, jer je dr. Jojkić na tri mjesta organizirao izolatorije za smještaj oboljelih. Iz razloga komunalne higijene je isušena i velika bara u Dunavskom parku. Kolera je 1882. i 1883. zaobišla Novi Sad. Godine 1892. se ponovo pojavila.

Influenza poznata pod imenom španjolska groznica, koja je koncem Prvog svjetskog rata zahvatila cijeli svijet, harala je i u Novom Sadu. Bili su ugroženi naročito mlađi naraštaji. Umrlo je 40 djece, pored velikog broja odraslih. Svršetak rata donio je i epidemije pjegavoga tifusa i kolere, a vratile su se i velike boginje, budući da je tijekom rata cijepljenje bilo zanemaeno. Od 1919. do 1923. od ove je bolesti oboljelo 1932, a umrlo 306 osoba. Državni sustav imunizacije stanovništva dao je, sve do ove godine, naslutiti Novosađanima da su od zaraznih bolesti opasnih po život ostale jedino kontrolirane epidemije sezonske gripe.

ANTRFILE:

Ime dr. Mladena Jojkića (1839. – 1917.) ostat će najznačajnije u povijesti ne samo epidemiologije nego i zdravstva u Novom Sadu. Njegovom je zaslugom završena zgrada državne bolnice na Futoškom putu (1873.). Prije točno sto godina osnovana je u Novom Sadu Bakteriološka stanica, prva institucija preventivne medicine u Vojvodini, a za prvog ravnatelja postavljen je dr. Peter Schwartz. Dvije godine kasnije osnovan je Pasteurov zavod, na čelu kojega je bio dr. Adlof Hempt, jedan od tvoraca uspješnoga cjepiva protiv bjesnoće. Spajanjem ove dvije institucije nastaje Državni higijenski zavod (danas Institut za javno zdravlje Vojvodine).

Marko Tucakov

Foto: Klinika za abdominalnu kirurgiju, nekada Državna bolnica u Novom Sadu